Hrast

Hrast

Točno u sedam sati ujutro odjekne oštar i neuobičajeni zvuk za to doba dana i Mate Zlatar se iznenađeno trgne u krevetu: nije spavao, već je odavno budan, leži pokriven plahtom i gleda u plavo ljetno prozirno nebo, čiji djelić vidi iz kreveta gledajući kroz širom otvoreni prozor.

Ljeto je pritiskalo vrućim udarima, svakog dana sve jačim i nitko u okolici nije radio nikakve teže poslove oko svojih kuća, svi su mirovali, poštujući vrućinu koja je legla na svačija leđa i svakom donosila njegove vlastite tegobe. A vrućine su ovog ljeta zbilja strašne, slagao se i Mate Zlatar u razgovorima sa svojim rijetkim prijateljima, jer kad zagaziš u osamdeset i treću, nemaš baš mnogo prijatelja. Barem ne onih živih.

Snažna buka ponovo odjekne i starac se još jednom trgne iznenađeno: napola se nadao kako se buka neće ponoviti i kako će moći nastaviti drijemati. Probudio se već oko tri i zurio u noć, da bi mu san ponovo milostivo zaklopio oči tek nešto iza šest. Spavao je do pet i trideset i ponovo probudio. Vrućina … I sad ovo ... Što li to buči toliko?

Ne mogavši više podnijeti radoznalost Mate Zlatar ustane, protegne se onako visok, sa čitavih sto i osamdeset centimetara koštunjave visine, prstima prođe kroz kratku i sasvim sijedu kosu, snažno trljajući njene korijene. Sjedeći na uskom krevetu, navuče sive i tanke platnene hlače, koje su ovim vrućim danima pružale nogama ugodnu hladnoću. Gol do pojasa, i dalje trljajući kosu, lice, oči, priđe prozoru i pogleda prema ulici u pravcu nesnosne buke.

Stari hrast, kojeg poznaje čitav svoj život, ovaj mu put nije bio prijateljski naklonjen: sprečavao ga je vidjeti što se to događa na ulici.

- Nije važno - promrmlja starac sebi i bradu i dalje see češkajući. - Umiti ću se, popiti kavu i doznati koji se vrag događa.

Smetalo mu je komešanje koje je naslućivao niže, na ulici. Njegova se kuća nalazila malo podalje od glavne žile kucavice, kojom je neprekidno tekao promet, ali u posljednje su vrijeme i ovdje počeli voziti gradski autobusi, sve češće i češće, spajajući nekad prigradsko naselje i primajući ga u svoj pohlepni zagrljaj.

Čitav život Mate Zlatar živi u ovoj kući i sjeća se, kako se kuća nekada nalazila daleko od grada. Ali se grad nezadrživo širio, gutao zelena polja i šume kojima je kuća bila okružena, da bi se konačno našla okružena sivilom ulica i neprekidnim nizom zgrada. Napredak, zovu to, zna to Mate vrlo dobro, ali ne vjeruje kako je to napredak. Možda i jest, ali nije napredak u pravcu kojem bi se trebalo napredovati. Umjesto zelenilom, sad su okruženi betonom i limenim ljubimcima. Nekada se djeca igrala na ulici, a sada ...

Gunđajući sebi u bradu, završavajući jutarnju toaletu, starac polako i oprezno napusti kupaonicu, pa dugačkim hodnikom obiteljske kuće, prođe pored dviju prostorija i uđe u prostranu i svijetlu kuhinju.

- Dobro jutro! - veselo ga pozdravi Verica, supruga Matinog sina Roka, vitka usprkos tome što se približava šezdesetoj.

- Kakva je to buka? - upita on umjesto ljubaznog odgovora.

- Cestovni radnici nešto kopaju.

- Što?

- Ne znam. Samo sam bacila pogled, kad su uključili bušilicu. Lome asfalt.

- Idem vidjeti - reče Mate Zlatar i krene prema izlazu, prema dvorištu, prema izvoru odurne buke.

- Zar bez kave? - zgranuto zapita Verica, znajući kako starac već dugi niz godina počinje dan sa kavom i cigaretom i nikad ga ništa nije u tom obredu omelo.

- Odmah se vraćam - dobaci Mate preko ramena.

Verica protrlja ruke o čistu pregaču kojom se opasala, zbunjeno gledajući u starčeva leđa. Zašto je toliko uzrujan?

