Ljeto bez Anite

Ljeto bez Anite

Jučer, dok sam čekao zeleno svijetlo semafora, ugledao sam te, nakon ... koliko godina, Anita? Mnogo je vremena proteklo od onog žarkog ljeta, kojeg smo zajedno proveli, a opet, na neki način bili odvojeni. Nisi se promijenila, lijepa Anito. Ne mnogo. Onda si odisala blistavom mladom ljepotom, a sad iz tebe zrači zrela, punokrvna ljepota.

Semafor se zazelenio, rijeka me ljudi povukla, izgubio sam te iz vida, a pogled na tvoju i dalje dugu i crnu i sjajnu poput gavranova krila kosu, u meni je uskovitlao davno potisnuta sjećanja. I ne mogu ih zaustaviti. Niti ne pokušavam. Ne želim.

Onog mi je ljeta bilo dvadeset i pet, tebi, Anito, devetnaest i činila si mi se nekako djetinjastom. Tek sad, nakon toliko godina, shvaćam polako koliko si ti od nas dvoje bila zrela, a ja djetinjast. Bio je to početak našeg pripadanja jedno drugom: tog smo poslijepodneva prvi put vodili ljubav. Bila je to i godina Olimpijade, godina koja je trebala pokazati preko sporta, kako ljudi mogu biti složni. Umjesto toga, pokolj u Olimpijskom selu, München se zacrvenio od krvi.

- Žalosno - rekao sam, dok smo ležali na mom kauču u mojoj sobi, a vrućina pritiskala grad. - Eto, što su ti ljudi. U starim su vremenima prekidali ratove kad bi počinjala Olimpijada, a mi prolijevamo krv.

- Misliš li - upitala si sjedajući, dok ti se duga i crna kosa zatresla - da će zatvoriti Olimpijske igre?

- Neće - odgovorio sam i dohvatio bocu. - Kad bi to učinili, priznali bi pobjedu terorista.

- Moraš li toliko piti? – prvi si put rekla nešto o mom ponašanju.

- Ne moram - odgovorio sam - ali želim. Smeta ti?

I to je bila naša prva razmirica. Gledala si u bocu ruma kao da ti je ta boca zakleti neprijatelj. Ali nisi mi odgovorila. Povukla si se u šutnju. Barem što se tiče tog pitanja.

- A da otputujemo negdje u planine? - upitala si.

- Zašto? - upitao sam ja. - Misliš da tamo nema ruma?

- Bedak! - rekla si i bacila se na mene.

Samo dva dana kasnije, popustio sam tvom navaljivanju i odlučili smo krenuti u planine, udisati svježi zrak, maknuti se iz vreve grada. Već ću nekako to podnijeti, mislio sam, dobro se pazeći da ne naslutiš moje misli.

- Ništa ne moraš brinuti - rekla si mi, a crne ti oči blistale plamenom iščekivanja: nas dvoje sami u brdima, posvećeni jedno drugom, čitao sam joj misli ispisane u njenom radosnom pogledu. - Ja ću se za sve pobrinuti.

Dan prije nego li smo trebali otputovati u planine, posvetiti se sami sebi, našoj ljubavi, kako si ti Anito to voljela reći, napio sam se do besvijesti.

Pijanka je otpočela sasvim bezazleno, u našem omiljenom kafiću u kojem se naše društvo redovito nalazilo. Sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, prepričavali smo jedni drugima doživljaje sa mora. A doživljaja je bilo i mi smo uživali prisjećati se, znajući kako nas slijedeći ukrcaj na brod, vodi ka drugim doživljajima, uvijek novim, uvijek neočekivanim, nepredvidljivim.

Kako su priče tekle, sve smo više i više pili, gubeći nadzor nad svojim ponašanjem, da bi na kraju završili u kući jednog od nas. Posjedali smo u ogromnoj dnevnoj sobi a Mate, naš domaćin te noći, poredao je na stol ispred nas gomilu boca.

- Neka pije tko što želi - rekao je i svatko je od nas privukao k sebi svoje omiljeno piće.

Ujutro sam se probudio među prvima, jer mi je sunce, koje se već prilično visoko popelo na plavom nebu, udaralo ravno u lice. Zastenjao sam, ustao sa kauča na kojem sam sasvim obučen zaspao pored još dvojice i otišao u kupaonicu, ravno pod tuš, istiskujući pastu za zube na prst. I upravo u tom trenutku sjetio sam se dogovora na koji sam, naravno zakasnio. Ti me Anito čekaš, a ja se tuširam ... ma nije važno, imamo vremena, nekako ću se opravdati.

- Zašto si to učinio? - upitala si me te iste večeri, kad si došla kod mene.

- Dogodilo se, Anito - rekao sam. - Nisam to namjerno učinio.

- Ozbiljno?

- Ozbiljno.

- Meni se čini – rekla si tužno, a to me ljutilo, ta tuga u tvom glasu – da si se napio samo da bi imao opravdanje …

- Nije mi potrebno opravdanje – zagunđao sam paleći cigaretu. - Ili možda misliš da jest?

- Ne mislim – popustila si i oborila pogled.

