Izbavljenje

Izbavljenje

Treći put prolazim istim putem na svom skuteru i skupljam hrabrost koje mi nedostaje, ali znam da ću to morati učiniti. Moram pronaći snagu. Moram pobijediti strah. Što mi drugo preostaje? Ništa! Ledeni se strah uvukao u mene, ali čvrsto sam odlučio savladati ga. Moram to učiniti.

Već noćima ležim pored svoje lijepe Erike i dok ona mirno spava, ne naslućujući muke kroz koje prolazim, buljim u tamu i proklinjem svoju naivnost. Pitanja, na koja ne stižu odgovori, samo se nižu u tamu, gomilaju, penju jedno na drugo, oblikujući zmijsko leglo koje mi leži na grudima. Prijete mi smrću. Ne samo meni, već i njoj. Mojoj Eriki. Pa čak i maloj Eriki, koja je tek na nesigurnim i bucmastim nogama zateturala u drugu godinu svog života. Zar dozvoliti da se njima nešto dogodi? Nikada!

Odlučno, pedesetak metara dalje od male banke parkiram skuter i zadržavajući crnu kacigu na glavi, dobro će poslužiti za kamuflažu, krećem u akciju. Hodam brzo, točno znam što ću i kako ću učiniti. U desnoj ruci, priljubljenu uz podlakticu, tako da se uopće ne primjećuje, držim željeznu šipku dužine pedeset centimetara i promjera dva centimetra: izvrsna je za zastrašivanje, a može poslužiti i kao oružje. Silno se nadam kako se to neće dogoditi, ali ... bolje je biti spreman na sve. A ja jesam spreman na sve. Očaj u meni me razdire oštrim i crnim kandžama i boli me, neprekidno boli. Ni ne sjećam se, kako je to živjeti bez boli i na sve sam spreman, samo da se riješim boli, pritiska. Da se napokon vratim u normalu, u ona lijepa i kako mi se sada čini, daleka vremena, kad sam grlio svoju Eriku i ništa mi drugo nije bilo važno, osim sreće koja je sijala u njenim crnim očima, a na kojoj se grijala moja duša.

Ispred banke, prošaravši munjevitim pogledom na sve strane, sa zadovoljstvom primjećujem unutra samo dvije službenice i pospanog čuvara-zaštitara, koji drijema udobno zavaljen u svojoj stolici. Lako za njega. Srediti ću ga prvim udarcem, odlučujem bez milosti i naglo, odlučno krećem prema maloj poslovnici banke, u kojoj rade samo dvije službenice i gotovo se spotičem o kamenu kocku, koja je nekada bila djelić ceste, ali ju je netko, tko zna iz kojeg razloga, donio ovdje, na ravan i siv asfalt. Makinalno se saginjem i uzimam tešku kocku: prija mi njena umirujuća težina u ruci. Sve misli odbacivši i koncentrirajući se na sadašnji trenutak, ramenom odgurnem debela staklena vrata i ...

Počelo je prije dvije godine. Ne znam što mi je bilo, ali tog sam poslijepodneva, vraćajući se iz brodogradilišta, gdje sam radio kao zavarivač, odjednom ušao u sportsku kladionicu i prvi se put u životu kladio. Mom iznenađenju nije bilo kraja, kad sam dobio popriličnu svotu. Potpuno smućen od silne sreće, kupio sam Eriki kaput koji je odavno priželjkivala i donio joj ga kući.

- Jesi li poludio? - upitala je Erika: očekivao sam radost i bio sam iznenađen njenom reakcijom, smušeno sam stajao pred njom, svojom lijepom i mladom ženom.

- Pa ... - zamucao sam. - Odavno ga želiš.

- Ma želim ga - rekla je ona. - Ali odakle? Znam da nemašš novaca. Odakle?

- Kladio sam se.

- Kladio? - iznenađeno je upitala Erika i zagladila neposlušni pramen sa čela unazad, što je uvijek činila kad bi je nešto zbunilo. - Ali ti se ne kladiš.

