Nešto se dogodilo

Nešto se dogodilo

Ne izlazi mi iz glave taj naslov Josepha Heller - a iz glave, jer nešto se zbilja dogodilo.

Dan je počeo kao i svaki drugi dan, uz kavu, glazbu, maženje sa psom, da bi se nekako oko tri poslijepodne nešto dogodilo. U meni. U mojoj najskrivenijoj nutrini.

Dok sam sjedio za monitorom i nezainteresirano buljio u njega, uhvatim samog sebe kako mi gladni pogled bježi lijevo, prema policama sa knjigama. A ne čitam već pet godina. Dobro, čitam, ali ne onako mnogo i pohlepno kao što sam nekad čitao. U posljednjih sam pet godina pročitao možda dvadesetak knjiga, a nekada sam ih toliko čitao u jednom mjesecu. Odjednom se glad za knjigama tiho ugasila, a da ni dan danas ne znam zašto. Prestao sam čitati. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno se dogodilo. Nečitanje je nastupilo.

- Ah! - rekao mi je Sanjin kad me posjetio, promatrajući kasete sa filmovima i njihovu količinu uspoređujući sa knjigama. - To nije dobro. Na policama bi se trebale nalaziti samo knjige. Ili barem više knjiga, manje kaseta.

- Znam - potišteno sam odgovorio. - Ali ne čitam više.

- Ni ja - priznao je on. - Znaš li zašto ne čitaš?

- Ne znam. Jednostavno ne čitam. A oduvijek sam čitao manijački i po deset sati na dan.

- Zasićenje? - upitao je Sanjin, škiljeći preko plameena upaljača u mene.

- Ah, riječi! - Prezirno sam odmahnuo rukom. - Od kakvve je važnosti zbog čega ne čitam? Ne čitam. I to nije dobro.

- Nije - složio se Sanjin. - Idemo na trčanje. To nam je još ostalo. Dok i tome ne dođe kraj.

Mora li tako biti? Pitanje odjekuje u meni dok se prisjećam tog davnog razgovora. I budi li se u meni ponovo glad za čitanjem? Da probam ...

Ustajem i uzimam u ruke knjigu čije me plave korice umirujuće privlače: "Udaj se za mene" od John Updike-a. Držim knjigu u ruci i odmjeravam joj težinu, kao da po toj činjenici mogu znati hoće li mi se knjiga dopasti ili neće. I hoću li je uopće moći čitati. Znatiželjno je prevrćem i prisjećam se one koja ju je donijela i ostavila je na ovoj polici. Sjećam se i njenog ozarenog lica, dok mi je čitala nekoliko zbilja predivnih opisa: Updike to vrlo dobro radi, shvatio sam to odavno.

Zavaljujem se u stolicu za ljuljanje, noge podižem na krevet i počinjem čitati ... i gle čuda! Ide! Čitam i uživam u ritmu rečenica i iznenađeno se trzam osjećajući komešanje u svojoj blizini, koje me vraća u stvarnost iz koje sam isplovio razapevši sva jedra i otklizao u tuđe bračne probleme, neobične, a opet tako tužno svakidašnje.

- Dobro, dobro - kažem Lori, a ona vrti repićem i razdragano me gleda. - Nisam te zaboravio. Idemo jesti, pa u večernju šetnju.

"Udaj se za mene" od John Updike-a sam doslovno progutao u tri poslijepodneva. I počeo tražiti još čitati, dok su se uspomene budile i kucale na vrata sjećanja.

Prisjećam se sebe kao klinca kako gutam avanturističke romane i kunem se samom sebi kako ću sva ta ludo privlačna mjesta obići kad odrastem. Moram vidjeti ocean, omirisati njegovu slanoću, moram vidjeti džunglu, koja se sad zove kišnom šumom, čuti krikove iz njene dubine, moram vidjeti pustinje ... a dok to ne vidim, pomamno čitam bez reda, grabim knjigu kako mi koja dođe pod ruku.

