Pretinci

Pretinci

Noćas i opet nisam mogao zaspati. Budan poput starog i nervoznog zeca, širom sam otvorenih očiju zurio u noć, ne vidjevši tamu, nego nju. Odguravao sam je od sebe, ali je njeno lice lagano uvijek iznova izranjala iz crnih valova sjećanja i kako mi se približavalo, tako postajalo sve svjetlije, vidljivije. Na kraju tog mazohističkog trenutka koji je prijeti prerasti u neprekidno trajanje, učinilo mi se da vidim oreolu oko njene glave, sjajno žutu, blistavu. Zar je pretvaram u sveticu? Što mi se to događa? Toliko je žena prohujalo mojim životom, poneke od njih sasvim sam i zaboravio, a ona se prilijepila uz moje sjećanje poput pijavice i siše mi snagu.

Nekada sam vrlo lako izlazio na kraj sa sjećanjima koja bi me znala progoniti. Recimo, kad sam prekinuo sa Lisetom, a volio sam Lisetu, jako volio i čak se želio skrasiti uz nju, prestati lutati, uživati u bračnoj luci, ali ona je ... ma nije važno što je ona učinila ili nije učinila. Volio sam je. To je važno. Jedino važno. A ona me povrijedila i nisam to mogao podnijeti. Od druge da, ali ne od Lisete. Od nje me zaboljelo i nastavilo boljeti.

I kad sam je te prohladne jesenje večeri vodio u kino, pogledati film koji smo oboje željeli pogledati, a u sebi već odlučivši kako će nam ovo biti posljednje viđenje, osjećao sam se hrabrim i jakim i sposobnim nositi se sa duhovima, za koje sam znao da će me proganjati. Jer bilo mi je lijepo sa Lisetom! Ševili smo se na svim mogućim i nemogućim mjestima, gutajući pohlepno jedno drugo i nikad posve ne uspijevajući utoliti žestoku glad koja nas morila.

- Jebežljiva si vražica! - govorio bih joj u plavu kosu, dok su nam se tijela ritmički ljuljala u noći, ispod velikog kestena, pored zidića, na koji smo se naslonili i vodili ljubav pomamno i gladno i dugo, držeći je za dugu i glatku vanjsku stranu butine i znao sam da nikad više neće biti tako moćno.

- Ti voliš jebežljive vražice - uvijek bi mi odgovarala ona, obavijajući me onim svojim dugim i dugim i dugim nogama, besprijekorno oblikovanim i da ništa drugo na Liseti nije bilo lijepo, volio bih je zbog njenih nogu.

- Volim - priznavao bih približavajući se vrhuncu, čitajući joj iz pogleda da se ona već popela na njega. - Zato ću te uvijek željeti.

I u tom bi trenutku moja koljena nemoćno klonulo i Liseta bi me pridržala da ne padnem. Ili bi se držala za mene da ona sama ne bi pala? Ne znam točno, jer bilo je to svaki put omamljujuće vođenje ljubavi u kojem smo se potpuno davali, predavali jedno drugome i u kome smo istinski osjećali da postajemo jedno.

I onda je Liseta uprskala stvar učinivši ... pa, učinivši ono što mi je učinila i preko čega nikako nisam mogao preći, znao sam da nikad ne bih mogao sasvim zaboraviti, potpuno oprostiti. Pa sam odlučio prekinuti sa njom, jer nisam želio svaki put, kad zagrlim Lisetu, osjetiti njegov duh između nas, znajući da se isto tako njihala i u njegovom naručju.

Te smo večeri pogledali film, izašli na piće i uz moja dva ruma i uz njenu kavu i sok od jagoda diskutirali o filmu, a čitavo sam to vrijeme, dok smo živo razgovarali, razmišljao o tome kako ću joj zadati udarac. I uživao sam u toj pomisli, priznajem. Ne ponosim se time, ali i dan danas mislim da je zaslužila taj udarac. Dok smo razgovarali, a oči joj sijale, zamišljao sam njen izgled kad joj budem rekao da je napuštam, da je gotovo, da je kraj. Završili smo sa pićima i sa razgovorom o filmu, a zatim sam je pustim ulicama okruženim hladnim zgradama otpratio do kuće. U obližnjem smo se parku pograbili i bilo je kako nikad prije nije bilo i mislim da je Liseta znala kako se opraštam od nje, jer obavijala je noge oko mog struka i ruke oko mog vrata gutajući me i gutajući. Strast se mogla opipati u zraku, kako nam drhturi nad glavama. A pogledi nam bili prikovani jedno uz drugo, čitali smo uživanje u njima.

- Je li ti bilo lijepo? - upitao sam je i dalje u njenom zagrljaju.

