Marljivac

 

 

 

   Kad sam ga ugledao prvi put, sa čuđenjem sam zurio u njega, odmah primijetivši njegovu neobičnu predanost radu. Obučen u otrcano plavo radno odijelo, opasan žutom gumenom pregačom, sa kapom na glavi ispod koje je izvirivao neposlušni čuperak crne kose, iako je, kako ću kasnije otkriti, bio prilično ćelav, sa neizbježnom cigaretom u ustima, Moris, kojeg su zvali Moro, marljivo je mazao nekim smradom unutrašnjost velike i crvene kutije. To naravno nije bila obična kutija, ali se meni takvom činila. Iskreno rečeno, nije me ni zanimalo što u stvari ta crvena stvar predstavlja.

   - Ovo je Moris - upozna nas Gazda, pa potapša Morisa po ramenu: zatim pokaže na mene i doda: - A ovo je Aldo.

   Moris ili Moro, kako sam ga uskoro počeo zvati, prijazno se nasmiješio i klimnuo glavom, dim mu iz vječne cigarete zalelujao u sivoj i drhtavoj spirali, a on  mirno nastavio raditi.

   Na svojim sam lutanjima od posla do posla, jer nigdje se nisam mogao suviše dugo zadržati, nailazio na svakojake ljude. Ali Moro ih je svih nadmašio. Nikad nisam vidio čovjeka koji toliko voli svoj rad i koji ga sa tolikim uživanjem obavlja.

   - Odmaraš li se kad? - upitao sam ga jednom, dok smo pijuckali kavu, dozvolivši si kratki predah.

   - Nisam umoran - odgovorio je. - Ovdje mi je dobro.

   Dobro? Možda i jest njemu. Koji je navikao i oguglao na isparavanje kemikalija kojima je mazao unutrašnjosti kutija i lijepio. Kasnije sam doznao da te velike i crvene kutije završavaju na brodovima. Moro ih je strpljivo radio, nikad se ne uzrujavajući, po milijuniti put ponavljajući jedne te iste pokrete.

   - Zar ti nikad ne dosadi? - pitao sam ga znatiželjno, jer nisam mogao shvatiti da postoji čovjek koji uživa u takvom poslu. - Zar nikad ne poželiš raditi nešto drugo?

   - A što? - upitao je Moro, dok mu je dim cigarete ulazio u oko i zbog toga je treptao.

   - Ne znam ja što - odgovorio sam. - Bilo što.

   - To je nevolja sa tobom, Aldo - reče mi Moro. - Ni sam ne znaš što bi htio.

   Gledajući ga kako nastavlja mazati ljepilom unutrašnjost kutije, dok se smrad, na koji sam se već i ja uspio naviknuti, uporno dizao prema stropu i upijao se u zidove malog pogona, vidjevši kako mu je pogled usredotočen, baš kao da je kirurg koji ovog časa prelazi na najdelikatniji rez poslije koga nema povratka, samo sam odmahnuo glavom.

   - Vrijedan si poput mrava - rekoh mu uz osmijeh. - Ne ljuti se, ali ja bih poludio na tvom mjestu.

   - Ne ljutim se - mirno odgovori Moro, ne prekidajući sa pokretima koji su već postali dio njega samog.

   - Nije normalno toliko raditi - zadirkivao bih ga.

   - Za mene jest.

   - Znaš li, da je Marxa, dok je pisao svoj čuveni "Kapital", uzdržavala žena? - pitao sam ga smijući se. - Bio je dovoljno mudar da se čuva rada. O kojem je napisao debelu knjižurinu.

   - To su priče - odbijao bi kratko Moro, radeći uporno daljje.

   - Nisu priče - uporan sam bio i ja. - Znaš li da jedna odd najvećih laži plasiranoj nama bijednicima, ona kako je rad stvorio čovjeka?

   - Nije to laž - reče Moro i pogleda me: tko sam ja da govoorim takvo svetogrđe, govorio je njegov pogled.

   - Istina je - nastavim ja. - Misao je stvorila čovjeka, a ne rad. Robovi rade. Slobodni ljudi misle.

   - Onda nemoj raditi - dobaci on i pođe pripremiti slijedeću kutiju.

   Odustao sam za taj dan.

 

 

   Posao je bio težak, ponekad toliko zahtijevan, da bi radili brzinom i naporom koji nas je dovodio do samog ruba izdržljivosti. Ali izdržavali bi. Lebdjeli smo na valu zajedničkog napora, dok bi marljivo vješali velike željezne konstrukcije, kad bi Moro jedino tada prekidao svoj posao i dolazio meni pomoći. Jer nitko nije mogao sam baratati tim ogromnim konstrukcijama: bile su suviše teške.

