Brisačica

Brisačica

Uopće nisam primijetio promjenu, sve dok me na obali, dok sam zaneseno promatrao zalaz sunca, nije netko potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i začuđeno pogledao u nepoznatog.

- Htio bih razgovarati sa tobom - reče mi žmirkajući, jer umiruće sunce posljednjim je zrakama šaralo nebom.

- Tko ste vi? - upitam ga začuđeno.>

- Čuj, ne zezaj me - reče on nervozno. - U posljednje se vrijeme zbilja čudno ponašaš. Nemoj i meni to činiti.

- Tko ste vi? - ponovim.

- Ma je li to ozbiljno?

- Sasvim ozbiljno.

- Hm! - Čovjek se počeše po kratkoj smeđoj kosi, tik iza uha i zagleda se u vrh svojih cipela.- Ti si Vilko, je li tako?

- Tako je - priznam, jer istina je, moje je ime Vilko. - Ali još uvijek ne znam tko ste vi.

- Ja sam Milko - nervozno reče on i nervozno lupka cipelomm. - Ma moraš me se sjećati. U školi su nas zvali blizancima. Shvaćaš: Vilko i Milko?

- Igra riječima - rečem mu, klimajući. - Žao mi je, ali se i dalje ne mogu sjetiti ...

- Još samo prije mjesec dana normalno si razgovarao sa mnom - optužujući reče mi Milko. - A sad ovako. Kad te počela hvatati ta tvoja manija ...

- Manija? - prekinem ga. - Kakva manija?

- Pa manija zbog koje se pretvaraš kako zaboravljaš ljude - nestrpljivo odgovori Milko. - Ma čuj, Milko! Kad si otpočeo sa tom igrom, zabavljao sam se. Sad shvaćam kako mi je bilo smiješno samo zbog toga što mene nisi uključio u svoju igru. A kad me prvi put nisi pozdravio prošavši mirno pored mene, mislio sam kako si možda obuzet nekim svojim mislima, pa me nisi primijetio. Ali ti si se nastavio tako ponašati i dalje. I sad se tako ponašaš. Prestalo mi je biti smiješno to tvoje pretvaranje kako ne poznaješ ljude sa kojima si odrastao. Koji se vrag događa sa tobom?

- Molim vas lijepo - učtivo mu rečem - da me ostavite na miru. Nemam pojma o čemu govorite. Sve što ste rekli, potpuno mi je nesuvislo, ludo, zbrkano. Mora da ste me zamijenili sa nekim.

- Nije tako - brzo reče moj sugovornik. - Ti si Vilko. I sam si mi to maloprije priznao. Oženjen si Ledom. Oženio si se njome prije nešto više od godine. Je li tako?

- Iako ne vidim razlog da vam odgovorim, da, tako je - odgovorim nasrtljivcu. - Mnogo znate o meni, priznajem.

- Kako ne bih znao, kad smo prijatelji čitavog života! - uzvikne Milko i teatralno podigne ruke prema nebu: umalo da se nisam nasmijao tom pokretu. - Svoju si ženu upoznao na putovanju u Egipat, je li tako?

- Ma čujte! - iznervirano mu rečem. - Lijepo vas molim da ne spominjete moju suprugu. Ne vidim što se to vas tiče, gdje sam je upoznao. Čitav je ovaj razgovor posve lud. Do viđenja!

- Ne vrijeđaj se, Vilko, molim te - zamoli Milko i uhvati me za rukav jakne. - Nikako mi nije namjera biti bezobrazno radoznao. Morao sam to spomenuti. Jer svi smo se složili, da je tvoje čudno i nama sasvim nerazumljivo ponašanje počelo od onog dana, kad je tvoja žena ušla u tvoj život.

- Opet vi ...

- Ne, moram ovo reći do kraja! - prekine me on držeći me čvrsto za rukav. - Pa čovječe, ti više nikog ne poznaješ! Svi smo to primijetili. Baš svi!

