Brojač

Brojač

Davor, četrdesetogodišnjak crne kose i crnih očiju, pogledom znatiželjno preleti oko okupljenih ljudi, koji zure u njega. Osjeća laganu zebnju koja navire iz njegove dubine, a ne zna joj uzroka.

- Ah, tu ste! - reče jedan od ljudi obučen u zeleno.- Vraatili ste nam se. Kako se osjećate?

- Dobro - kratko odgovori Davor. - Što se dogodilo?

- Doživjeli ste prometnu nesreću - odgovori mu sugovornik, dok su ljudi koji su do sad bili okupljeni, počeli se udaljavati. - Kratko ste vrijeme bili onesviješteni. Sad ste u bolnici. Donijeli su vas prije nekoliko minuta. Kako se sad osjećate? Boli li vas što?

- Ništa.

- Sigurni ste?

- Siguran sam.

- Dobro - zadovoljno reče čovjek u zelenom. - Sve je prošlo bez posljedica po vas, srećom. Kako se zovete?

- Davor Mandić.

- Dobro - ponovi čovjek u zelenom, za kojeg Davor shvati kako je liječnik, klimne zadovoljno. - Zanimanje?

- Službenik u banci.

- Kad ste rođeni?

Davor Mandić mu ne odgovori, nervozno se promeškolji na tvrdom pomoćnom krevetu, na kojemu je ležao, a na koji ga je bolničko osoblje pažljivo položilo.

- Čemu sva ta pitanja? - pobuni se on. - Nisam ništa skrivio, zar ne? Ispitujete me kao da sam na policiji.

- Niste na policiji i niste ništa skrivili - smiješeći se odgovori mu liječnik. - Onaj drugi je vozač skrivio nesreću. Ispitujem vas samo zbog toga, ne bih li se dodatno uvjerio kako je s vama sve u redu.

- Ne brinite za to - reče Davor Mandić i sjedne, a u glavi mu se lagano zavrti.

- Polako! - reče mu liječnik koji pažljivo promatra Davorove reakcije. - Ne činite nagle pokrete.

- Dobro sam - reče Davor. - Idem kući.

- Ah! - uzvikne smijući se liječnik. - Žao mi je, ali za to je suviše rano. Morate ostati ovdje odležati dvadeset i četiri sata. Tek onda možete kući.

- Zašto? - upita nervozno Davor. - Kad mi nije ništa.

- Samo se vi opustite i uživajte - dobaci mu liječnik i već odjuri dalje: nekome je drugom njegova pomoć potrebnija nego Davoru. - I dopustite da se sestre pobrinu za vas.

Pobrinule su se za njega. Ljubazne i vrlo mlade sestre odgurale su ga na krevetu sa kotačima, a na kojima je ležao i sa kojih mu nisu dozvoljavali ustati u sobu, u kojoj su već ležala još petorica gipsom omotanih udova nesretnika. Dale su mu pidžamu, presvukao se, legao i odmah zaspao. Probudio se upravo na vrijeme za večeru: malo je pojeo, zatim popio neke tablete koju mu je sestra tutnula u ruku i ponovo zaspao.

Sad je jutro, uskoro će liječnička vizita i on će kući. Više ni trenutka neće pristati ležati ovdje sasvim zdrav. To je čvrsto odlučio u sebi, nikom ništa ne govoreći.

- Kako smo jutros? - upita ga liječnik, sad je to bio neki drugi liječnik i Davor ugleda "svog" liječnika, kako mu nešto brzo šapuće u uho.

- Ne znam kako ste vi - odreže Davor, kojemu je već sve dozlogrdilo - ali meni je sasvim dobro i odlazim.

Svi se oko njega nasmiju gledajući ga raspoloženo, a liječnik klimne i potpiše neke papire koje mu je uslužna sestra gurnula u ruke.

- Otpuštamo vas - reče Davoru. - Sa vama je sve u redu. Javite se svom liječniku. Do viđenja.

Davor izađe iz bolničkog parka i oklijevajući zastane na mokrom pločniku. Ugleda na suprotnoj strani ceste kafić i poželi popiti nešto žestoko. Da spere okus bolnice iz usta. Uostalom, sad je silom prilika bez automobila i može popiti čašicu.

Brzim koracima prijeđe cestu, iskoristivši stanku, u kojoj nisu prolazili automobili, pa otvori vrata kafića i reče:

- Jedan!

Kafić je bio gotovo pust, samo se jedan par stiskao u uglu i Davor zadovoljan zbog toga, ne voli gužvu, nalakti se na šank i glasno reče:

- Kavu molim i konjak!

Sa uživanjem je pijuckao konjak, osjećajući se zdravim i sretnim. Rekli su mu da mu je automobil slupan, jedva su ga izvukli iz olupine i kako je pravo čudo što je živ. I još pored toga bez ozlijede, bez ikakvih posljedica. Duboko je udisao, sretan osjećajući kako mu se grudni koš širi.

- Da platim - reče osjećajući sreću što je živ, zdrav.

Na izlasku iz lokala dok otvara vrata, Davor zaustavi pogled na mesinganoj kvaki, pa reče:

- Dva.

Dan je bio dugačak i zamoran i Davor osjeti sreću što će uskoro u krevet, spavati, naspavati se dobro. Na bolovanju je, ne mora na posao, ne mora nigdje. Može ljenčariti do mile volje, a to će upravo i učiniti.

Trenutak prije nego što će ugasiti svjetlost noćne lampe koja se nalazi na malom noćnom ormariću pored njegovog kreveta, Davor otvori ladicu, izvuče mali blok uvezan u crnu i skupocjenu kožu, kojeg je upravo za ovu svrhu poslijepodne ovog dugačkog dana kupio, a iz bloka izvuče tanku pozlaćenu kemijsku olovku.

"3.12.2008. srijeda - otvorio vrata 75 puta" napiše pažljivo sitnim rukopisom, umalo krasopisom i zadovoljno klimne, pročitavši što je upravo napisao..

Spremi olovku u blok, blok pažljivo položi uz sam rub noćnog ormarića i sretan što je živ, što je iz saobraćajne nesreće izašao potpuno bez posljedica, uvuče su međe hladne plahte sa uzdahom zadovoljstva.