Stol

 

 

   U trenutku dok zaključava automobil, parkiran između mnogih drugih na ogromnom parkiralištu, koje je u njegovom djetinjstvu bilo park, sjeti se nostalgično Daniel, mobitel u njegovom džepu se prodorno-piskavim glasom oglasi.

   - Tko je sad? - upita se on glasno, gledajući u Mirnu, svooju suprugu, koja stoji s druge strane automobila i čeka na njega: upravo su izašli iz automobila i namjeravali u jednom od mnogobrojnih kafića popiti kavu. - Još nitko ne zna da sam stigao kući.

   - Pogledaj - reče mu ona.

   - Ivica - reče Daniel, bacivši brz pogled na zaslon mobitela, kojeg je upravo iščeprkao iz unutrašnjeg džepa smeđe kožne vindjakne, pa kad ugleda pogled nerazumijevanja na licu Mirne, doda: - Agent za ukrcaj.

   - Pa javi mu se - reče nestrpljivo Mirna: bliži se pedesetoj i kosa joj je plameno crvena zahvaljujući  čestom bojanju, a oči boje lješnjaka odaju umor. - Što čekaš?

   - Možda me zove radi ukrcaja ...

   - Ma što ti je? - upita Mirna i odmahne rukom. - Pa tek si prije osam dana stigao kući. Javi mu se.

   - Što je Ivice? - upita Daniel u aparat, a Mirna vidje kako mu se koščato lice smrklo, a zelene oči bljesnule ljutnjom.

   Grupa djece protrči pored njih, dok i dalje mirno stoje pored parkiranog automobila i Mirna ih blagonaklono isprati pomalo sjetnim pogledom.

   - Ma što je tebi? - čuje kako govori Daniel. - Ne dolazi u obzir. Nikako! Pa još Argentina! Ni govora.

   Mirna uzdahne. Uvijek ista priča: u braku su dvadeset i sedam godina, a od toga zajedno nisu proveli ni deset. Možda i manje. Daniel je stalno na moru, a djeca, koja više nisu djeca, odlutala su nekim svojim putovima, ostavljajući je samu, napuštenu. Upravo se tako osjeća: napušteno. Mirta, njena kći, udala se prekinuvši studiranje na posljednjoj godini fakulteta, što je Daniela silno rastužilo, a Ranko, sin, postao ocem bez bračnog blagoslova i to ju je sve zbunjivalo. Nedostajali su joj svi i nije to krila.

   - Rekao sam ti! - otrese se prema njoj Daniel. - Točno sam osjećao što taj gad želi.

   - Stišaj glas, molim te - zamoli ga Mirna, koja se oduvijek boji njegove naprasitosti. - Što je bilo?

   - Ono što sam znao da će biti - odgovori bijesno Daniel brzo hodajući prema mostu, preko kojeg moraju proći. - Hoće me ukrcati. I to bi morao potegnuti čak u Argentinu! Brod uopće ne dolazi u ovaj dio svijeta. A tek sam došao kući! Nadao sam se odmoru, opuštanju. A već mi je pun nos svega!

   - Daj se smiri, molim te - reče ona i primi ga pod ruku, usklađujući svoj korak s njegovim. - On samo radi svoj posao. Pozvao te, ti si odbio i gotovo. Ne ljuti se zbog toga. Nemoj nam pokvariti ovako divan dan. Pogledaj oko sebe! Vidi ove jesenje boje. Uživaj malo. Zaboravi na more i brod.

   - Kad mi ne daju zaboraviti - promrmlja on. - Zar misliš da to ne želim? Ali uvijek postoji nekoliko takvih kao što je Ivica. Važno mu je samo strpati proviziju u džep od ukrcaja, a briga ga za čovjeka. Zar on misli da je lako biti mjesecima na moru?

   - Zaboravi - reče mu ona. - Ne dopusti da ti to pokvari raspoloženje. Hoćemo li prvo u banku ili na kavu?

   - Daj da obavimo banku - odluči on. - Pa ćemo na miru sjesti i popiti nešto. Odavno nismo ti i ja, sami, bili na piću.

 

 

   - Lijepo je ovdje - primijeti Mirna. – Prilično je mnogo ljudi koji kupuju, a opet mirno i bez buke.

   Sjede u kafiću velike robne kuće, ispred njih na stolu puše se dvije svježe kave.