- Pa i nisam do sad - odgovorio sam sabravši se. - Ovo mi je prvi put i vidi! Pun pogodak!

- Prvi put? - sumnjičavo je upitala? - Siguran si?

- Jesam li te ikada slagao? - odvratio sam i počeo odmatati velikog medu, kojeg sam uzeo za svoju ljubimicu, malu Eriku.

- Pa koliko si dobio?

Rekao sam joj. Nasmijala se drhtavo, uplašeno, sretno. Smeteno je držala željeni kaput u rukama.

- Ne volim to - rekla je.

- Što to? - odsutno sam upitao, uživajući u licu male Erike, koja je sa strašću grlila medu, svoga medu.

- Pa to što si se počeo kladiti - odgovorila je Erika. - To moj Mišić ne radi. Moj je Mišić tih i pažljiv i vrijedan. Bez poroka. A sad odjednom, veliki kladilac.

- Nisam veliki - odgovorio sam smijući se. - I nisam kladilac. To je bilo jednom ...

- I više neće biti?

- Neće - odgovorio sam ozbiljno: tada to nisam znao, ali prvi sam je put slagao, moju Eriku, voljenu Eriku, kojoj sam uvijek govorio istinu.

Niti mjesec kasnije, ostao sam bez para, a do plaće je još trebalo preživjeti sedam dana i ponovo sam ušao u kladionicu. Nisam dobio. Ni idući put. Ni onaj idući. Sreća me napustila.

- Nećeš tako ni dobiti - podučio me Boško, sa kojim sam se sprijateljio na poslu. - Gađaš nasumice. Napravi neki plan i pridržavaj ga se.

- Kakav plan? - naivno sam upitao.<

Boško se nasmijao.

- Vidi se da si nevin - rekao je tiho. - Zato si i dobio onaj prvi put. Ne znaš ništa o igri i sreća te htjela. Slušaj ...

Te sam večeri, uz pivo koje mi se činilo bljutavo, dobio prvu poduku o kockanju, o klađenju. Doznao sam mnogo toga o zakonima vjerojatnosti, naoružao se strpljivošću, za koju je Boško tvrdio da je najvažnija, jer jednom, možda već sutra, dobiti ću. Dobiti ću, a onda ...

Mašta mi je poletjela visoko i više se nije spuštala. Odjednom mi je plaća, za koju sam čitav mjesec radio, čučeći, ležeći, klečeći zavarujući dijelove broda, izgledala bijedno mala, ponižavajuća. Hrpa love neprestano mi titrala pred očima. Mogao bih povesti Eriku bilo kuda, moga bih ...

- Kladiš li se potajno? - pitala me Erika dva mjeseca kasnije.

Drsko sam podigao pogled i pogledao je pravo u oči, a u duši mi stid jauknuo jadno i tog sam trenutka prestao biti čovjek i postao lažljivac. Drski lažljivac.

- Od kud ti takva misao? - upitao sam je mirno.

- Od kud? - odvratila je, stavljajući kavu ispred mene i nastavila žalosno:- Čekaj da se prisjetim: zar ne dolaziš kasnije? Zar ti odjeća ne miriše na dim? Sasvim si promijenio ponašanje i ne dopada mi ...

- Čekaj malo! - prekinuo sam je. - Pa moram ponekad sa deečkima otići na piće.

- Naravno - prizna Erika. - Ali ti dečki nemaju malu kćerkicu i ženu. Njihova je plaća, njihova plaća.

- Hoćeš reći da sam nesposoban brinuti se za obitelj? - upitao sam svađalački: nešto me ružnog u meni nagonilo na to, iako bih je najradije zagrlio, poljubio, sve joj priznao, ali ništa od toga nisam učinio, već ljutito ustao.

- Gdje ćeš? - upitala je Erika iznenađeno.

- Na zrak! - bijesno sam odgovorio. - Tamo gdje ću moći disati.

Dok sam izlazio iz našeg malog jednosobnog stana, pratio me njen tužni pogled, utroba mi se stezala, ali izašao sam i odšetao do prve kladionice.