Mate Zlatar brzim korakom prijeđe desetak metara udaljujući se od kuće i stupi na ulicu. Nije bilo buke, a starac ugleda radnike sa alatom u rukama, kako stoje okupljeni oko visokog i starog hrasta. Nešto su se dogovarali.

- Dobro jutro! - pozdravi ih Mate.

- Dobro jutro! - prijazno odgovori njihov vođa, mlad čovjek, tridesetih godina, obučen u traperice i raskopčanu crvenu košulju, koja mu otkriva snažne grudi. - Probudili smo vas?

- Što to namjeravate? - upita Mate Zlatar, ne obraćajući pažnju na pitanje.

- Osloboditi prostor za gradnju - učtivo odgovori mladić.

- Za kakvu gradnju?

- Ovdje će biti autobusna stanica. I moramo očistiti prostor, kako bi dobili ulegnuće pri glavnoj prometnici.

- Očistiti? - upita starac, a njegove sivo-plave oči bljesnu podrugljivo. - Što to točno znači?

- Znači da moramo srušiti ovo stablo - odgovori mirno mladić, znatiželjno gledajući u starca.

- Ovo je hrast! - reče starac.

- Znam.

- Nije samo stablo - nastavi Marte Zlatar, kao da mladić nije ništa rekao i ne obraćajući pažnju na podrugljive poglede ostalih radnika. - Nikako nije obično stablo. Ovaj hrast poznajem čitav svoj život. Rasli smo zajedno.

- Shvaćam - tiho promrmlja mladić, ošinuvši pogledom upozorenja svoje podsmješljive radnike.

- A vi ga sad želite srušiti - nastavi starac. - Znate li koliko mu je trebalo da ovako velik izraste?

- Poprilično ...

- Preko devedeset godina - prekine ga starac. - Nije zaslužio ovakav kraj.

- Žao mi je, gospodine - tiho reče mladić. - Razumijem vaše osjećaje ...

- Ne, ne razumijete - prekine ga starac bez oštrine i u hipu se nađe mnogo godina unazad: mlad je dečko i ispod se ovog hrasta prvi put u životu ljubaka sa djevojkom. - Ne možete razumjeti. Želim razgovarati sa vašim šefom. Inženjerom.

- Ja sam taj - strpljivo odgovori mladić. - Ja sam šef..

- Vi? - upita starac i pogleda ga oštro.- Činite mi se razumnim mladim čovjekom. Pa zašto onda ...

- I ja provodim nečiju namjeru - reče mladić. - Takav je život.

- Krasan život - reče Mate Zlatar ogorčeno. - U kojem ruše stabla i podižu kamene kocke.

- Žao mi je, gospodine.

Starac odmahne rukom i tom je gestom odagnao od sebe sve ono što nije mogao ili nije htio razumjeti. Život je postao lud. Nerazumljiv. Nekad su se djeca slobodno igrala na ulici veselo bučeći trčeći za loptom, a sad su zatvorena u vlastitim sobama i zure u monitore i neprestano igraju neke njemu sasvim nerazumljive igrice, a pri tom im tijelo pasivno, miruje, odumire ...

- Nije to u redu - promrmlja on sebi u bradu. - Nikako nije u redu.

- Što nije u redu? - upita ga Verica, dočekavši ga pred vratima kuće.

- Hoće srušiti moj hrast - reče starac, a Verica shvati, kako više govori samom sebi nego li njoj. - Da bi izgradili još jednu autobusnu stanicu. Kome treba autobusna stanica? I onako se svi samo neprekidno vozikaju. K vragu oni i vozikanje! Više nitko ne hoda! Zabravili su hodati i samo ...

Verica ga prati pogledom, dok starac prolazi hodnikom, ne ulazi u kuhinju, već odlazi u svoju sobu. Nešto nije u redu sa njim, još ga nikad nije vidjela ovako uzrujanog. Što učiniti? I može li nešto učiniti?

Odlučivši se, Verica odlučnom kretnjom uzme mobitel sa stola u kuhinji i nazove supruga.

- Što si mi zaboravila reći? - začuje Rokov glas u kojemu osjeti i tračak smijeha.

- Nije to - reče Verica smeteno. - Otac ti se čudno ponaša.

- Kako to misliš?

- Znaš da ruše hrast na ulici, ispred kuće? - upita ona.

