Zasluženo ljetovanje

 

 

 

   U diskoteci "Plima" sve se njihalo u ludom i pijanom ritmu uz blještavu svjetlost koja je otkrivala nasmijana i zajapurena lica prepuštena uživanju u glazbi i alkoholu. Glazba je treštala punom snagom, tijela se pomamno tresla,  vonj je znoja, alkohola i cigareta lebdio u zraku, ali nikome to nije smetalo. Svi su nastojali grabiti što više od ljeta koje je bilo u punom zamahu.

   - Ovo ti je treća votka! - vikne Martica, visoka dvadesetogodišnjakinja duge i plave kose, izblijedjele na suncu u nestvarnu boju. - Da ti ne bude previše?

   - Neće! - samouvjereno i veselo odgovori Tea, devetnaest joj je godina. - Zabavljam se, Martice. Pusti me!

   - Puštam te - nasmije se Martica. - Uživaj!

   Tea klimne malom i lijepom crnokosom glavom. Kosa joj bila neobično kratka, muškarački podšišana, ali je to na neki čudan način još više isticalo njenu ženstvenost. Srednje visine, vitkog tijela, obučena u veoma kratku crvenu minicu i isto tako kratku bijelu majicu bez rukava,  koja joj je pokrivala samo čvrste grudi, a bila odsječena ispod njih i tako pokazivala ravan, od sunca potamnio napet i čvrst trbuh, plijenila je poglede mladića. Bila je svjesna toga, naravno. I silno je uživala u tome i željela da ovo ljeto neprekidno traje, da se nikad ne završi, da glazba svira i svira, a njen dom, tamo daleko u unutrašnjosti pomoću čarobnjaštva odjednom se preseli ovdje, na more, jer tu je sve ono što ona voli. Voli šum valova koje sluša čak i dok leži u svom uskom krevetu u zajedničkoj sobi svoje rođakinje Martice, taj predivan šum koji ih prati dok lijeno šeću obalom, a mladići ih, potamnjeli od sunca i sa blještavim osmijesima, požudno prate pogledima. Ne može se to usporediti sa njenim gradićem u unutrašnjosti, koji je ljeti pust i tih, a zimi kao da spava zimskim snom. Ničega nema, čini joj se. Samo dosadni posao u frizerskom salonu, gdje navraćaju uvijek jedna te ista lica i čuju se jedne te iste priče. Nakon posla, čeka je kuća i kućni poslovi: majka joj se razboljela prije dvije godine i čitavo vođenje kućanstva palo je na Teina pleća. Mirno je to podnosila, jer tako je moralo biti, ponekad žaleći svoju sudbinu, ili što god da je to već, dobro pazeći da se ničim ne oda.

 

   A onda, prije tjedan dana jedan običan telefonski poziv, koji se dogodio kasne subotnje večeri, dok je sa ocem i majkom pratila njoj dosadni film na televiziji, otvorio nevidljiva vrata , mogućnost promjene, bijega iz ubitačne svakidašnje monotonije.

   - Tvoja rođakinja Martica - rekao joj je otac, stojeći na drugom kraju velike dnevne sobe i pružajući joj telefon. - Poziva te na ljetovanje.

   Nije mogla vjerovati da se to događa. Dok je ustajala, istog trenutka zaboravivši dosadni i glupi film koji je gledala, u mislima se prisjetila svoje rođakinje koja je jednom davno, dok su još obje bile male djevojčice, ljetovala kod nje, u ovom učmalom gradiću, u ono vrijeme tek malo većem selu.

   - Teice, draga! - začula je razdragani glas Martice. - Moraš doći k meni! Rekla sam tvom tati kako silno želim vidjeti te. Pa nismo se vidjele od djetinjstva. A mame su nam sestre. Moraš doći! Jednostavno moraš!

   - Pa ... - zatezala je Tea sasvim usplahirena. - Ne znam ... ne ovisi samo o meni ... ne znam ...

   - Znam, sve znam! - prekinula ju je Martica. - Tvoja mama, moja teta i njena bolest. I tvoj strogi tata. Obećala sam mu da ćemo te dobro čuvati! A i moji su mu napunili uši sa time. Sad je sve na tebi! Budi umiljata i izbori put na more.

   Lako je Martici to reći, mislila je Tea, dok se vraćala na kauč i ponovo počela gledati film, izgubivši sasvim nit radnje i u mislima vidjevši samo more. Beskrajno plavetnilo mora oko sebe i sunce koje grije, grije ...

   I onda se dogodilo malo čudo. Progovorila je njena majka i sve se odjednom promijenilo.

   - Neka ide - progovorila je bolesnica tiho.- Biti će kod moje sestre. Njen je muž ozbiljan čovjek. I Martica je dobra djevojka, dobar student, nije kao većina ... možemo slobodno pustiti Teu. Zaslužila je malo uživanja. I odmor će joj dobro doći.

   - Ali kako ćemo ... - počeo je Tein otac.