   - Požuri! - vikao bi Moro. - Uzmi tu vražju kuku!

   - Gdje ti se, do vraga, žuri? - odgovarao bi bijesno, jer bio bi već umoran i nisam imao snage više trpjeti njegovo zanovijetanje.

   - Moram danas završiti još dvadeset kutija!

   - Proklete kutije - zarežao bih ispod glasa.

   - Ajde, ajde! - govorio bi Moro. - Još malo napora.

   Uživao je druge umarati na poslu, gotovo isto toliko koliko i samog sebe. Vješali bi te konstrukcije pomoću veliki željeznih kuka, slične mesarskima, pa ih redali na za to posebnim veliki kolicima, dužine i visine kontejnera. Zatim bi sve to ja dogurao do peći koja je hučala: tu bi pomoću praha bojali konstrukcije, ili možda nešto drugo, pekli u peći, a zatim bi ja ponovo to vadio iz peći, skidao, slagao, umatao: što li bi već posao zahtijevao.

 

   Prokleto naporno, mislio sam jedne nedjelje, dok sam se izležavao ispred televizije. Biti će najbolje da sutra kažem Gazdi kako više ne mogu, previše je to za mene. Nisam ja Moro. Samo je jedan Moro. A i taj je previše! Uvjeravao sam samog sebe da učinim upravo tako, dam otkaz, otiđem, jer do vraga, zašto se ubijati od posla? Lova mi baš toliko i nije potrebna.

   Ali kad sam došao na radno mjesto koje je već odisalo poznatim mirisom kemikalija i ugledao Mora, promijenio sam mišljenje. U stvari, nisam namjeru da napustim posao promijenio, već sasvim zaboravio na nju. Gledao sam sa čuđenjem u Mora, zatim u Gazdu i pitao se, vidi li Gazda isto što i ja.

   Jer povremeno, samo na tren, iznad Morovih obrva, kao da bi se pojavila ticala, koja bi zaplesala u zraku i zatim se brzo povukla. Nestajala su strahovito brzo i nikad nisam bio siguran, vidim li ih zaista ili sam šiznuo na ovom poslu, pa mi se počinje priviđati.

   - Izgleda li Moro drugačije? - upitao sam, kad sam pored hučeće peći ostao sam sa Gazdom.

   - Ni malo - odgovori Gazda nemarno. - Uvijek je isti. Sa onom svojom cigaretom u ustima. Ubiti će ga toliko pušenje.

 

   Ni tjedan kasnije, dok sam krišom, sakriven iza naslage zgotovljenih kutija promatrao Mora koji je neumorno radio, sasvim lijepo ugledam ticala kako se pojavljuju, upravo izrastaju iz njegovih obrva. Na moje čuđenje, a i radost, jer sad sam shvatio kako nisam šiznuo, ticala nisu munjevito nestala.

   Polako su rasla i razvijala se i lijepo se na njima mogle primijetiti fine dlačice, koje su podrhtavale na vrućem zraku. Zatim se Morova glava nekako zaljulja, zatrese, zapliva u nekom oblaku i ja sa stravom shvatim kako prisustvujem pravoj metamorfozi: Moris, zvani Moro, postajao pred mojim očima mrav. Veliki, divovski mrav obučen u plavo radno odijelo umrljano raznim kemikalijama i posuto raznim bojama, a iz odijela su izlazile ruke, mnogo ruku, sve od reda mršave i crne i dlakave. Napola ljudske, napola mravlje. I kao da ih je bilo bezbroj i sve su ludom brzinom mazale i okretale kutije i cjelodnevni je posao bio gotov za svega tridesetak minuta.

   Užasnut, uzmaknem i nepažljivo srušim jedan red naslaganih kutija. Začuvši buku Moro-mrav se trgne, a sva obilježja mrava u samo jednom trenutku nestanu i ispred mene je stajao onaj stari Moro i prijekorno me gledao, čudnim pogledom, kakvog prije nikad nisam u njega primijetio.

   - Budi malo pažljiviji - reče ne uzbuđujući se previše. - Znaš li koliko treba da se takva kutija završi?

   Htio sam reći: "Nekoliko sekundi", jer bio sam svjedokom toga, ali ništa nisam odgovorio.

 

   Izašao sam drhteći iz radionice, nikome ništa ne rekavši i onako prljav otišao na autobusnu stanicu, pa kući. A kad me Gazda uporno zvao mobitelom moleći me da se vratim, isto sam tako uporno odbijao vratiti se, ne pružajući mu nikakvo objašnjenje.

    Jer, što da mu kažem? Kako ne želim postati mrav?

 

 

 

Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.