Jutro poslije

Jutro poslije

Probudio me njen uzdah. Jedan sam čas čvrsto spavao, sanjao, da bi već idući trenutak bio sasvim budan. I svjestan svega. Najviše nje pored sebe. Pogreške.

- Budan? - upita me Nadin.

- Jesam.

- Da skuham kavu?

- Bilo bi krasno.

- Kiša je prestala.

- I bio je red – primjećujem. – Napadala se.

- Zamalo čitavu noć.

Ustaje i pored kreveta oblači na golo tijelo lepršavu kućnu haljinu, koja joj dopire do polovice dugih butina. Koje promatram. Nagonski. Bez želje. I čudim se tome. Moj fetiš su duge i lijepe ženske noge, a sad sam odjednom ravnodušan. U neprilici skrećem pogled: ne želim da Nadin shvati što se odigrava u meni. Igrokaz koji se odigrava u mojoj nutrini je samo moj i bolje je da ona ništa ne zna o njemu.

Sad znam kako je sve ovo pogreška. Jedna iskra koja je sinoć planula, dok se ponoć bližila, a kiša krupnim i mokrim prstima bubnjala po prozorskom staklu, nije zapalila vatru. Barem ne onu koja traje. Buknuo je plamen, prisjećam se trenutka strasti, dok brzo navlačim bokserice, pa traperice, ne želeći da me Nadin gleda golog. Plamen se vrlo brzo ugasio.

- Lud si, ideš li po ovom vremenu kući – rekla je Nadin sinoć, pokazujući kroz veliki prozor na noć i kišu u noći, koja je visjela poput sivog i gustog zastora. – Pričekaj da malo stane. Nitko te kući ne čeka. Gledajmo film, dok ne prestane padati.

- Dobro – pristao sam, sjeo na kauč i pripremio se na čekanje, ne sluteći gdje će nas ta odluka dovesti.

Sjedili smo jedno pored drugog mirno gledajući film, dok …

Zgrabio sam je i gotovo da i nije bilo čekanja, nježnosti, kao da nam je predigra bila ono jednosatno druženje koje smo proveli sjedeći na kauču jedno uz drugo, ali se ne dodirujući. U jednom se trenutku Nadin nagnula prema naprijed ne bi li dohvatila cigarete koje su ležale na niskom stoliću ispred nas, a na kome se nalazile još čaše i pepeljara.

Previše se je sagnula. Ogrnuta laganom kućnom haljinom, jer bilo je jako toplo usprkos kiši bez vjetra koja je uporno i šumeći padala vani, u noći, dok je pružala ruku prema kutiji cigareta dojka je bljesnula osvijetljena samo blagom svjetlošću televizijskog ekrana i dviju mirisnih svijeća. Naravno da sam se zapiljio u prizor. I naravno, Nadin mi je ulovila pogled. Trenutak smo se napeto gledali, a zatim nam se nagnuo prema njoj, dok se Nadin istovremeno naginjala prema meni.

Nekoliko dugih i vrućih poljubaca brisalo je naše poznanstvo bez erotike dugo nekoliko godina. Nisam mislio na to. A nije ni ona. Začudo, zanos strasti, kojeg smo hranili zagrljajem, potrajao je preko sat vremena. Kao da smo već dugo zajedno, kao da nam se tijela poznaju. Ne, nisam gledao na sat, takvog mi što nije palo na um u tom trenutku, ali znam da se film vrtio tek nešto oko petnaest minuta prije nego li smo se zagrljajem sljubili, a kad smo se odvojili jedno od drugog, znojni i ispremiješanih sokova po trbusima, utolivši praiskonsku glad, film je upravo završio i pogled mi se zaustavio na bezbrojnim imenima koja mi ništa nisu značila, kao ni ova žena pored mene. Prije je bila prijateljica, a što je sad?

- Šutljiv si - reče Nadin u kuhinji, gdje sjedeći za kuhiinjskim stolom pijemo kavu. – I ja sam zbunjena.

- Ma čuj ... - počinjem nespretno, silno želeći da je prookleti trenutak već uvelike iza mene.

- Nemoj - prekida me ona. - Reći ćeš nešto što ćeš kasnije požaliti. Pođi kući, razmisli o ovome i ...

Osjećajući se rasterećen, iako ne sasvim, koračam pustom ulicom žureći se da što prije stignem kući i istuširam se.