U vrelini jutra

U vrelini jutra

Izlazeći iz kuhinje u hodnik, sa namjerom izaći u dvorište i provjeriti kola, svoj novi ponos veliki Grand Cherokee, prije nego li će sa Tanjom krenuti na izlet u brda i tako pobjeći barem na dan od nesnosne vrućina koja je pritiskala grad užarenom šakom, Bruno pomisli kako je za sad sve OK. Već se približava deset, a Tanja još ni jednom nije podigla glas. Možda će ova nedjelja proći bolje nego što se nadao.

I upravo kad je to pomislio, položivši ruku na kvaku vrata, još ih ni ne otvorivši, iza njega se prolomi Tanjin vrisak.

"Počelo je", pomisli Bruno, uzdahne i mirno, ni malo se ne uplašivši zbog Tanjinog vriska, koji bi drugome sledio krv u žilama, okrene se prema pravcu iz kojeg je vrisak doletio do njega i vikne:

- Što je sad?

- Pauk! - vrisak je Tanjin sad bio nešto mirniji, ali i dalje odzvanjajući panikom.

- Boga mu, Tanja! - odgovori joj Bruno. - Pa to je samo pauk. Što se događa sa tobom?

- Strah me! - zavrišti Tanja. - Dođi odmah!

Bruno uzdahne i krene prema kuhinji iz koje je samo čas ranije izašao. Uđe u kuhinju i ugleda Tanju kako stoji pored sudopera, desnu je nogu privukla uz lijevu, dlanovima obgrlila mršava ramena, a plave joj oči potamnile na zarumenjelom licu: slika i prilike uplašene mlade žene.

- Gdje je? -upita Bruno.

- Tu! - reče ona, upirući prstom i grleći samu sebe sad samo lijevom rukom. - Ubij ga!

- Zašto? - upita Bruno. - Zar ga nije dovoljno samo otjerati?

- Nije! Ubij ga!

Bruno udarcem novina, koje je zgrabio sa kuhinjskog stola, brzim i preciznim udarcem smrvi pauka: na bijelom kuhinjskom zidu, ostane mala mrlja.

- Zadovoljna?

- Zašto bi bila zadovoljna? Zar zato što si ubio pauka?

- Zar nisi to željela?

- Jesam. Ali ne moram zbog toga biti zadovoljna.

- Mislio sam da ćeš skakati od sreće - posprdno joj reče Bruno. - Objesiti mi se oko vrata i ljubiti, ljubiti ...

- Zar samo zbog toga što si ubio pauka?

- Ne. Nego zbog toga što sam ti muž - zajedljivo joj odgovori Bruno. - I zbog toga što me voliš. I da mi pokažeš kako cijeniš moju pomoć.

- Ima li još nešto? - upita Tanja.

- Nema - odgovori Bruno odlazeći. - A sad idem provjeriti kola. Ili još nešto želiš od mene?

- Ništa - odgovori Tanja i dobaci za njegovim leđima: - Hvala.

"A nekad sam je zvao svojom malom Tanjuškicom-kruškicom", pomisli Bruno, prolazeći hodnikom, prerano sijed, bijeli mu pramenovi prošarali smeđu kosu, a svega mu trideset i peta teče. Otvori vrata i izađe u toplinu jutra: nakon klimatiziranog zraka u kući, učini mu se da ga je dohvatio vreli plamen. Uz uzdah mirenja sa sudbinom, prihvaćajući težinu života, pođe prema kolima, parkiranim na prilazu kuće. Grand Cherokee je ponosno blistao na suncu, sjajeći se, nov, kupljen tek prije tri mjeseca.

Gledajući u jeep posjedničkim pogledom, Bruno poželi sam otići u nepoznatu daljinu sa tim divnim i snažnim strojem, uživajući u njegovom brujanju, osluškujući kako mu vjetar pjeva pjesmu brzine. Umjesto toga, Tanja će čitavo vrijeme vožnje prigovarati zbog vrućine, mašući ispred svog lica lepezom, u uzaludnom pokušaju rashladiti se. Nigdje nije bilo rashlađenja. Već je dvadeset dana temperatura uporno rasla do trideset i pet, a posljednja dva dana čak do trideset osam. More je bilo toplo, osvježenja u njegovom plavom zagrljaju nije bilo.

Bruno pogleda na sat: već je dvadeset minuta prošlo, od trenutka kako je izašao iz kuće i u vrućem jutru čeka na Tanju, a ona nikako ne dolazi. Bruno pritisne sirenu. Oštar zvuk zapara vrući zrak, odleti prema užarenom nebu. Bez učinka.

- Uh, boga mu! - zagunđa Bruno i pođe prema kući: koliko joj treba vremena da pokupi svoje nepotrebne potrepštine?

- Dolaziš li? - vikne otvorivši vrata, ali ne ulazeći u kkuću: nije želio iz sparnog jutra zakoračiti u klimatizirani stan, pa ponovo izlaziti iz ugodne svježine na nesnosnu sparinu.

- Samo čas! - začuje Tanjin glas. - Čim se istuširam.

- Tuširaš se! - vrisne Bruno i uđe u kuću zatvorivši vratta za sobom: susjedi ne moraju znati da se prepiru. - Čemu tuširanje? Pa znaš da ćeš se preznojiti nekoliko puta prije negoli stignemo u brda? Koji ti je vrag? Jesi li sasvim poludjela? Zar više ne znaš razmišljati?