   - Prije smo često odlazili na piće, samo nas dvoje - primijeti Daniel. - I onda iznenada prestali. Ni ne sjećam se kad smo posljednji put bili na piću. Samo nas dvoje.

   - Pa djeca ...

   - Nisu to više djeca - prekine je on. - Uvijek govoriš o njima kao o maloj djeci. To su sad ljudi, i to ljudi koji imaju vlastiti život. Ne zaboravljaj na to.

   - Za mene će uvijek biti djeca - braneći se reče Mirna.

   - Prava si kvočka - pomalo ljutito, pomalo podsmješljivo primijeti Daniel. - Čitav život brinemo o njima, o Mirti i Ranku, je li tako?

   - Pa to je prirodno.

   - Nisam ni rekao da nije prirodno - umorno reče Daniel i odustane od daljnje rasprave: ona jednostavno ne želi shvatiti poruku koju joj šalje.

   Djeca. Koja to više nisu. A za nju, Mirnu, i dalje su djeca. Sve mu je to poznato i sve ga to ljuti. Ide mu na živce. Ponekad mu se čini da se pretvorio u veliki novčanik iz koga svi grabe kad im zatreba. A on? Što on ima od tolikih godina na moru? Sijedu kosu i izborano lice i ništa više. Nije protiv toga da se "djecu" pomaže, ali ne može ih i dalje toliko pomagati, da to već liči na uzdržavanje. Dosta je bilo!

   - Vidjela sam prelijepi veliki stol gore na vrhu - progovori odjednom Mirna i prekine Danielovo sumorno razmišljanje.

   - Kakav stol? - upita on čudeći se. - I što će ti stol?

   - Lijep je, jako lijep - odgovori Mirna. - Divno bi se uklopio u dnevnoj sobi. Mogli bi se oko njega nedjeljom svi okupljati na ručku. Ispunio bi prazninu dnevne sobe. Kao stvoren je za to mjesto.

   - Ah, to je! - reče on. - Opet ti po starom! Pozivaš svojju dječicu svake nedjelje na raskošnu gozbu koja me dobro opali po džepu. Dokle ti misliš tako?

   - Zar žališ potrošiti na svoju djecu?

   - Ne žalim ja ništa! - odbrusi Daniel. - To sam bezbroj puta dokazao. Zar nisam Ranku platio stan godinu dana unaprijed?

   - Jesi, ali ...

   - Ne postoji ali! - prekine je on. - Dosta mi je već toga, ali znam da će biti po tvome. Navikao sam na to. Mene nitko ništa ne pita. Osim, naravno, da se isprsim za lovu.

   - Znaš da to nije istina.

   - Koliko košta taj stol?

   Mirna mu reče, a Daniel samo duboko uzdahne, zatomivši u sebi poriv za urlikom. Nestrpljivo posegne za novčanikom i izvadi rečenu svotu.

   - Evo - reče pružajući joj novčanice. - I pozovi u nedjelju na basnoslovni ručak dječicu.

   - Ti si obično gunđalo - odgovori mu Mirna ustajući, ljubeći ga u obraz koji je još uvijek mirisao na kolonjsku vodu i uzimajući novac. - Idem ga uplatiti. Da mi ga netko ne digne ispred nosa. Joj, baš je stvoren za obiteljska okupljanja!

   Daniel ostane sam uz umorni uzdah, koji je s mukom suzdržavao već duže vrijeme. A tako se radovao miru, kući, životu bez šuma brodskih strojeva. Samo Mirna i on u tihom stanu. I nitko više. Možda bi se nešto iz njihovih mladih dana vratilo? Ponovo ih ispunilo. Možda iskrice još jednom zaiskre … Tako se radovao, a sad mora kupovati stol da bi ...

   Zmijskom brzinom Daniel posegne u unutrašnji džep vindjakne, izvadi mobitel i nazove, nestrpljivo lupkajući prstima po stolu.

   - Ivice, Daniel je - reče u aparat. - Jesi li ukrcao ... nisi? ... Da, da, predomislio sam se... Pristajem ... ići ću. Kad polazim?

   "Više mira imam na brodu, nego kući", pomisli dok sprema mobitel natrag u unutrašnji džep, a pogled mu zalijepljen na mladom paru koji se naginje nad svoju bebu i guguće joj ozarenih lica.

   Slute li oni što ih čeka?

 

 

Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.