Yin i yang

Yin i yang

Moje prvo ovogodišnje praćakanje u moru. Volim more, ali ne podnosim galamu oko sebe, pa rijetko odlazim na kupanje. Došao sam rano, nije bilo još ni sedam i osvježio se u moru, pa legao na veliki ručnik kojeg sam ponio sobom. Nigdje nikoga. Mir, tišina, samo šum valova priča prastaru priču. Koju uživam slušati i koja mi nikad ne može dosaditi. Misli mi se kovitlaju, sjetne, žalosne, sasvim neprikladne pri ovoj ljepoti. Pomalo sam nesretan.

Gledam u prostrano plavetnilo kojeg dobro poznajem i sjećanja naviru, kad dolazi ona. Spušta se niz stepenice prema žalu, a crna joj i duga kosa ima još nikad viđeni plavičasti odsjaj na suncu. Obučena je u kratke tamnoplave hlače i noge su joj duge. Uživam u njihovoj ljepoti. Već na stepenicama, pažljivo balansirajući sa velikom i slamnatom torbom, koju je nosila preko lijevog ramena, počinje skidati bijelu majicu. Oko četrdeset, mislim, dok je pažljivo promatram, nastojeći ne buljiti, ali teško mi je odvojiti pogled. Tijelo vitko, naizgled čvrsto. U meni se budi želja za dodirom.

- Dobro jutro! - pristojno pozdravi.

- Dobro jutro! - odgovorim pomalo iznenađeno: uljudno ponašanje kao da odlazi u prošlost.

- Pretekli ste me - nastavi ljepotica smještajući se na ispranim oblutcima u mojoj blizini. - Obično sam prva.

- Prvi dan kupanja mi je - kažem joj. – Obično ne dolazim. Požurio sam, jer prije jedanaest odlazim.

- I vi? - iznenadi se ona. - Upravo tako i ja radim. Čudno.

Razgovaramo. Zove se Mirela i iz Zagreba je. Ovdje je u posjeti sestri: zadržati će se nekoliko dana, pa nastaviti prema jugu, sve do Dubrovnika.

- A vi? - pita me. - Kakvi su vaš planovi?

- Nemam ih - kratko odgovaram. - I ne namjeravam nigdje.

- Naravno - reče Mirela i klimne, a crna joj kosa bljesne. - Naputovali ste se i više ne osjećate potrebu za kretanjem.

Ugodno je razgovarati sa njom i odjednom postajem svjestan, kako već dugo, od kad se Mirela pojavila, ni jednom nisam pomislio na ... smiješim se tome, sretan zbog toga. U čvrstom se zidu sjećanja konačno pojavila pukotina. Osjećam poznato strujanje koje kao da izvire iz Mirele, dok leži na trbuhu nalakćena i glavom okrenuta prema meni, puštajući da joj sunce pali leđa.

Ljudi počinju dolaziti, galama je sve veća, jača, nesnosnija. Ne razgovaramo, Mirela i ja. Ali se gledamo. Pogledi nam se svako malo dotiču i upijaju jedno u drugo. Dovoljno je da ispružim ruku i dotaknem je, ali se ne usuđujem: ne želim razbiti ushićenje koje kao da lebdi oko nas i štiti nas od ostalih kupača. I možda pokvariti ovaj lijepi uzbudljivi osjećaj.

- Idemo još jednom u more, pa kući - predloži Mirela.

- Zašto kući? - pitam ustajući i uvlačeći trbuh: moram poonovo početi sa trbušnjacima, ulijenio sam se, malo zapustio. - Zašto ne na piće ili sladoled?

- Sladoled zvuči primamljivo - odgovori Mirela, a crne joj oči odaju radost.

Uživamo u ledenoj poslastici. Pored nas teče promet, ali ne obraćamo pažnju na to. Gledamo se. Neprestano se gledamo. I sad je već sasvim jasno kako se nešto probudilo u nama i da nas to čini sretnim, uzbuđenim.

I upravo kad sam je poželio upitati bi li željela izaći sa mnom u toplu ljetnu noć, zakazati joj pravi sastanak, počinje ludilo. Ne vjerujući da se to događa, vidim kako točno prema meni juri motocikl, ogroman i crn i sjajan i nemam vremena uzmaknuti, pobjeći i trenutak kasnije već osjećam snažan udarac i zatim oštru svjetlost boli.

- Imate sreće - govori liječnik. - Nije ništa slomljeno. Samo ste gadno natučeni. Do sutra ujutro ostajete ovdje, na promatranju.

- Šteta - kažem i gledam u Mirelu koja me nije napustila, koja je klečala pored mene i pridržavala mi glavu, čekajući kola Hitne dok sam otvorenih usta grabio zrak, suzdržavajući ječanje. A vozač motorčine?

- Nije mu ništa - reče mi ona. - Mislim da je bio pijan. Znaš li da te je oborio čuveni Harley-Davidson?

Smiješim se prema Mireli, uživajući u njenom prvom tikanju kojeg mi upućuje. Ublažava bol.

Kući sam, pustili me iz bolnice odmah ujutro. Ležim na krevetu i dosađujem se. Bole me noge, a rebra kao da pulsiraju, pogotovo ona sa desne strane tijela. Nemam glavobolju, pregledali su me prije otpuštanja i zbog toga zadovoljno klimali. Nekako uspijevam uz tiho ječanje ustati i smjestiti ispred monitora. Pa ne mogu samo ležati i buljiti u strop.

Znojim se, dok dan polako prolazi i mislim na to što se dogodilo. Jedan si čas sjetan, tužan, slijedeći si sretan. Jedan čas razmišljaš o izgubljenoj ljubavi, idući trenutak na pomolu je nova. Yin i yang plešu neprestano. Sve se komeša u spirali zvanoj Život. Zatim jedan nepažljivi vozač sve to baca u vjetar i ponovo sam prepušten samo sjećanju.

Zvonce na vratima prekida moje misli. Okrećem se prema zvuku i vičem:

- Ulazi! Otvoreno je!

Vrata se otvaraju nekako oklijevajući i odjednom, ispred mene je Mirela, visoka i lijepa, osmjehuje se nesigurno.

- Došla sam vidjeti kako ti je - smeteno reče.

- Ali kako znaš ... - počinjem.

- Upamtila sam tvoju adresu - prekida me ona znajući što je želim pitati - kad si u bolnici davao podatke.

- Ah! - kažem zbunjeno.

- Izvoli - reče ona i pruža mi dar umotan u šuštavi i šareni papir. - Da što brže ozdraviš. I da pođemo na taj, za sada, odgođeni sastanak. Čim se vratim iz Dubrovnika, gdje zbilja moram otići.