   - Već ćemo se nekako snaći - uvjerljivo, koliko god je mogla, odgovorila je Teina majka. - Pa nije to na godinu dana. Samo dva tjedna. Snaći ćemo se.

   - Tea je svakako zaslužila malo odmora – složio se njen otac, a Tea nije mogla vjerovati kako to njen strogi otac zbilja izgovara. – Ako je itko zaslužio odmoriti se, onda je to Tea.

   Iduće subote, Tea se već našla na otoku, okružena nenametljivom pažnjom svojih domaćina, uživajući u svakoj sekundi dana, svaki minut pamteći i živeći ga intenzivno. Jer kad se vrati u svoj gradić, bolesnoj mami, tati ...

 

   Ne, neće na to misliti! Sada uživa u životu, po prvi je put u posljednje tri godine sasvim opuštena, bez dužnosti i uživati će u odmoru koliko god može, a brige i dužnosti zaboraviti.

   Tea se osmjehne samoj sebi i otpije malo: prijatna joj se toplina širi tijelom i Tea napola shvaća kako je pomalo pijana. Ali ne mari, nije je briga. Svi su oko nje pomalo pijani. Pogled joj upija čitav taj šaroliki metež oko sebe i tada joj se pogled sretne sa nestvarno plavim očima koje je ikada vidjela i koje su je podsjećale na more. Osmjehne se prema mladiću, a njena rođakinja, Martica, pomno promatrajući tu igru očiju, lagano je potapša po goloj mišici.

   - Izigravaš zavodnicu?

   - Ah, pusti! - odgovori Tea. - Baš sam ti ja neka zavodnnica.

   - Ovog si zavela - odgovori joj Martica. - Vidiš? Već nešto šapuće prijatelju i sigurna sam, da će ti sad odmah i prići.

   Martica je točno predvidjela. Obje se djevojke osmjehuju, dok im mladići prilaze.

   - Ne smijete biti same – reče veoma glasno zbog buke onaj čije plave oči pažljivo gledaju Teu. - Grijeh je.

   - A ti znaš sve o grijehu? - upita Tea.

   Martica joj dobaci brz pogled: ovakvu Teu ne poznaje. I sad se pita, što li još skrivenog u sebi nosi njena lijepa i skromna rođakinja.

   - Baš sve! - odgovori mladić i obgrli vitki struk Tee. - A ono što ne znam, možemo zajedno otkriti.

   - Hej, lakše malo! - reče Martica. - Baš si navalio!

   - Čemu gubiti vrijeme? - odgovori mladić. - Što pijete, ljepotice?

   - Ništa ... - počne Martica i ne dovrši rečenicu.

   - Votku! - reče Tea.

   - Votka stiže! - reče mladić i visoko podigne ruku, privlačeći pažnju jednog od trojice barmena.

   Martica zagrli Teu i priljubi lice uz njeno: samo tako joj može reći ono što želi, u sveopćoj buci oko njih.

   - Ne sviđa mi se njihova nasrtljivost - reče u Teino uho. - Mislim da bi trebale otići.

   - Ma ne budi takva! - odgovori uz odmahivanje glave Tea. - Zašto bi otišle? Tek sad smo se počele zabavljati kao treba.

   Martica se namršti, ali ne navaljuje. Možda je Tea u pravu. Možda se ona, Martica, nepotrebno uzrujava ni oko čega. Dečki se vjerojatno malo previše prave važni, žele ostaviti dojam. Nema ničeg lošeg u tome, stara je to igra.

  

   U dva sata poslije ponoći, nakon mnogo plesanja i još nekoliko rundi pića, Martica odjednom shvati kako ne vidi svoju rođakinju, koja je samo minut ranije pomamno plesala na podiju sa novim poznanicima. Duboko uzdahnuvši, Martica krene u obilazak velike i bučne prostorije: mora pronaći Teu, ne može bez nje vratiti se kući.

 

   - Hoćemo li izaći? - pita je Haris, a njegov dah pali Tein vrat. - Osvježiti se u moru? Voliš li noćno kupanje?

   - Nisam se nikad kupala noću - odgovori Tea. - Voljela bih, ali moram se javiti Martici.

   - Zaboravi prijateljicu - reče joj Haris. - Odrasla si cura, ne moraš se nikome javljati. Neće ni primijetiti da te nema. Okupati ćemo se i vratiti ovdje, a ona će misliti da plešemo.

   - Nemam kupaći kostim na sebi - reče Tea gledajući u njegove plave oči, znajući da želi otići sa njim.

   - Kome je potreban kupaći kostim? - upita je Haris, a plave mu se oči podrugljivo smiju. - Ovo će biti noćno kupanje. Noću nitko nikkad ne oblači kostim.

   I već je vodi prema izlazu čvrsto joj držeći malu i oznojenu šaku. Uzbuđena Tea, omamljena pićem i glazbom, okreće se i pogledom traži Marticu i kad je u jednom trenutku ugleda, veselo joj mahne. To će biti dovoljno, misli u sebi. Martica sad zna da izlazi sa Harisom i čekati će je. Ako je ne bude čekala ...

