Providnost

Providnost

Polako joj se približavam. Željka mirno spava ništa ne sluteći, kao i uvijek okrenuta na desni bok, ruka joj lijeva podvučena pod obraz, a kosa, duga i boje zlata, prosuta oko nje po crnom i glatkom satenu. Držim u lijevoj ruci šalicu kave, a u desnoj lovački nož, sječivo mu dugačko dvadeset i dva centimetra.

- Probudi me nešto prije podne - rekla je sinoć, bolje reći jutros, jer pet se sati približavalo, dok smo pomalo omamljeni od kasne večere i vina i silno umorni ulazili u stan. - Mrtva sam umorna i silno mi je potreban san.

- San za ljepotu? - otrovno sam je upitao, propuštajući je ući prvu u stan: džentlmen do samog kraja.

- Što hoćeš reći? - odvratila je samo napola se okrenuvši prema meni, a zlatna joj je se kosa zavijorila blago, smeđe oči boje lješnjaka upitno i nevino se zagledale u mene.

- Očijukala si - optužio sam je. - Ponovo. Po tko zna koji put.

- Ah, ne počinji, molim te - rekla je Željka umorno, zbacivši cipele sa visokim potpeticama izvježbanom kretnjom dugih i lijepih nogu. - Bolesno si ljubomoran, znaš li to?

- Možda si u pravu. Ali moraš priznati, ti mi daješ povoda biti ljubomornim. Zar moraš svakog motati oko malog prsta?

- Znaš da to nije istina - rekla je i skinula crvenu bluzu, koja je tako divno isticala njenu kosu. - Prežvakali smo to bezbroj puta.

- Možda si ti prežvakala - odgovorio sam ogorčeno. - Ali je meni zastalo u grlu. I guši me.

- Jadan dragi - rekla je tiho i pružila ruku u namjeri poomilovati me po obrazu, ali sam ja ustuknuo, a njen podsmješljivi pogled pogodio me posred lica: snažno me zaboljela njena ironija.

- I postajem jadan - primijetio sam. - Zbog tebe, Željka. I jednog ću dana prasnuti.

- Hajde, hajde ... - nemarno je dobacila.

- Jednog dana neću moći više izdržati - uvjeravao sam je, unoseći strast u riječi, želeći je uvjeriti u ozbiljnost situacije. - Dosta mi je. Više ne mogu podnijeti.

- Ma čemu toliko dramatiziraš? - upitala je svlačeći sa sebe i posljednju svilenu krpicu, otkrivši mi se u svojoj punoj ljepoti: znao sam da je posegla sa najubojitijim oružjem kojeg posjeduje, jer nikad nisam mogao odoljeti njenom tijelu.

- Ne dramatiziram - rekao sam ljutito, skidajući sat sa ruke i stavljajući ga na stolić pored prozora. - Zašto moraš tako očigledno zavađati sve te jadnike?

- Ah, pretjeruješ!

- To nije istina! -prasnuo sam ljutito. - Čak i umanjujem. Gdje si nestala na čitavih pola sata? Nigdje te nije bilo. Obišao sam sve prostorije u kući i nisam te mogao pronaći.

- Pa valjda smo se mimoišli negdje - odgovorila je lijeno se protežući i odlazeći u kupaonicu, gola, predivna i nisam mogao skinuti pogled sa tog tijela kojeg sam silno želio, dok sam nju, Željku, još silnije mrzio. - Domaćica mi je pokazivala kuću, a ima što pokazivati: bezbroj je prostorija u njoj. Jesi li vidio onu u kojoj drže predmete donošene sa njihovih putovanja? Svega tu ima.

- Ne skreći sa teme! - insistirao sam lagano podižući glas, da bi me Željka mogla čuti kroz šum vode: prala je zube i ja sam je zamišljao nagnutu, dok joj grudi podrhtavaju zbog brzih pokreta rukom. - Nisi bila sa domaćicom. Primijetio sam da je i onaj slikar nestao ...

- I zato sam morala biti sa njim? - upitala je Željka podsmješljivo, pojavivši se na vratima sobe, gola, predivna: želio sam je. - Dva i dva nisu uvijek četiri, dragi moj.

- Kod tebe jesu!

