Samo ljubav

Samo ljubav

Salvador duboko uzdahne, odmahne glavom i znatiželjno me pogleda. Još nikad u našem dugogodišnjem poznanstvu nije mi uputio takav pogled, dubok, istražujući, znatiželjan.

- Znači to se događa - reče škiljeći mi u lice, trepćući zbog sunca koje ga zlatno udara u oči. - To je ta promjena koju sam osjetio kod tebe.

- To se događa - priznajem mu. - Sad sve znaš.

- Trebao si mi ranije reći - tiho reče on, u glasu mu mala, jedva primjetna doza predbacivanja.

- Nisam se usudio - kažem i u nelagodnosti skrećem pogled na prolaznike pored nas.

- Nisi se usudio?

- Bilo me stid.

- Stid? - pita Salvador osmjehujući se. - Zbog čega?

- Znaš zbog čega.

- Ne, ne znam! - odbije on. - Objasni mi ...

Sjedimo u kafiću autobusne stanice, ispred nas se nalaze ispijene šalice kave. Već smo ovdje približno pola sata i uskoro ćemo se rastati: autobus polazi točno u jedanaest.

- Daj, stari moj, nemoj me previše zajebavati - kažem mu nestrpljivo se meškoljeći: jedva čekam ući u autobus, jedva čekam krenuti. - Dogodilo se i što mu ja sad mogu?

- Čemu taj obrambeni ton? - pita Salvador. - Nisi ništa lošeg učinio. Samo si se zaljubio. Na neki ti način zavidim.

- Zavidiš? - začuđeno ga pitam. - Ti mi zavidiš? A bio sam siguran kako ćeš slatko nasmijati mi se.

- Zašto? Zato što se približavaš šezdesetoj, a zaljubio si se poput školarca? Što je ljubav između tebe i nje ... kako se ono zove? Oprosti, zatečen sam i zaboravio sam ...

- Marina.

- Da, Marina. - Salvador zapali cigaretu i kroz sivi me diim gleda. - To što vam se dogodilo svakako je neobično, za ljude naših godina. Zaljubiti se zahvaljujući kompjuteru. Ali Marina je, koliko sam shvatio, nešto mlađa od tebe?

- Dvadeset godina – odgovorim. – Ima četrdeset.

- Neobično. I kažeš, strast je tek nakon više od dvije godine buknula?

- Tako je - potvrdim mu. - Dvije smo se godine prijateljski pozdravljali. Ona je pisala svoje pjesme, a ja svoje priče. I to je bilo to.

- I ništa nikad nisi posumnjao? - upita Salvador. - Baš nikad?

- Nikad, kunem ti se! - odgovorim mu. - Čuj, stari moj, pa meni ta kutija služi za razbijanje dosade. Ne družim se previše, to znaš.

- Ne družiš se uopće! - iskoristi on priliku da mi predbaci. - Moglo bi se čak reći da izbjegavaš svoje stare prijatelje.

- To nije istina - kažem mu braneći se, iako ima malo istine u tome. - Ali volim samoću, priznajem.

- Uz kompjuter - dopuni me on. - Dok razgovaraš sa Marinom.

- Pa dobro - popuštam: ne želim lagati prijatelja. - Nemoj biti toliko strog.

- Neću biti strog - reče Salvador ustajući. - Imamo još malo vremena do polaska tvog autobusa. Idemo malo prošetati. Konačno, sad ćeš nekoliko sati sjediti.

Polako izlazimo u prohladan i sunčan dan. Sunce darežljivo sja, dok se ljudi na autobusnoj stanici tiskaju, nervozno pogledavajući na satove.

- Što očekuješ od ovog putovanja? - upita me Salvador.

- Ništa - odgovaram tiho. - Ne očekujem baš ništa.

- Ali usprkos tome ideš?

- Idem.

- Da je vidiš?

- Da je vidim.

- Samo da je vidiš?

- Ukoliko ne može biti drugačije - kažem mu gledajući ga u oči - zadovoljiti ću se time.

- A ona, Marina - pita me Salvador dok polako šećemo pločnikom, a pored nas teče nepresušna rijeka zvana promet - nikad nije ni pomislila napustiti muža, doći k tebi?

- Nikad.

- Siguran si?

- Jesam.

- Zbog čega si toliko siguran?

- Poznajem je - odgovorim mu pogledom bludeći u prazninu. - Ima jak osjećaj dužnosti. Nikad nije, u klasičnom smislu riječi, prevarila muža. A tu je i njihova bolesna djevojčica, kojoj je potrebna neprestana njega. Koju joj Marina pruža, praktički živi za nju.

- Što je maloj, točno?

