- Zašto? Mislio sam da si zadovoljan ...

   - I jesam zadovoljan.

   - Pa zbog čega onda...?

   - Tri godine radim ovaj posao, je li tako?

   - Tako je.

   - Tri pune godine - nastavi Joža. - Osjećam da moram prestati. Sreća me ne može neprestano pratiti. Puknuti će i onda ...

   - Uplašio si se.

   - Nisam i ti to znaš - mirno odgovori Joža. - Svoju sam hrabrost dokazao mnogo puta u ovih tri godine. Je li tako?

   - Tako je - nevoljko prizna Leptir. - Hrabar si, priznajem. Ali zašto odustaješ? Misliš li, kako možda trebaš dobivati više love?

   - Ne, lova je u redu - odgovori Joža. - Dvije hiljade eura po turi sasvim je pristojno plaćeno.

   - Pa zašto onda?

   - Rekao sam: osjećam kako će me sreća napustiti - objasni mirno Joža. - A ne želim da se to dogodi.

   Leptir se radoznalo zagleda u njega: do ovog trenutka nije ni pomišljao kako je ovaj mladić možda i inteligentan, a ne samo pohlepan. Pogleda Jožu sa tračkom poštovanja u pogledu, i da bi to sakrio, zapali novu cigaretu.

   - Popijmo nešto - reče sad sasvim drugim tonom, ležernim, veselim. - Nešto žestoko.

   - Nikad ne pijem alkohol.

   - Ah, čovjek od principa! - Leptir se nasmije. - Dobro, neka bude. Sam ću popiti. A od tebe tražim da obaviš još jednu vožnju za mene i onda je gotovo.

   - Naravno -pristane Joža: bio je spreman na taj zahtjjev.

   - Pustio bih te odmah, ali moram pronaći drugog čovjeka - objasni Leptir. - Ne želim da posao pati. Razumiješ?

   - Razumijem.

   - Dobro. - Leptir mu pruži ruku, prvi put od kad se poznaju i Joža je prihvati: nije ga iznenadio čvrst stisak. - Javiti ću ti kad krećeš. Kao i uvijek.

   - Kao i uvijek - potvrdi Joža ustajući, znao je: razgovor je završen.

   Žutilo siječe tamu, djelić noći pretvara u dan. Joža sjedi za upravljačem kombija i tiho pjevuši: osjeća radost zbog ovog putovanja, koje će ujedno biti i posljednje ovakvo putovanje. Dosta je bilo, traje već tri pune godine. Otprilike tri puta mjesečno, poneki mjesec i više puta, a nekoliko je mjeseci za redom imao čak po četiri ture, što se vrlo rijetko događalo, Leptir bi ga nazvao na mobitel i lanuo:

   - U tri sata. Budi spreman.

   - Biti ću - kratko bi odgovorio Joža.

   Veza bi se prekinula, a sutradan, u tri ujutro, ili neko drugo dogovoreno vrijeme, ali uvijek u gluho doba noći, mobitel bi zazvonio i Joža bi čuo nepoznati glas kako izgovara:

   - Kod parka.

   I ništa više. Joža bi ustao, izašao i uputio se do rečenog mjesta gdje bi uvijek našao kombi kako ga čeka pravilno parkiran. Ušao bi u kombi, pronašao ključeve zalijepljene trakom pored papučice gasa i krenuo, znajući da ispred njega i iza njega, voze automobili koje policija voli pratiti, ali koje prati uzalud. Njega nije nitko pratio, ova su dvoja kola bila samo u službi nadgledanja kako napreduje i Joža se već poslije trećeg puta sasvim ohrabrio i nije ni pomišljao da se nešto može neugodnog dogoditi.

   - Ti si lud - govorio mu je brat Ivan, koji je jedini znao za njegovu tajnu.

   - Možda i jesam - blago je odgovarao Joža. - Ali reci mi, gdje bih ovoliko zarađivao? Vidiš li koliko je to love? Živimo kraljevski, a dok sam radio u onoj prokletoj tvrtki, nismo ni za kruh imali.

   - Opasno je.

   - Neće me uloviti, ne brini.

   - Možda i neće - odgovarao je Ivan. - Ali što ako se nešto nepredviđenog dogodi?

   - Što da se dogodi? Sve ide kao po loju.

   - Pa, recimo, da se neki pijanac zaleti u tebe - rekao je Ivan i zamišljeno ga pogledao. - Sva bi tvoja opreznost otišla u vjetar, zar ne? Jesi li kad pomislio na tu mogućnost?

   Bio je u pravu njegov brat Ivan, iako tri godine mlađi, zrelije  razmišlja, priznao je samom sebi Joža, ali nije to glasno rekao. Ivan je uspio ubaciti crva sumnje koji je od tog dana neprestano rovao u Joži. I odluka da prestane sa tim opasnim poslom, polako je sazrijevala u njemu.