Još nemam nikakav književni ukus, čitam nagonski: jedna me knjiga vodi ka drugoj, ova opet ... Jedno od najčudnijih putokaza dobio sam čitajući vraški zanimljiv krimić Peter Cheyney-a, u kojem njegov junak, grubijan mekog srca citira Konfucija.

Imao sam svega sedamnaest i prvi sam put plovio Indijskim oceanom, bilo je ljeto i vrućina paklena, a ja sam ležao gol u kabini sa jeftinom knjigom u rukama, izdanje se zvalo "X-100" i čitao, dok je ventilator uzaludno bacao vrući zrak oko mene, ne donoseći osvježenje, kad se nešto dogodilo ...

- Konfucije - tiho sam izgovorio prema knjizi, čvrsto odlučivši doznati tko je taj Konfucije, kojeg Peter Cheyney tako rado i tako često citira u svojim napetim krimićima. Naravno da sam cijenio umijeće pisanja P. Cheyney-a, a kad on cijeni Konfucija ... pa to mora biti vraška kvaliteta.

Tu istu večer, dok na komandom mostu pravim društvo Barbi, kako zovemo kapetana broda i Trećem, sa kojim sam se sprijateljio, a oni me uče izračunati položaj broda pomoću zvijezda, nemirno se vrpoljim.

- Večeras ništa od tebe - kaže mi Treći iznerviran mojom nepažnjom. - Što je?

- Tko je Konfucije? - bubnem iznenada, a oni me još iznenađenije pogledaju. - I imate li, možda, koju njegovu knjigu?

- Uh! - hukne Barba. - Svemu sam se nadao, ali ovome ... Ne čitaš li ti krimiće? Gdje si naletio na starog Konfucija?

Ispričao sam im, a oni se smiješili, a ja nisam mogao dokučiti zbog čega. Sad znam: ugledali su plamičak u meni, koji se iznenada zapalio i uživali su u tome.

- Treći - reče Barba svečano - prepuštam ti most. Nas dvojica odlazimo u moju kabinu, da malome dam Konfucija.

Poprilično nakon ovog gore opisanog, nešto se dogodilo na drugom kraju svijeta, u Hull-u, Engleska.

Dok smo se iz čiste dosade opijali obilazeći mnogobrojne pubove čudnih imena kad bi ih preveli ( Crno kopito, Lagana zvijezda, Mali hrast ) u jednom od njih zapne mi za oko šarena skupina mladih djevojaka: ni jedna nije prešla dvadeset i petu, a sve su se, baš kao i mi, opijale. I to mi bilo čudno.

Još mi je čudnije bilo, kad sam primijetio kako mi jedna između njih, zamamna ljepotica kose boje meda, koja joj bila duga i pokrivala polovicu lica, dobacuje nedvosmislene poglede.

- Tko je sretan - progunđao je kuhar ljubomorno - ni u zahodu nije gladan.

Smijali su se. Nije me bilo briga. Ohrabren pićem, napustio sam društvo za šankom i prišao njenom, osjećajući na leđima poglede svojih drugara i gledajući kako se djevojke supijano kikoću i međusobno gurkaju laktovima.

Vodila me k sebi, u svoj stan, strpljivo mi objašnjavajući da moram biti tih. Nosio sam u ruci bocu irskog, umotanu u smeđu papirnatu vrećicu i ni malo me nije mučilo to što ću morati biti tih kod Nore, već me proganjalo pitanje: hoću li uopće moći ... jer popio sam mnogo, neuobičajeno mnogo.

Uzalud sam brinuo, kako se ispostavilo kasnije. Nora me uljuljkala u sigurnost svojim toplim zagrljajem i ja sam joj se prepustio širom otvorenih očiju, prihvaćajući Norin ritam, uživajući u njemu. Nisam ih se usuđivao zatvoriti, jer u tom bi trenutku počeo pomamni i ludi ples: sve bi mi se vrtjelo pred očima.