   - Dođi! - kaže joj Haris i privlači je na grudi: čas kasnije osjeća njegov poljubac i zatvara oči. - Ovo sam želio od trenutka kad sam te upoznao.

   Tei se čini da lebdi: poslušno ga pušta voditi je uskom stazom iza diskoteke gdje počinje borova šuma, dopire šum mora. Nad njima tiho šume stari borovi. Noćni je zrak divno svjež i Tea ga pomamno udiše. Nakon zagušljivosti koju je sve do malo prije osjećala, svježina noćnog zraka zamuti joj vid. Zavrtjelo joj se u glavi i nikako da prestane. Osjeća kako lagano posrće.

   - Polako - govori joj mladić. - Evo nas pored mora.

   Tea ga zagrli i poljubi, čvrsto zatvarajući oči, ali odjednom osjeća kako joj se muti u glavi, mučnina se podiže iz dna želudca. Previše je popila, trebala je slušati Maricu. Mora otvoriti oči i zaustaviti to ludo okretanje ... inače će, osjeća to, povratiti. A to nikako ne želi! Ne pred mladićem.

   Tea otvori oči i u čudu, iza ramena Harisa, uz kojeg je i dalje priljubljena, jer se boji da će, ako ga pusti, izgubiti ravnotežu, pasti, ugleda njegovog prijatelja kako im se približava.

   - Što će on ovdje? - upita odmičući se od Harisa.

   - Ne obraćaj pažnju na njega - reče joj Haris podižući joj majicu i otkrivajući joj gole grudi.

   - Nemoj! - reče ona. - Što to radiš? Nemoj!

   - Nećeš se obučena kupati - reče joj on, a glas mu nije više ni malo blag.

   - Neću se uopće kupati! - otrese se Tea, sad je već ljuta koliko i uplašena. - Vraćam se!

   - To ti misliš! - reče joj Haris i pljusne je po obrazu, teško, zamahnuvši svom snagom.

 

   Nema je! Tea kao da je u zemlju propala. Martica je nekoliko puta obišla čitav uskovitlani klub, ali ne može je pronaći. Mora da je izašla iz kluba. Ne postoji drugo objašnjenje. Bliži se tri sata i krajnje je vrijeme da krenu kući. Potražiti će je vani. Tea je sigurno izašla sa onim mladićem na malo maženja. Pronaći će je vani. Nepotrebno se uzrujava.

   Izašavši iz zadimljene i bučne prostorije, Martica poput svih ostalih, duboko i sa zadovoljstvom udahne svježi noćni zrak. Sve je pusto oko kluba, nigdje nikoga. Samo ona i oko nje parkirani automobili. Da nije u nekim kolima? Polako počne obilaziti parkirane automobile, pa i u svoj pogleda, napola se nadajući kako će u njemu ugledati zaspalu Teu, ali Tee nema ni u jednom od njih.

    I tada ih ugleda. Mladići su se cerekali i žurno hodali, nekako suviše žurno, udaljavajući se od kluba i Martici se učini kako su to dečki sa kojima je Tea plesala: Haris i onaj njegov prijatelj, kojem nije zapamtila ime. Martica ih gleda, zatim skreće pogled prema pravcu iz kojeg su mladići došli i potrči kamenitom stazom, a zebnja se poput zmije obavila oko nje.

   - Tea! - viče uplašeno, a ni ne zna zbog čega je uplašena. - Teice!

   I onda je ugleda. Golu, raskrvavljenih usta, krv joj teče niz bradu, uplakanu, kako leži na mekom morskom šljunku, dok joj more oplakuje noge, mjesečinom obasjana. Oskudna odjeća koju je imala na sebi i u kojoj je tako lijepo i izazovno izgledala, posvuda je u divljem neredu razbacana oko nje.

   - O, Teice! - vikne Martica, klekne i zagrli uplakanu rođakinju.

   - Kući - jeca Tea. - Vodi me kući.

   - Moramo potražiti pomoć - govori joj Martica. - Moramo najprije u bolnicu. Ozlijeđena si ...

   - Ne, kući me vodi - moli Tea, a suze joj se slijevaju niz nagrđeno lice, koje je još samo malo prije bilo tako lijepo.

   - Dobro - kaže Martica; neće se prepirati, zna da nema smisla. - Idemo kući. Hajde, obuci se. Pomoći ću ti.

   - Kući - jeca Tea. - Samo to želim. Kući.

   Martica ne zna, misli li Tea možda na svoju vlastitu kuću, tamo u unutrašnjosti, odakle je puna nade i velikih očekivanja došla na zasluženo ljetovanje. Ili jednostavno misli na njihovu sada zajedničku sobu. Ali nije ni važno, odluči Martica, polako i nježno navlačeći na golo tijelo kratku minicu, jer gaćice su bile rasparane, neupotrebljive. Nije važno na koju kuću misli nesretna Tea, ona, Martica, vodi je pravo u bolnicu. To je jedino što može učiniti. I pravilno.

 

 

Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.