   Ali bilo je i draži u tom poslu, putovanjima u gluho doba noći. Tiha avantura. A on je oduvijek volio avanture, nikad nije mogao podnositi dosadu. I sad uživa i ne krije to. Bilo je više nego veličanstveno kupovati stvari i ne pitati za cijenu. Žene su se naprosto lijepile za njega. Vozio je dobra kola, bio darežljiv, ali je stavljao ponešto i na stranu: za suhe dane, kako je samom sebi govorio. Ali nije očekivao da će ti suhi dani doći. On će uvijek imati love, jer sad kad ga je krenulo, kad ga sreća konačno prati kroz život, ništa ga ne može zaustaviti. Baš ništa.

   Počinje se razdanjivati i Joža zna da je blizu cilja. Dobro zna mjesto na kojemu mora skrenuti na sporedni, šumski put. I sad vozi malo sporije, pažljivo promatrajući  cestu i kad ugleda poznato mjesto, jer već je nekoliko puta bio ovdje, mada se mjesta često mijenjaju, jer naravno, predostrožnosti nikad dosta.

   Joža blago pritisne kočnicu i skrene na šumski put i već nakon dvadesetak minuta bio je mjestu na kojemu je morao biti. Ostavivši motor upaljen, Joža izađe u jutro, u duboki šumski mir, ni ptice nisu cvrkutale, uznemirio ih šum motora, pa otvori stražnja vrata kombija.

   Svaki put, kad bi ugledao uplašena lica svojih putnika, koje bi u tom momentu vidio po prvi put, Joži bi došlo da se nasmije. Ali se prisiljavao biti ozbiljan. Pokretom ruke pozove ih da izađu i oni, njih dvadesetak, bili su u kombiju nabijeni poput sardina i često se bojao da će se jednom neko od tih jadnika ugušiti, plašljivo i oklijevajući počnu izlaziti u tamu, koju je upravo u tom trenutku nečujno počelo razbijati svitanje.

   - Brže malo! - nestrpljivo cikne Joža.>

   Gledao ih je kako izlaze uplašeni, jadni, puni nade i straha, ispunjeni strahom, koji se upravo mogao namirisati.

   - Vidiš ono brdo? - upita Joža i pokaže rukom jednom od njih, koji ga pogleda sa nerazumijevanjem. - Vidiš?

   Čovjek shvati što ga se pita, pa klimne. Sad i Joža klimne, pa počne hodati lagano prema onom brdu, zatim stane, sve njih obuhvati širokim zamahom ruke i pokaže na brdo. Shvatili su. Zatim pokaže na sebe, na kombi i rukom zacrta zamišljeni put koji se razlikuje od njihovog, ali im pokaže ponovo na brdo, zatim na kombi, pa još jednom na sebe.

   - Jeste li skužili, jadne budale? - upita.

   Shvatili su. Vidi to po njihovim pogledima prepunim straha i sumnje koje se brzo izmjenjuje. Joža zna i to da će na kraju pobijediti nada. Što im drugo preostaje?

   - Ne brinite - reče Joža, iako zna da ga ne razumiju. – Tamo ću vas pokupiti i odvesti do T.... Ništa ne morate brinuti. Pođite!

   Gledao je kako se bijedni emigranti upućuju prema označenom mjestu ponovnog sastanka, sad je to već druga država, pa sjedne za upravljač, još im jednom mahne i pojuri prema glavnoj cesti.

   Granicu prijeđe rutinski, bez zadržavanja, osjećajući da ga netko gleda: prate ga Leptirovi ortaci, zna to. Bez zabrinjavanja, nakon kratke vožnje brzom trakom, već poznatim mu putem jurne prema onom brdu, gdje će pokupiti one jadnike i odvesti ih u T..., tamo pokupiti lovu i vratiti se i više nikad ne učestvovati u nečem sličnom. Dosta je bilo. Više nije siromašni dečko i može čekati mirno slijedeću priliku. A kad se ukaže …

   Izbije pred čistinu i ugleda ih kako prestravljeni stoje stisnuti jedno uz drugog, poput uplašenog stada ovaca.

   - Jadnih li ovčica! - uzvikne smijući se i iskačući iz kombija. - Hajde, idemo! Što čekate?

   Okolno mjesto odjednom oživi, zviždaljke paraju nebo, vrijeđaju sluh, sve vrvi od policije i prije nego li se okrenuo i provjerio, Joža zna da je opkoljen. A zna i to, kako se ovo odigrava u režiji Leptira. Tko drugi? Samo on zna sve detalje. Nitko drugi!

   I dok ga policajci, njih dvojica, držeći ga za mišice, iako su mu već natakli lisice na zglobove nemilosrdno ih stišćući, zglobove mu gnječe,  vode prema kombiju, ali ne njegovom, Joža zna da će jednom izaći iz ćorke i prvo što će učiniti, biti će ...

   Zatim ugleda prestravljena lica onih bijednika, koje je tako uspješno (ili neuspješno) prebacio preko granice u obećanu zemlju i usprkos zebnji koju osjeća na dnu stomaka, glasno se nasmije. Nikada on neće biti toliko uplašen. Nikad!

  Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.