Omča

Omča

Iz polusna, u koji smo zapali nakon ljubavne igre, u stvarnost nas povrati huk vjetra i snažno bubnjanje kiše po prozorskom staklu.

- Kiša! - reče Gita i brzo ustaje. - Balkonska vrata širom su mi otvorena.

Gledam je sa uživanjem kako onako gola, vitka, još uvijek čvrsta, usprkos četrdesetoj koju je prevalila, juri iz spavaće sobe, dok joj crna kosa poskakuje po ramenima: divan kontrast bjelini njene kože.

Smješkam se događaju kojem prisustvujem, petak je, blizu ponoći, a još ovo isto poslijepodne nisam ni slutio da ću večer provesti sa Gitom.

- Jesi li gotov sa tim poslom? - upitala me poslijepodne, nazvavši me mobitelom, dok sam kupovao hranu u obližnjem marketu.

- Gotov sam - odgovorio sam. - Prije otprilike tri sata sam završio.

- To znači da si slobodan? - upitala je i odmah nastavila: - Ukoliko si raspoložen ...

- Jesam!

- Dođi u uobičajeno vrijeme. Pripremiti ću nam neko slasno jelo.

Već je nekoliko mjeseci ovako: obično dođem k Giti, vodimo ljubav, zatim grickamo ono što bi Gita za tu priliku pripremila, pa ponovo vodimo ljubav. Oko tri poslije ponoći odlazim. Uvijek. Stanujem blizu i za deset sam minuta kući, u svom uskom, asketskom krevetu. Navikao sam spavati sam i ne znam bi li mogao zaspati pored nje, Gite.

- U zadnji čas! - kaže Gita ulazeći u sobu: u dnevnoj se sobi ogrnula kućnom haljinom i sad je svlači i ponovo liježe pored mene. - Silno jako pada. Ne vjerujem da će tako brzo prestati padati. Ako želiš, možeš prespavati ovdje.

- Neću se rastopiti.

- Kupila sam ti četkicu za zube - nastavi Gita, naslonivši mi glavu na lijevo rame i privinuvši se uz mene. - Tvoja je ona plava, pored moje crvene. Ako ćeš prespavati ...

Prespavati ... Nije to samo prespavati, znam to, osjećam uznemirenost. Ne želim ... Gita je lijepa, Gita je poželjna i sa Gitom mi je zbilja dobro i od Gite se vraćam drhtavih koljena, ali ...

Uh, koje li neugodnosti. Osluškujem glasno bubnjanje kiše, koja sve jače i jače pada iz minute u minute. Kako se izvući? A da je ne uvrijedim? Ne želim je uvrijediti.

- Lijepo - kažem joj ustajući i gol krećući prema kupaonici, osjećajući Gitin pogled na sebi. - Prespavati ću ovu noć: kiša zbilja divlje pada.

U kupaonici gledam četkice za zube: jedna je plava, druga crvena. Jedna pored druge, poput dva vojnika na straži. Gita i ja? Zajedno? Poput ovih četkica?

Prespavati ću, ujutro ću oprati zube tom plavom četkicom i biti nježan i voditi ću ljubav sa Gitom kako još nikad nisam. Zatim ću otići i više se neću vraćati. Počelo je sa četkicom za zube, a završilo bi sa omčom. Oko mog vrata.

Vrijeme je bježanja.