Nijemi vrisak

Nijemi vrisak

Joža protrlja vršcima prstiju poprilično naraslu smeđu kosu, koja se sjajila pod umjetnim osvjetljenjem i na koju nikako da se navikne: pet je godina brijao lubanju i sad odjednom kosa na njoj! Ne možeš se u zatvoru šišati ili brijati glavu kad poželiš, već samo onda kad svemoćni to odrede.

- Svrbi te? - upita ga Ivan.

Joža se naceri prema bratu, pokazujući mu snažne zube. Sjede jedan nasuprot drugome, između njih je stol, ne smiju se dodirivati i pod budnim su okom policajca koji prekriženih ruku na debelom trbuhu stoji u njihovoj blizini, ali dovoljno daleko, da ne čuje tihi govor braće.

- Nije važno, neka svrbi - odgovori Joža. - Izdržati ću još nekoliko dana.

- Još samo tjedan.

- Jesi li sve pripremio?

- Sve! - ponosno odgovori Ivan. - Obavijestio sam tvog advokata, koji je kontaktirao kolegu u Rijeci i predao mu tvoj slučaj. Ne brini, sve teče kako je najbolje moguće. Kunu mi se obojica da ćeš dobiti najviše godinu. A već si polovicu ogulio u Italiji i sad ovdje, od kad su te prebacili kući.

- Kući! - podsmjehne se Joža.

- Ma znaš što sam htio reći - reče Ivan, pa brzo nastavi: - Iznajmio sam stan, kao što si mi rekao i sad sam i službeno prijavljen u Rijeci. Zaposlio sam se, radim na građevini i sve me boli od prokleto teškog posla. Jedva čekam da izađeš ...

- Raduješ se promjeni? - upita ga podsmješljivo Joža. - Misliš, sad će braco izvući iz čarape skrivene eure, početi će lagodni život ... ali varaš se! Ništa od toga neće biti!

- Nego što će biti? - upita Ivan

- I ja ću se zaposliti - odgovori Joža i iznenadi brata, koji se sa nevjericom zagleda u njega.

- Raditi ćeš? Nećeš ...

- Ne, neću! - odreže Joža i još više stiša i onako tihi šapat. - Moram se primiriti, budalo! Već sam šest mjeseci u ćorci, a još me i suđenje čeka. Još ništa nije gotovo. Baš ništa. Moram se smiriti, ne bi li me kaznili što je moguće manje. Sistem ne možeš pobijediti, upamti to. Možeš ga samo nadmudriti.

- Znači, raditi ćeš - reče Ivan uz osmijeh. - I čekati priliku.

- Baš tako! - potvrdi Joža.- A prilika će se pojaviti i Leptir će platiti.

- Već sam se uplašio da si postao mekan.

- Nitko ne postaje mekan u zatvoru - reče Joža i nasmije se potiho: sve radi potiho, primijeti Ivan. - Možeš samo očvrsnuti. Ili se slomiti.

- Ništa tebe ne može slomiti - reče mu Ivan, gledajući u brata sa divljenjem, što Jožu podsjeti na daleko djetinjstvo, kad bi on, tri godine stariji, mlađeg brata izvlačio iz neprilika u koje bi ovaj upao.

- Lijepo je što to kažeš - meko reče Joža. - Ali nemoj biti siguran u to. Imaju oni svojih načina.

Ivan klimne ni ne pitajući koji su to "oni", jer u to "oni" podrazumijevao je čitav svijet, život, sve, baš sve. Protiv njegovog brata i njega samog. A sad je tu još i ...

- Nešto mi nisi rekao - primijeti Joža, pažljivo promatrajući izraz lica Ivana, a ono se mijenjalo svake sekunde. - Kao da mi nešto prešućuješ.

- Pa znaš ...

- Bubni!

- Upoznao sam djevojku ...

- Ah! - usklikne Joža, a onaj ga policajac pogleda. - To je ta promjena na tebi. Pričaj.

- Zove se Narcisa i zbilja je lijepa ...

- Naravno.

- ... i živi sa mnom u stanu koji sam iznajmio - dovrši Ivan.

- Iznajmio sa mojom lovom - dopuni ga Joža, pa se pažljivo zagleda u brata: mali je braco postao muškarac. - Voliš je?

- Čini mi se.

- Govoriš joj o nama?

- Samo ono što može čuti.

- Siguran si? Nije ti nešto kliznulo sa jezika?

- Nije! - čvrsto odgovori Ivan.

- Neka tako i ostane! - naredi mu Joža.- Ono što ne zna, ne može lanuti. I bolje je ženama nikad ne govoriti o poslu. Nikad. Upamti to. Kaži joj samo ono što moraš. I ništa više.