- Koji svi?

- Pa svi tvoji bivši prijatelji - odgovori on puštajući mi ruku. - Prije dvije večeri sastali smo se u "Feralu" i razgovarali o tebi. Mene su izabrali da te upitam zbog čega takvo ponašanje. Jer sve do danas, mene si poznavao. A sada ...

- Nikada vas nisam poznavao - rečem mu ljutito, jer pokvario mi je užitak gledanja zalaza sunca. - Odlazite!

- Pogledaj tamo! - reče mi on i pokaže rukom prema povećoj grupi ljudi, udaljenoj oko dvadeset metara koji su ljubopitljivo zurili u nas.

- Privukli ste pažnju svojim ponašanjem - optužim sugovornika.

- To su sve tvoji prijatelji - tiho mi reče on. - Ili su barem bili, dok nisi sa putovanja u Egipat doveo svoju ženu. I čekaju.

- Što čekaju?

- Tvoje prepoznavanje.

- Sad mi je dosta! - viknem. - Idite do vraga! Odlazim!

Okrenem se naglo i snažnim i brzim koracima počnem udaljavati od tog napasnika. Nakon desetak metara brzog hoda okrenem se i vidim kako se moj sugovornik pridružio onoj grupi i razgovara sa njima, a svi gledaju u mene i na svakom licu čitam čuđenje. Koje ne mogu razumjeti.

Mijenjam ponašanje. Sve pažljivo promatram oko sebe i nikom ništa ne govorim. Nikome ne vjerujem. Svi se pretvaraju: svi lažu. U sebi molim za oprost svoju dragu Ledu, jer nisam iskren ni prema njoj. Sumnja se uvukla u mene i kopa crvotočine. Čini mi se da se raspadam. Tko sam ja? Kakva mi je prošlost? Pitanja nadiru iz moje dubine, ali ne nalazim odgovora.

Moje sjećanje, moj život, kao da počinje sa Ledom. Od onog trenutka kad sam je prvi put ugledao u grupi turista, kako stoji visoko zabačene glave u podnožju piramide i gleda u sam njen vrh, a vruće pustinjsko sunce natjeralo joj kapljice znoja na lijepo lice, kao da je otpočeo moj život. Prije tog za mene neponovljivog trenutka kao da nema ničeg. Nepoznanica. Zašto je ranije nisam primijetio? Kako je moguće, da njenu ljepotu nisam ranije otkrio?

Sjećam se, na brodu, dok smo se vraćali kući, postali smo nerazdvojni i vjenčali se gotovo istog časa kad smo stigli kući. K meni. U moj stan. Kako to ranije nisam primijetio? Što se dogodilo sa mojim sjećanjem, uspomenama?

Neizvjesnost me izjeda i ne mogu je više podnijeti. Otključavam vrata stana i već u hodniku vičem:

- Ledo! Tko si ti? Što mi činiš?

Moja se Leda pojavi u hodniku odjednom, kao da je izronila iz crno-bijelih pločica, sasvim je gola i predivna, kosa joj je dugačka i crna, zatim boje zrelog žita, pa kratka, vrlo kratka i crvena: oči tamne, pa odmah zatim svijetle, sve se ludom brzinom mijenja. Vidim predivnu Crnkinju, koja odmah zatim postaje krhka i nježna Kineskinja mliječne i providne kože, zatim … Bezbroj lica igra mi pred očima pokazujući mi se u čitavoj svojoj raskoši. I sva su predivna. I sva bih ih htio ljubiti, milovati …

- Biraj - odgovori mi Leda. - Uzmi onu koja ti se najviše dopada. Sutra možeš izabrati drugu. Ako budeš želio.

Prilazim joj i grlim je strasno udišući miris poželjnog tijela. Do vraga i onaj ... ma koje mu je ono ime ... ma do vraga, nije ni važno, neka ide do vraga i on i svi ostali sa svojim pitanjima.

Nitko i ništa mi ne treba. Imam Ledu.