- Jest - dahnula je. - Jako lijepo.

- Drago mi je zbog toga, jer gotovo je ovo između nas - rekao sam joj odmah poslije, bez milosti, fućkao sam u to vrijeme na milost: imao sam samo dvadeset i tri i želio sam biti tvrda muškarčina, ne znajući još, kako se pravi muškarci ne stide vlastite nježnosti.

- Zašto? - upitala je, ali joj u glasu nije bilo čuđenja, već prije mirenja sa sudbinom, baš kao da je očekivala ovakav završetak večeri.

- Znaš ti zašto - odgovorio sam tiho.

Plakala je. Malo. Molila. Malo. Zatim se u njoj nešto pobunilo i prkosno je podignula glavu.

- Kad se predomisliš - rekla mi je gledajući me predivnim očima sa prelijepog lica - neću te primiti nazad.

- Neću se predomisliti.

I nisam. Otišao sam od Lisete i bio ponosan na sebe. Koračao sam ulicama uspravno i brzo. Stigavši u svoju sobu zurio sam u knjige koje sam volio i zatim uzeo bocu ruma sakrivenu iza njih, sakrivenu točno iza kompleta Dostojevskog i nalio pola čaše.

Nisam se trijeznio punih četrdeset dana. Ali onda sam se otrijeznio i Liseta me više nije proganjala. Ni u sjećanju, ni u snovima ... nestala je potopljena u valovima alkohola. Tu i tamo bi izronila u sjećanju, ali nije me proganjala.

Sad sam poprilično stariji, volim misliti i mudriji, ali nisam baš siguran u to. Jer kako sam jednostavno Lisetu, a i neke druge, uspješno zaboravio, počeo sam umišljati kako svaku mogu zaboraviti. I bilo je tako. Jednostavno bi otvorio još jedan svoj duhovni pretinac, ugurao u njega onu koju sam želio zaboraviti i uspomene vezane uz dotičnu i pretinac čvrsto zatvorio. Bez buke, štropota. Mirno, automatski, sa smiješkom. Dok nisam sreo nju.

Ovu, koju neću imenovati, nikako ne uspijevam ugurati u pretinac. Već se dugo mučim sa njom, tražim joj mjesto smještaja, ali ne mogu ga pronaći. U trenutku kad pomislim da sam je zaboravio, uspio ugurati u pretinac i zatvoriti ga, pretinac se uz podrugljivi tresak otvori i ona iskoči iz njega, poput onih smiješnih pajaca iz kutija, a oko glave joj svjetlost sjaji i privlači mi pogled. Prokleta svetica! I vidim je kako rano ujutro trlja snene oči, nastojeći se probuditi, a male joj dojke podrhtavaju, bradavice su pomalo ukrućene. Nekako je uvijek u mojim uspomenama snena. Je li to zbog toga, što sve ono, baš sve, što sam doživio na nju liči na san? Jer bilo je baš kao u snu i mislio sam kako sam napokon pronašao ono što sam toliko dugo tražio i obožavao sam je i digao joj pijedestal u svojim mislima. I sad shvaćam, počeo sam prema njoj postupati kao prema nekoj jebenoj svetici, a ne kao prema gladnoj ženi, što je u stvari i bila.

A bila je sve prije nego svetica! Što li je ta sve izvodila i na što li me je sve navodila ... ne kažem da nisam uživao i da sam se odupirao ... valjao sam se u mutnoj rijeci uživanja i pio na njenom izvoru i bila je jedina nakon davne i daleke Lisete sa kojom mi ništa nije bilo strano. Baš ništa! Ni bol, za koju sam znao da iz prikrajka vreba i koju sam bio spreman podnijeti. Zbog strasti i slasti. Sa njom. Za njom.

U gluho doba noći, kad sam već poput Danteovih junaka napustio svaku nadu, zastor se sna milostivo spusti na mene. Spavao sam čvrsto i bez uobičajenog noćnog buđenja i trzanja i nekih ludih snova. Spavao sam pravim snom, okrepljujućim snom. Napokon.

Jutros se probudim, tišina oko mene i u meni. U prvim sam se mutnim trenucima nakon sna mučio odgonetnuti koji je to osjećaj kojeg osjećam, koji me čitavog preplavio. Dok nisam duhovnim uhom čuo blagi šum zatvaranja pretinca. Znao sam da se to zatvara njen pretinac. Uživao sam u šumu. Uživao sam u osjećaju.

Prva i posljednja strast mog života počivaju svaka u svom pretincu sjećanja.

Krug se zatvorio. Mir se vratio.

Spremam se na trčanje.

Smiješim se.