Nježnost

Nježnost

Vidim ga kako mi se približava: preko oba ramena mu obješeni fotoaparati i odjednom se sjetim kako je Pero, još onih davnih dana, kad smo još bili bezbrižni klinci, volio fotografirati. Visok je kao i ja i obojica stršimo u gomili na Korzu i obojica istovremeno ugledamo jedan drugog. Osmijesi nam se razvlače osunčanim licima, dok se čvrsto rukujemo.

- Ovo se zove slučajnost - kažem mu, blago ga udarivši o ramenu. - Jednom mjesečno dođem ovdje i naletim na tebe.

- Imaš vremena za kavu? - pita me on i zaglađuje gustu i sad već gotovo sasvim sijedu kosu.

- Naravno - odgovaram. - Koliko ima da se nismo sreli?

- Nemam pojma - odgovori Pero i vodi me do prvog slobodnnog stola na Korzu. - U svakom slučaju i previše.

- A nekad smo bili nerazdruživi - kažem pomalo tužno.

- Ti, Mate i ja - prihvaća Pero sjedajući i na stolicu do sebe stavlja fotografski pribor.

- Što je sa njim? - pitam radoznalo. - Je li još plovi? Nisam ga sreo sigurno pet godina.

- Još plovi - odgovori Pero. - Vidio sam se sa njim, mislim, prošle godine. Na ovom istom mjestu.

- Je li dobro?

- Dobro je - odgovara Pero i smije se. - A prije samo dva dana još sam nekoga sreo.

- Koga? - pitam radoznalo.

- Bojanu.

Jedno ime izgovorena na Korzu po vrućem ljetnom danu, dok sjedimo i čekamo naručene kave, a prolaznici prolaze tik nas, noseći svoje vlastite uspomene i nadanja. Ime koje me vraća u daleko doba.

- Ah, Bojana ... - kažem i njeno lice i blage smeđe oči iza naočala kao da lebde nad nama u vrućem zraku. - Kako je ona?

- Sasvim dobro. I sjeća te se. Razgovarali smo tebi.

- Ozbiljno? - pitam iznenađeno.

- Sasvim ozbiljno - odgovori Pero. - Nije te zaboravila. A nisi ni ti nju. Ne kažu uzalud da se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Sjećaš li se kad smo ...

Razgovaramo i uživamo u kavi, a rečenice nam gotovo uvijek počinju sa upitom: "Sjećaš li se...". Sjećam se. I Bojane i svega onog što smo razgovarali, kako smo na klupi u parku kovali planove o zajedničkom životu, baš kao da nam je mnogo više nego li samo četrnaest godina. Godine nježnosti. Godine otkrivanja. I vjerovanja. Drhtali smo na ledenoj buri, ali smo bili sretni što smo zajedno i nismo ni pomišljali rastati se, otići kućama, jer bili smo premladi i u kafiće još nismo zalazili.

- Sjećaš li se - kaže Pero po već tko zna koji put - kako ti Mate i ja nismo vjerovali da se ljubiš sa Bojanom?

- Sjećam se - odgovaram sa smiješkom, razdragan dalekom uspomenom, gotovo sasvim zaboravljenom, a sad odjednom sasvim živom, prisutnom ....

Pero, Mate i ja lutamo gradom, prolazimo obalom, upijamo brodove očima, nastojimo zadržati slike u sebi, htjeli bi otići na jednom od njih.

- A Bojana? - pita Mate, visok, mršav četrnaestogodišnjak: svima nam je četrnaest godina.

- Što Bojana? - smeteno pitam: prvi sam iz našeg društvaa koji je "ulovio" djevojku i još se ne snalazim u svemu tome što se zbog toga odigrava oko mene i u meni.

- Pa Bojana ne može sa tobom na brod - kaže Mate i smije se. - Hoćeš li moći otići bez nje?

- Ma ne brini ti za mene - branim se od zadirkivanja. - Otići ću, a ona će čekati.

- Siguran si? -pita Pero, pa iznenada doda: - Jesi li jee već poljubio?