- Upravo to i radim.

- Zapitkuje? - upita Joža podigavši obrve, a čelo mu see nabora.

- Narcisa je moja briga, ne brini - reče Ivan. - Brinulo me samo, kako ćeš reagirati na to što sam je doveo u stan.

- Budite u svojoj sobi i biti će dobro - reče Joža. - Da mi se ne mota neprestano ispred očiju.

- Neće ti smetati.

- Nadam se.

Policajac se zakašlje i obojica shvate kako je posjeta pri kraju. Ustanu kao na zapovijed, pa se zagledaju jedan u drugog.

- Idućeg petka - reče Ivan tiho.

- Idućeg petka - čvrsto reče Joža, okrene se i uputi prema vratima, koja će se ispred njega otvoriti, uvesti ga u dugački hodnik, a dugačkim hodnikom konačno će stići u svoju ćeliju, koju dijeli sa još tri supatnika.

Posljednja noć u maloj i zagušljivoj ćeliji. Joža mirno leži na svom gornjem ležaju i zuri u strop. Ne spava, a ne spavaju ni ostala tri stanara male i uske ćelije: zatvor je pretrpan, svi o tome govore, najviše policajci.

Sve ono što je proživio prošlih mjeseci, vraća mu se u sjećanju. Beskrajna ispitivanja, prijetnje, batine. Pa ponovo ispitivanja: ona su mu bila najgora. Ništa nije htio odati. I nije odao. Sve što zna, sačuvao je za sebe. On će sam provesti svoju vlastitu pravdu. Kad za to dođe vrijeme. A murji neće reći ni slova, pa makar ga ubili. Psovao ih je u sebi najpogrdnijim imenima koja su mu u čitavom onom bolu padala na pamet. Lice mu je uvijek bilo ukočena maska: ne dozvoli neprijatelju vidjeti što osjećaš. Pravi se ravnodušnim. Još bolje, postani ravnodušan. Sve je prolazno.

Joža se prevrne na desni bok i nagne glavu prema dole, da bi mogao vidjeti onog koji leži na krevetu ispod njegovog kreveta.

- Spavaš? - upita tiho.

- Ne. Uzbuđen si?

- Malo - prizna Joža. - Razmišljam.

- O našem dogovoru? - upita čovjek ispod.

- I o njemu - prizna Joža.

- Ja sam čovjek od riječi - reče onaj ispod i zacereka se. - Ono što smo se dogovorili, izvršiti ću. Uvijek izvršim svoj dio pogodbe.

- Znam to, Muho - reče Joža, nazvavši Muharema nadimkom kojeg je "zaradio" u zatvoru. - Uvjerio sam se u to u ovih nekoliko mjeseci što smo zajedno.

- Nemaš razloga brinuti - tiho progunđa Muha. - Zadatak je jasan i krajnje jednostavan. Sitnica. Koju ću sa zadovoljstvom obaviti.

- Drago mi je što tako osjećaš. A ja ću ti sa zadovoljstvom platiti.

- Spavaj sada - reče Muha. - Misli na sutra. Piće, žene ... Ja ću na to morati pričekati još mjesec dana.

- Proći će.

- Znam. Spavaj sada!

- Laku noć!

I taj je dan osvanuo, kišovit i hladan vjetrovit. Dan u kojem će čuti svoju presudu.

- Bojiš li se? - upita ga Ivan, zabrinuto ga gledajući.

- Ne!

I nije se bojao.

Čudno, ali pomalo se bojao kad su ga konačno onog dalekog petka pustili iz pritvora, kad je stupio na pločnik ispred zatvora i ponovo postao slobodnim. Napola slobodnim, jer čekalo ga je još suđenje.

Sve je oko njega bilo nepoznato i to mu je ulijevalo nepovjerenje. A onda je ugledao brata Ivana na drugoj strani ulice i mahnuo mu razdragano.

- Ulazi! - rekao je Ivan i širom otvorio vrata starudije. - Odvesti ću te kući.

- Odakle ti ovaj krš? - upitao je Joža.

- Posudio mi ga je prijatelj.

- Već si i prijatelje stekao?

On se toga čuvao. Narcisu je podnosio, nije joj dopuštao približiti mu se. Ako se valja u krevetu sa njegovim bratom, ne mora je on voljeti. Ostavila ga je na miru, shvativši da neće uspjeti svojim dodvoravanjem pridobiti ga.

- Odbija moje prijateljstvo tvoj brat - rekla je jedne noći Ivanu, nakon što su vodili ljubav.

- Neka te zato nije briga - odgovorio je Ivan. - Nepovjerljiv je prema svima. To je. Ne misli na to.