- Kvadriplegičarka je - odgovorim mu. - Kao što znaš, takvim je osobama potrebna stalna pomoć.

- Uh! - hukne Salvador. - Gadno. Jadna mala. Koliko godina ima i zbog čega je oboljela? Radoznao sam ...

- Mala ima deset i već je pet godina bolesna. Skakala je sa ostalom djecom u more i ...

Ostavljam rečenicu visjeti u zraku: nije je potrebno završavati.

- Teško je sve to, ali moram ti reći, vi će te to još i otežati - reče iznenada oštrim glasom Salvador. - Ne bi se trebali vidjeti. Bilo bi bolje za vas da se ne vidite.

- Ne znam - odgovorim mu. - Čini mi se da više ništa ne znam ... Znam jedino to da moram vidjeti Marinu. Pa barem na samo jedan kratak trenutak.

Zavaljen u udobnom sjedištu zatvorenih očiju putujem prema njoj, Marini. Oči sam zatvorio da ne moram ni sa kim razgovarati. Nije mi do razgovora: želim razmišljati o njoj. O Marini. Neprestano razmišljam o njoj, o našoj strasti koja je tako iznenada buknula, o tome kako sam se iznenadio kad mi je priznala da me već dugo potiho voli. I o tome kako sam osjetio silnu želju za njom i o uzbuđenju kojeg sam doživio kad mi je Marina priznala da i ona osjeća to isto: vrelinu među nogama i silnu potrebu da se dira. Prisjećam se one noći kad me je prvi put nazvala mobitelom i kad smo šaputali promuklim glasovima jedno drugome na koji bi način ona meni, a ja njoj pružali ugodu, nasladu. I kako mi je tijelo zahvatila crvena vrelina, kad je prodahtala da je gola i da prstima...

A ja sam uzvraćao i čudio se i bio sretan i želio je kao što ni jednu ženu do tada nisam želio. Svojim je glasom probudila u meni uspavane strasti i dani su mi ponovo dobili smisao.

Nikad prije nisam osjetio ljubav. Jer to je bilo to: ljubav. Čitav život na moru, uvijek u dodiru samo sa prostitutkama, nikad nisam doživio da mi neka žena strastveno reče: "Volim te", a sad me Marina obasipala tim riječima svakodnevno u onim ukradenim satima koje si je jedva uspijevala priuštiti. Odbacili smo stid, sasvim se razgolitivši jedno pred drugim, stopivši se u jedno. Usprkos razdaljini koja nas odvajala nemilosrdno, svakog smo dana postajali jedno. Mi.

Umoran sam. Spava mi se. Čitavu noć nisam spavao i sad sjedim za stolom koji se nalazi na ulici u sklopu malog kafića. Marina je prije jednog sata nazvala mobitelom.

- Dragi, jesi li stigao?

- Jesam.

- Budi za jedan sat ispred kafića "Mornar" - rekla mi je. - Sjedni vani, na sunce, neće ti biti hladno, a tako ću te bolje i vidjeti.

I sad sjedim ovdje, nestrpljivo pijuckam kavu i čekam je, čekam. Konačno da je vidim. Primjećujem kako mi ruka kojom podižem šalicu, jedva primjetno podrhtava.

Nešto me natjeralo da malo okrenem glavu u lijevo i Marina mi istog časa uđe u vidno polje. Nije sama, odmah primjećujem, dok se u meni podižu bure raznih osjećaja. Pored nje je visoki muškarac i sasvim je očito da joj je to muž. Marina hoda gipkim koracima, gurajući ispred sebe invalidska kolica u kojima se nalazi njena nesretna kći.

Svakog mi je časa bliže i pogledi nam se spajaju, ne odvajaju, ne mogu se odvojiti, čvrsto piljimo jedno u drugo. Uranjam pogledom onako kako želim uranjati u nju, Marinu, snažno, a opet nježno. Uzvraća mi pogled i osjećam, znam sigurno, kako joj se iste misli roje u uzburkanoj unutrašnjosti. Lijepe su joj smeđe oči širom otvorene, blistave, pune su suza, malih bisera, koje želim poljupcima skupljati. Poluduga i crna, toliko crnu kosu nikad nisam vidio, leprša joj oko prelijepog i zbog uzbuđenja zarumenjelog lica.

I onda primjećujem kao joj se usne koje toliko silno želim ljubiti, polako miču i kako bezglasno oblikuju riječi.

"Volim te, dragi moj", čitam riječi koje mi upućuje bezglasno, dok joj niz oko klizi suza, koju brzo nadlanicom krišom briše dok prolazi pored mog stola, gurajući invalidska kolica svoje kćerke, dok joj muž nešto govori.

Smiješim se na toplom suncu, dok mi unutrašnjost tiho plače.