- Neću više reći ni riječi - odgovorila je Željka, prošla pored mene, osjetio sam miris njenog njegovanog i poželjnog tijela, duga me njena kosa okrznula po ramenu podjarujući moju požudu. - Postaješ nemoguć, dragi moj. Umišljaš. Posvuda vidiš utvare.

Gledao sam je kako se uvlači pod crne satenske plahte: crni saten i zlatna kosa i volio sam je i mrzio sam je i želio sam voditi ljubav sa njom i želio sam joj zabiti nož u grlo ... nije bilo snage u meni. Mlitavost me zarobila, pa sam se bez riječi, za koje sam i onako znao da ih izgovaram uzalud, uvukao pored Željke, pomno pazeći ne dotaknuti je, jer kad bih je dotakao ... bi li se mogao zaustaviti?

Dok je Željka mirno disala pored mene u tami predajući se snu, a jutarnji žubor limene rijeke dopirao u sobu, jer grad se budio, počinjala je svakodnevna žurba, ja sam mislio na nju, Željku, koja je tako blizu mene, a opet i tako daleko, da dalje nije mogla ni biti. Nešto moram poduzeti. Što? Ne znam. Ali moram nešto poduzeti: ne mogu više izdržati njeno varanje. Jer znam da me vara, iako Željka nikad to nije priznala, već me uvjeravala u suprotno. Lukava je moja Željka, koja postaje svačija. Nešto moram poduzeti. I hoću! Ubiti ću je. Hladno sam razmišljao o tome zureći širom otvorenih očiju u tamu i slušao omiljeno i omrznuto njeno disanje. Ubiti … mislio sam. Sasvim hladno. Toliko hladno da sam se pitao, razmišljam li to ja uopće? Jesam li možda pijan? Nisam bio pijan i znao sam to: te sam večeri popio svega tri čaše vina. Umjesto da pijem, pogledom sam pratio Željku, čvrsto riješen da je ovaj put uhvatim u nevjeri. Ali je uspjela izmaknuti mom pažljivom pogledu. Kako, nije mi jasno. U jednom je trenutku nestala, a u slijedećem sam primijetio kako nema ni slikara, povodom čije je izložbe naša domaćica i organizirala prijem.

Neki je čudan pomahnitali val bola udarao u mojoj nutrini, navodeći me na bludne i previše bolne misli. Zamišljao sam, dok sam polako šetao između gostiju prijazno im se osmjehujući i nitko nije mogao naslutiti oluju u mojoj duši, kako se Željka i slikar grle, strastveno se spajajući. Vidio sam ih u grču strasti, noge moje Željke obavijene oko njegovog struka, a slikar je drži za čvrstu zadnjicu i pritišće o zid: stojeći vode ljubav, ne, već proždiru požudu! Dok ga moja Željka grli i rukama i nogama, onako kako mene nikad grlila nije ...

Ubiti ću je. Misao je u tami bljesnula poput supernove. Ništa drugo mi ne preostaje. Sama je sve ovo izazvala, moja Željka, koja postaje svačija. Ubiti ću je. Imam onaj lovački nož i ...

... gledam sad u njega: čvrsto leži u mojoj šaci. Nisam uplašen, miran sam. Probudio sam se prije pola sata, blizu je jedanaest. Tiho sam ustao, skuhao kavu i uzeo nož. Učiniti ću to sad, ovog jutra. Ali prvo ću je probuditi, ponuditi joj kavu, kao što činim svakog jutra u našem sedmogodišnjem braku. I kad bude pružila ruke prema šalici vrelog napita, želeći otjerati san sa lica i očiju, prvi ću put ubosti. U stomak. Da ne umre odmah. Neka pati. Kao što ja patim.

- Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh! - stravični me urlik budi i potrebno mi je nekoliko trenutaka pa da shvatim kako se taj neljudski krik otrgnuo iz mojeg grla.

- Probudi se! - viče Željka sjedeći do mene u krevetu i uuplašeno me gledajući i tresući mi rame: njeni mi se oštri i njegovani nokti zabijaju u meso. - Probudi se! Moru proživljavaš!

Nije mora, mislim budeći se i gledajući u Željkino pospano lice, u tu ljepotu koju obožavam. Nije mora, već providnost.

Sad znam što moram učiniti. I što ću učiniti. Već slijedećeg jutra!