Joža se zaposlio u istoj tvrtki u kojoj i njegov brat i radeći naporno postao još čvršći, otporniji. Živio je skromno, sasvim povučeno, potpuno mirno.

- Kao da si mrtav - primijetio je jednom Ivan. - Radiš, jedeš, spavaš. I ništa više.

Joža nije odgovorio. Onog dana, kad je Muha izašao iz zatvora i nazvao ga, našao se sa prijateljem i dogovorio sve potankosti. I predao mu omotnicu sa predujmom.

- Ostalu polovicu dobiti ćeš, kad obaviš posao - rekao je.

- Naravno - odgovorio je Muha i strpao omotnicu u džep vindjakne koja samo što nije popucala po šavovima jer grudni mu koš bio ogroman, ramena široka, a da nije ni zavirio u omotnicu, što se dopalo Joži.

- Zbog toga što nisi pogledao u kovertu - rekao mu je Joža - dobiti ćeš petsto eura više.

Muha se samo nacerio i rukom naručio sebi još jedno pivo: čovjek ožedni u zatvoru.

Na dan kad je iznesena optužnica i kad su svi akteri bili u sudnici, Joža je mislima bio udaljen kilometrima. Mislio je na svog nekadašnjeg šefa, na Leptira. Koji neće još dugo lepršati krilima. Slušao je govorancije i odgovarao po savjetu svog advokata, mirno i ne uzbuđujući se.

A sad čeka presudu. Za koju ga nije briga. Bar ne previše. Jučer ga je nazvao Muha mobitelom, bilo je blizu sedam, mrak se već spustio.

- Pogledaj u svoj poštanski sandučić - rekao je Muha i odmah prekinuo vezu.

Pet minuta nakon poziva, Joža je ustao i krenuo prema vratima stana, uzimajući kožnu jaknu.

- Idem prošetati - rekao je Ivani i Narcisi, koji su ga znatiželjno gledali, odlijepivši pogled od televizijskog ekrana.

- Nemoj nešto izvoditi - rekao mu je Ivan. - Znaš da je sutra važan dan.

- Znam. - Joža je klimnuo, sada i opet ćelavom glavom, jer istog ju je dana kad je napustio zatvor dao obrijati, čak i prije nego li su se odvezli kući, natjeravši Ivana da parkira i čeka ga. - Ne brini. Kući sam za pola sata. Samo ću malo prošetati. To je sve.

Spustio se lagano dva kata i u prizemlju otključao svoj poštanski sandučić i iz njega izvukao veliku smeđu i krutu omotnicu. Strpao je omotnicu u džep i pošao prema omiljenom lokalu.

- Donesi mi duplu kavu tamo - rekao je konobarici i pokazao na ugao.

Klimnula je, a Joža je, istog časa kad je sjeo, izvadio omotnicu i prosuo njen sadržaj na stol ispred sebe, pazeći da nikog nema u blizini: fotografije. Koje su prikazivale Leptira. Bolje reći, koje su prikazivale ono što je nekada bio Leptir. Jer sad je to bio sasvim polomljen čovjek, udova postavljenih pod čudnim kutovima, toliko čudnim, da je i najvećoj naivčini odmah bilo jasno kako su polomljeni, zdrobljeni. Usta su Leptirova bila širom otvorena, krvava, iz njih je urlao nijemi vrisak. Gledajući u ta otvorena usta koja su odavala strašnu bol, Joži se učinilo kako može čuti taj posljednji nijemi vrisak svog neprijatelja. Između fotografija, koje je Joža mirno gledao, ne odajući uzbuđenje i radost koja ga je obuzela, pronađe i malu cedulju.

"Nikoga više neće leptir oprašiti", pročita i zadovoljno zagunđa.

Ustane i otiđe u toalet u kojem spali sve fotografije, omotnicu i poruku i pažljivo provjeri ne pliva li, možda, koji komadić u školjki, nakon što je nekoliko puta povukao vodu. Ništa nije plivalo: tragovi se nestali u tajanstvenom labirintu podzemnih cijevi.

Kući se vrati smiren i rano otišao u krevet. Mirno je zaspao.

- Ukupno, jedanaest mjeseci - odzvanjaju mu u glavi riječi izgovorene malo prije. - Šest mjeseci provedenih u pritvoru uračunavaju se u jedinstvenu kaznu, te to znači ...

Joža više ne sluša. Gotovo je. Sve je gotovo. Za onog gada Leptira pogotovo je sve gotovo. Osjeća olakšanje, nema više prokletog iščekivanja. Zna na čemu je. A to je najvažnije. Odrapiti će još tih pet mjeseci, izdržati će, neće ga to ubiti. Jak je on. Pobijedio je. Pobijediti će ponovo!