- A ti? - upita Tanja, pojavivši se iznenada ispred njega u hodniku: na sebi ima kratke crvene hlačice, noge joj blistaju, pažljivo izbrijane i namazane, grudi joj gole, malene su i grudnjak im nije ni potreban, ponosno strše prema nebu, a u ruci drži bijelu majicu bez rukava. - Znaš da mrzim prljavštinu.

Bruno brzim pogledom preleti preko dvije pepeljare prepune opušaka: optužujući pogled nepušača.

- Zbilja? - upita je zajedljivo. - Ovo nije prljavština? Čitava prokleta kuća zaudara po tom sranju.

- Krasno se izražavaš - dobaci Tanja, navlačeći tanku i bijelu majicu preko glave. - Već znam kakva će nam biti dvosatna vožnja. Biti ću prisiljena slušati tvoje prostakluke ...

- Ah, nježna dušice! - prekine je Bruno posprdno.- Zar se sa tvojih nevinih usnica nikad nije otkinula neprimjerena riječ?

- Idemo - reče Tanja, a plave joj oči uvrijeđeno sijevnu: neće mu odgovoriti! - Ponesi korpu.

- A ti? - upita je on. – Što ćeš ti ponijeti? Ništa? Da ne bi slomila noktiće?

- Gade! - dobaci Tanja i požuri sitnim koracima iz kuće, dalje od njegovog zajedljivog jezika, a kad izađe van i zahvati je užareno jutro, ote joj se: - Oh, bože!

Bruno dohvati korpu koju mu je pokazala Tanja, pa krene za njom. "Što nam je?", zapita se zaključavajući vrata kuće. "Zašto smo postali ovakvi? I kad smo to postali ovakvi?"

Nekada nije bilo tako, Bruno se toga sasvim dobro sjeća. Bilo je upravo suprotno. Uživali su. Punim plućima. Mladi bračni par koji nema financijskih briga, zgodni, zdravi, ispred kojih se prostire izazovna ljepota života. A onda kao da je nešto puknulo između njih, poput suhe grane, ali bez praska. Ne bi znao odrediti trenutak kad je promjena nastupila. Odjednom je bila tu. I gušila ga. Gušila je i njihov zajednički život. Koji je sve više prestajao biti zajednički, primijetio je Bruno.

- Crveno je - reče Tanja.

- Vidim.

Tanja kao da je odjednom pronašla neke svoje interese, a on svoje. I počeli su hodati različitim stazama. Možda da samo pruži ruku prema njoj, možda bi ona tada ... ma koga to zavarava? Nema povratka na staro, može postati samo gore. Stvari nikad ne postaju bolje, uvijek samo gore. Kaos. Zakon života. Zakon Univerzuma. I naravno, Tanjin zakon, iako ona ni ne zna za njega.

Pritiskujući papučicu gasa, jer već su izmiljeli iz grada i kretanje je postalo brže, Bruno dobaci pogled iskosa na namršteno lice Tanje.

- Još malo i u brdima smo - reče joj, kao da Tanja to ne zna. - Sjeći ćemo serpentine i uživati u svježem prohladnom zraku. Neće nas mučiti vrućina.

- Ne moraš izigravati ljubaznost - nadureno reče ona.

- Ništa ne izigravam, boga mu! - prasne Bruno. - Jednostavno sam ljubazan. Zar ćemo se čitav dan natezati?

- Ti si počeo!

- Uopće nije važno tko je počeo.

- Meni je važno.

- Uvijek su ti bile važne nevažne stvari - optuži je Bruno. - Zar će nam čitav dan ovakav biti?

- Ti si to izabrao.

- O, ja sam kriv? - upita on, snažno okrećući upravljač, nastojeći savladati oštru okuku: borovi im se dizali visoko nad glavama i već je zrak bio sasvim prijatan, ali šum krošanja nije mogao otjerati neraspoloženje u kolima. - Uvijek sam ja kriv, je li?

- Naravno.

- Što ti hoćeš? - vrisne Bruno, sijekući slijedeći zavoj, bijesno motajući upravljač. - Kojeg boga hoćeš? Izjasni se već jednom, prokleta bila! Što hoćeš?

- Hoću dijete - tiho reče Tanja pored njega, a njen tihi glas, gotovo šapat, gromoglasno, poput praska bombe, odjekne u Brunovoj nutrini.

Dijete! Ona hoće dijete! Bruno grčevito zagrize u donju usnu i iz nje počne izvirati kapljica krvi. Dijete. Ona želi dijete. Ali ga on ne želi! Ima već dijete: nju, Tanju, svoju Tanjuškicu-kruškicu. Zar ona sama nije dijete? Dijete? Ne dolazi u obzir! Život mu polako počinje ličiti na pakao, a sa djetetom bi to zasigurno postao. Dijete je tako konačno. Kao smrt.

Stigavši do ove točke razmišljanja, vozeći brzo uz brdo, sijekući zavoje, Bruno dobaci bijesan pogled prema Tanji, koja se čitava uvukla u sebe, podigavši noge na sic i podvivši ih ispod sebe, grleći mršavim rukama vlastita ramena, buljeći pogledom u prazninu, ne primjećujući ljepotu oko sebe, dok je ispod nje zijevala dubina.

Bruno se, ni ne znajući da će to učiniti, munjevito, poput zmijskog napada, sagne preko Tanjinih golih nogu, otvori vrata jurećeg jeepa i svom snagom, koju mu je podario ludi bijes, udari u rame zapanjenu Tanju koja naprosto izleti kao izbačena iz katapulta kroz otvorena vrata i otpočne pad u dubinu.

Bruno se ni ne osvrne, samo još jače pritisne papučicu gasa i urlik snažnog motora uguši uplašeni vrisak koji se podiže prema plavom nebu bez i jednog oblaka.