U petak, dok smo gledali onaj sjajni film Polanskog, privila si se u kinu uz mene i ja sam odmah osjetio kako se nešto sprema. Osjećajući se pomalo krivim zbog one pijanke i propuštenog putovanja, unaprijed sam odlučio udovoljiti tvojoj molbi, ma kakva bila.

- Želim te nešto pitati - rekla si, dok smo sa rijekom ljudi napuštali filmsku dvoranu, polako, nogu pred nogu, izlazeći u toplu i zvjezdanu ljetnu noć.

- Pitaj - rekao sam, a u sebi sam želio da me ništa ne pitaš: želio sam mirno te odvesti u svoju sobu i voditi ljubav sa tobom do jutra, a onda iscrpljen zaspati. To sam želio. Ništa više.

- U nedjelju je rođendan moje sestre - rekla si, hodajući brzo pored mene, već smo izašli iz rijeke ljudi i bili sami. - Pozvala je i tebe. Pričala sam joj o tebi.

- Ah! - uzdahnuo sam. - Što si joj rekla?

- Malo toga. Da si pomorac, da sam te upoznala prije mjesec dana. Da mi se dopadaš.

- Hoće li tvoji starci biti tamo?

- Smeta ti to?

- Neeee ... - otegnuo sam.

- Biti će u kući, naravno - rekla si, a licem ti je preletio oblak tuge i osjećao sam krivnju zbog toga. - Ali nam neće smetati. Biti će u svojim prostorijama. Ne želiš ih upoznati?

- Iskreno, ne znam - odgovorio sam. - Ne znam što želim.

- Ponekad se pitam - rekla si zamišljeno - nisam li se zaljubila u nezrelog dječaka.

- Anito!

- Pa tako se ponašaš - nisi ovog puta željela popustiti. - Čim se pojavi neka obaveza, ti podviješ rep i bježiš.

- Krasna usporedba - progunđao sam.

Volio sam te strastveno te noći i tek smo oko četiri ujutro zaspali, navivši budilnik, koji je ludo zvonio u šest, jer ti si morala otići. Napola budan sam osluškivao kako ustaješ, sakupljaš odjeću i odlaziš u kupaonicu. Zaspao sam, kad me tvoj oproštajni poljubac ponovo probudio.

- Spavaj - prošaputala si. - Večeras u sedam.

Na rođendanu tvoje sestre sve je nekako krenulo krivo. Nisam se mogao opustiti, nekako sam uvijek mislio na prodorne i znatiželjne poglede tvojih roditelja, koji su me nijemo pitali: "Tko si ti, koji nam je oteo našu djevojčicu?". I žalio sam što sam došao na zabavu, a zbog toga što sam žalio, pio sam previše, znao sam to, ali nisam mario, nije me bilo briga.

I na kraju se ljutnja nagomilala u meni i mislio sam, što, do vraga, tko si ti Anito, da mi govoriš idi ovamo, idi onamo, jer doživio sam to kao kontrolu svog života, a biti kontroliran ...

- Napio si se - optužila si me, odguravši me u kut.

- Pa što onda? - ratoborno sam uzvratio. - Pogledaj oko sebe: koliko je njih pijano?

- Nije me briga za ostale - tužno si odgovorila.

- Ne moraš brinuti ni za mene.

- Zašto si takav?

- Kakav?

Nisi odgovorila. Okrenula si mi leđa i otišla do sestre, slavljenice. Nedugo zatim, oprostio sam se i izašao van iz kuće u kojoj sam se osjećao zarobljenikom.

- Ne mogu sa tobom - rekla si mi, ispraćajući me.

- Zašto ne? - upitao sam, mada sam znao zašto ne možeš, ali želio sam te mučiti, ništa ti ne olakšati.

- Znaš zašto - tiho si rekla i rukom mahnula prema kući iz koje je dopirala glazba, pomiješana smijehom. - Roditelji bi shvatili ...

- Što? - upitao sam. - Da se ševimo? Pa to već znaju. Osim ukoliko nisu savršeni glupani.

Pljusnula si me i zatim nijemo i zapanjeno promatrala, sasvim se ukočivši i ne vjerujući da si to mogla učiniti. Lice ti je bilo uplašeno, oči razrogačene i bila si prelijepa. I želio sam te poljubiti. Za oproštaj. Ali nisam.

- Hvala, Anita - rekao sam i pompozno se naklonio, okrenuo na peti i okret malo pokvario zateturavši blago i pošao u noć, sretan što se to dogodilo, jer tom sam pljuskom stekao slobodu.

- Čekaj! - zajecala si u tami.

Nisam čekao. Brzo sam se udaljavao, osjećajući tvoj prodorno-žalosni pogled na leđima. I ma koliko god ti čudno izgledalo, lijepa i draga Anito, u tom sam te trenutku silno volio.

Ah, Anito, možda nikad nećeš pročitati ovo pismo u kojem ti priznajem kako te još uvijek volim. Jučer, dok sam te samo na trenutak vidio, sve se vratilo. Svaki onaj osjećaj prema tebi, kojeg sam u svojoj gluposti gušio u začetku, sad se razbuktao i puštam ga da se razmaše, neka leti, neka me nosi, jer važno je voljeti, sad to razumijem i više me nije strah. Volim te, Anito!

Što misliš, Anito, hoću li imati hrabrosti poslati ti ovo pismo?