- Znam. Grade autobusnu stanicu.

- E, pa, ni o čemu drugom stari ni ne govori - obavijesti Verica Roku. - Silno se uzrujao zbog toga.

- Proći će ga - umirujuće dopre do nje Rokov glas, pomijješan žamorom ljudskih glasova. - Takvi su starci. Uzvrpolje se zbog svake promjene.

- Ne znam ...

- Ma ne brini. Proći će ga.

U svojoj spavaćoj sobi Mate Zlatar zapali prvu cigaretu tog jutra, bez da je popio onaj divni prvi jutarnji gutljaj vrele i crne kave. Nije se ni sjetio kave. Ali se sjeća prošlosti, svega onog što je proživio pored i ispod starog hrasta i ne može pojmiti kako je kucnuo čas rastanka.

Daleke hiljadu devetsto četrdeset i druge, ispod tog je hrasta svog oca obavijestio, kako više neće čekati, kako odlazi pridružiti se partizanima.

- Sinko, samo ti je sedamnaest - rekao mu je otac naslonjen na tada još mladi hrast, motajući cigaretu i gledajući u Matu žalosno.

- Ima ih i mlađih koji ratuju - odlučno je odgovorio mladi Mate, želeći i on zapaliti cigaretu, ali se ne usuđujući to učiniti.

- Mlad si, sine - rekao mu je otac blago. - Nisi više dječak, ali nisi još ni muškarac. Strah me je za tebe.

- Znam, oče - tiho je odgovorio mladić Mate. - I volim te zbog toga. Ali moraš me pustiti.

- Ako te ne pustim, pobjeći ćeš, znam - promrmljao je njegov otac i pružio mu duhan. - Ajde, zapali jednu sa svojim starim prije odlaska.

Sjećajući se sad tog toliko dalekog trenutka, starome Mati navru suze na oči i on ih pusti bez sustezanja, plačući za svojim ocem koji je sve mogao razumjeti, plačući za vremenima koja su bila prepuna nadanja i silno bogata idealima. I odjednom je znao što mora učiniti.

Uzrujana, a da ni ne shvaća točno zbog čega, Verica pokuca na vrata spavaće sobe svoje kćerke Martine, otvori tiho vrata i uvuče se u polumračnu sobu.

- Martina! - šapne u tamu. - Probudi se, mila. Žao mi je što te budim, ali ...

-Što je? - bunovno upita Martina, dvadeset i tri su joj, jedinica i miljenica djeda Mate.

- Djed ti se čudno ponaša.

- Kako to čudno?

- Ustani i vidi! - nestrpljivo joj odgovori majka. - Krajnje je vrijeme da krenem na posao. Inače ću zakasniti. Ustani. Nemoj ponovo zaspati! Pripazi na njega. Moram ići.

Izađe iz sobe ostavljajući Martinu, pa požuri iz kuće, jer zbilja je posljednji čas da krene. Ne voli kasniti. Nikada još nije zakasnila na posao u banci, pa neće ni ovog jutra.

Martina se promeškolji u krevetu i pomisli kako će ustati eto upravo ovog slijedećeg trenutaka i ... san je prevari i ona utone u njegov privlačni zagrljaj.

U trenutku kad su radnici počeli penjati se na stablo, jer moraju ga rušiti od vrha prema dnu, njihov mladi poslovođa ugleda starca kako im se približava odlučnim koracima, pomalo pogrbljen, sa rukama u džepovima, a oči mu više ne odaju ljutnju.

- Nećete promijeniti odluku? - upita ga starac.

- Ne mogu je promijeniti - odgovori mladić. - I vi to znate. Žao mi je, ali tako stoje stvari.

- Ubiti ću se, srušite li hrast.

- Nemojte, molim vas, to ni govoriti.

- I srušiti će te ga!

- Hoćemo, stari! - dovikne jedan radnik nasmijano, lice mu opaljeno suncem široko iscereno u smijehu. - Upravo ga počinjemo sjeći.

- Dobro onda - reče Mate Zlatar, izvadi ruke iz džepovaa, a u desnoj mu šaci pištolj: prislanja ga na sljepoočnicu i okida, dok ga radnici i mladi inženjer zapanjeno gledaju.

Kroz maglu sna do Martine dopre pucanj koji joj je oteo djeda i djevojka se uz tihi uzdah okrene na desni bok i nastavi spavati.