- Jesam!

- Ozbiljno? - pita Mate i zastaje: bura mu vitla gustom i crnom kosom. - Ne zezaš?

- Ne zezam.

- Pa kako je?

- Lijepo.

- Lijepo? I to je odgovor?

- Što drugo da ti kažem?

- Sigurno se ljubite? - pita Pero.

- Sigurno - čvrsto odgovaram, jer to je istina: ljubimo se i grlimo u svakoj prilici od kad smo pregrmjeli onu tešku početnu nervozu, dok sam poput drvenog kipa sjedio pored lijepe Bojane na klupi i skupljao hrabrosti poljubiti je prvi put, a vjetar veljače nije bio ni malo blagonaklon prema nama i našim osjećajima koji su se razvijali brzo i suviše i brzo i u kojima se nismo snalazili.

- Ne vjerujem! - kaže Pero.

- Ni ja! - dodaje Mate.

- Pa ne bih lagao prijatelje - namrgođeno odgovaram.

- Svejedno ne vjerujem - kaže Pero i gleda u Matu. - A ti?

- Ni ja - reče Mate, pa mi se obrati: - Dokaži! Poljubi je ispred nas.

- Jesi li ti lud!? Neće htjeti!

- Natjeraj je!

- Ne želim je natjerati.

- A želiš li nam dokazati da se ljubite? - upita Pero.

- Želim - priznajem. - Kad ne vjerujete ...

- Onda je lako - reče Pero. - Uvijek je pratiš do kuće i opraštate se ispred muzičke škole. Je li tako?

- Tako je - potvrđujem.

- Mate i ja ćemo stajati na onoj uzbrdici iznad vas i gledati vas - zaključi Pero. - Zima je, biti će već mrak i neće nas vidjeti. A i kratkovidna je.

- I vidi samo tebe! - doda Mate i bocne me u rebra.

Pero je bio u pravu, naravno. Noć se već spustila, a nema još ni šest, dok se polako sa Bojanom približavam muzičkoj školi. Nastojim ne podignuti pogled prema ulici iznad nas, strmom usponu. Osjećam poglede svojih prijatelja na sebi i oni me sputavaju. Stišćem ruku Bojane.

- Sutra u isto vrijeme? - pita me i zastaje ispred muzičke škole: tu smo zaklonjeni od radoznalih pogleda, uvučeni u dubinu prolaza, ali sa visine nas se može dobro vidjeti.

- Naravno - odgovorim i gledam njene meke i vlažne usne i želim je poljubiti, ali znam da su ona dvojica gore i nešto me koči.

- Moram ići ... sada ... - kaže Bojana koja osjeća moju nervozu i koja isto tako želi poljubac.

Privlačim je k sebi, kroz Bojanin sivi kaput osjećam mlado i čvrsto tijelo. Uzbuđujem se i gotovo sasvim, dok traje divni slatki trenutak, kad nam se drhtave usnice spajaju, dok nam se jezici nježno miluju, jer još ne znamo za požudu, zaboravljam na hladan vjetar, na noć, na Peru i Matu kako nas promatraju. Sve je stalo i više ništa nije važno, osim Bojane u mom naručju.

- Oh! - jekne ona kad se odvojim od nje. - Jedan sam čas mislila da me ne želiš poljubiti.

- Znaš da je to nemoguće - nježno joj kažem.

- Ne bih mogla spavati - reče ona, privijajući se uz mene - da me nisi poljubio.

Iza njene smeđe kose, koju mi bura baca u lice, slatko-nježno me bičujući, vidim iznad na ulici, kako Mate i Pero neobuzdano mašu rukama, pokazujući na taj način svoje uzbuđenje viđenim.

- Odlutao si - reče Pero.

- Jesam - priznajem uz smiješak.

- Mislio si na onaj davni događaj ...

- ... kad ste me Mate i ti gledali skriveni ...

- ... dok ljubiš Bojanu - završava Pero. - Lijepa i daleka vremena, prijatelju.

- I nježna - dodajem tiho.