Malo sam se istrijeznio, pomoglo je i tuširanje, pa kad sam se vratio k Nori, prvi sam put istinski pogledao sobu u kojoj se nalazim. Podsjećala me je na moju sobu, tamo daleko, kući. Zidovi su bili obloženi knjigama i sa zaprepaštenjem sam čitao poznata i velika imena: Platon, Sartre, Kierkegaard, Nietzsche, Fromm, Aristotel ... i još mnogi drugi, mnogi.

Pogledao sam je poštovanjem, kojeg je Nora primijetila, jer kut usana joj zadrhtao: brzo je malo otpila iz čaše, pokušavajući sakriti svoju zbunjenost.

Sutradan, na brodu, pitali su me kako je bilo i ja sam im ispričao o knjigama.

- Načitana kurva - surovo je rekao kuhar cereći se od uha do uha. - Usprkos pročitanom, ostaje kurva.

- A ti ostaješ budala! - dobacio sam mu i okrenuo mu leđa i čitava četiri mjeseca, koliko je još trebalo proći do mog iskrcavanja sa broda, nisam sa njim progovorio ni riječi.

Prije možda tri mjeseca, još se jednom nešto dogodilo ...

Sklonivši se ispred kiše koja se iznenada sručila na grad, uletio sam u zadimljeni sasvim nepoznati kafić: iako sam znao prolaziti pored njega, nikad nisam ušao u njegova širom otvorena i tamna usta i popio nešto. Do sad.

Potražio sam mirno mjesto i smjestio se na kraju šanka: stara navika i kad sam postao toga svjestan, osmjehnuo sam se. U lokalu su bučili mladi ljudi, vrlo mladi. Po njihovim sam knjigama shvatio kako su većina studenti sa obližnjeg faksa.

Jedan je starac, ne toliko starac, koliko izmožden teškim životom, u otrcanom i sasvim mokrom sakou obilazio stolove i mladim ljudima nudio na prodaju razglednice. Očito je pomoću toga nekako preživljavao.

Gledao sam, dok sam lagano pijuckao kavu, kako ga svi odbijaju, a poneki od njih i prilično grubo. Ali je prodavač razglednica i dalje mirnim i ujednačenim korakom klizio od stola do stola, ne pokazujući da mari zbog odbijanja i zadirkivanja.

- Dosta je bilo! - proderao se odjednom jedan mršavko na jadnika. - Odjebi sa svojim sranjem! Ne trebamo ga! Jesi li čuo za e-mail?

Njegovo društvo prasne u razuzdani smijeh, a sasvim pokisnuo čovjek opusti ruke i nemoćno se zagleda oko sebe, dok su mu usne molećivo podrhtavale.

Uhvatio sam njegov pogled i brzim i kratkim pokretom ruke, pozvao ga k sebi, na šank. Dok je prilazio, kolebajući se i možda očekujući neku psinu i sa moje strane, iza njega se orio smijeh.

- Što ćete popiti? - upitao sam ga, kad je konačno uspio doklizati do mene.

- Lozu, molim - rekao je tiho. - Hvala vam.>

- Ne zahvaljujte - odgovorio sam mu. - I klonite se onim mladih vukova. Znaju biti nemilosrdni.

Okrenuo mi se desnim bokom, dok je pio svoju lozu i u džepu sam mu promočenog sakoa ugledao džepno izdanje "Zločin i kazna" od Dostojevskog: knjiga je bila otrcana od čestog čitanja. Strpao sam ruku u džep, platio naručeno i ostatak od sto kuna gurnuo prema njemu.

- Žao mi je što nije više - rekao sam. - To je sve što imam kod sebe.

- Ali, molim ...

Nisam ga slušao. Brzo sam izašao van, gdje je još uvijek padala kiša, ali sad tiho, mrmljajući, osvježujuće.

Nešto se dogodilo ... na tri kraja svijeta. A sve nas povezuje.

Život je zanimljiv. Nepredvidiv.