- Što ti je? - upitao me Boško sutradan: zavarivao je poored mene i nije mogao ne primijetiti moje neraspoloženje.

- Posvađao sam se sa ženom - odgovorio sam.

- Ah, pa to je normalno - nemarno je rekao i odmahnuo rukom u kojoj je držao zaštitnu masku. - Svi se svađaju. Koliko imaš godina? Dvadeset i pet? Šest?

- Dvadeset i pet.

- Eto, to ti je odgovor - rekao je mirno. - Prilagođavate se jedno na drugo

- Prije se nismo svađali.

- A zbog čega se sada svađate?

- Zbog love - procijedio sam kroz zube.- Zbog jebene i proklete love!

- Nemaš love? - upitao je.

- Nemam - priznao sam. - U velikom sam minusu i strah me je što će biti. Nikad nisam bio u tolikom minusu i ...

- Polako, ne paničari - umirivao me Boško. - Poznajem jednog tipa ...

I tako sam te večeri upoznao Salvatorea. Obučen u crnu kožnu vindjaknu, sa debelim zlatnim lancem oko vrata, pažljivo zaglađene kose, naočalama na nosu, velikim i crnim i sa neizbježnom cigaretom u ustima.

- Uvijek je ovdje - rekao mi je Boško ispred lokala u kojem se igrao bilijar. - Bude li ti zatrebao, ovdje ćeš ga naći. Tu je njegov ured.

- Ured? – začuđeno-naivno sam upitao.

- Ma samo se tako kaže.

Gledao sam u Salvatorea i nisam mogao vjerovati kako je ovo zbilja, da se ovo meni događa. Prije sam takve tipove viđao samo na filmu.

- Je li sve jasno? - upita me je Salvatore na kraju razgovora, gurajući omotnicu prema meni. - Ovdje imaš dvadeset hiljada kuna. Točno. Prebroji. Kamata je dvadeset posto. Ako vratiš za mjesec dana. Ukoliko ne vratiš, kamate rastu. Kužiš?

Samo sam klimnuo, jer nisam mogao govoriti: grlo mi se stezalo, predosjećao sam nesreću, ali dvadeset hiljada, odmah, sad ...

- Kužim - odgovorio sam, privukao novac i počeo ga brojati, dok su me oni, Salvatore i Boško gledali. - Pristajem.

Mjesec je prohujao. Novac sam potrošio. Najveći dio kockajući se. Dug nisam vratio. Strah mi je sjeo na ramena, zagrlivši me čeličnim stiskom smrdljivih nogu i nije htio sjašiti. Hodajući ulicama okretao sam se, nadajući se kako mogu izbjeći Salvatorea, ali znao sam da ne mogu.

A onda me dočekao ispred kuće u kojoj stanujem, rano ujutro, dok sam odlazio na posao.

- Nisi vratio dug - rekao je mirno, dok su dvojica ogromnih, prave ljudeskare, stajali svaki sa jedne Salvatoreve strane.

- Nemam - procijedio sam. - Molim te, produži mi rok.

- Dajem ti još mjesec - rekao je. - Uz dvostruke kamate. Pazi, ne zajebavaj se sa mnom. Mjesec. Točno trideset dana. Kužiš?

Klimnuo sam: nisam mogao govoriti, samo i jedino sam želio nestati, otići odavde, da ne gledam u zalizanog Salvatorea, da ne osjećam njegovu kolonjsku vodu. Gušilo me.

Mjesec je neumoljivo nestajao, dan za danom, noć je smjenjivala dan. Sve se smjenjivalo, jedino je moj strah rastao i rastao i nije nestajao, uvijek je bio prisutan. Trovao mi je život, oduzeo san, mir, sa Erikom gotovo nisam više ni razgovarao, posao sam jedva obavljao ...

- Moraš se smiriti - govorio mi je Boško. - I pronaći neki izlaz.

- Ne mogu. Ni jedno ni drugo.

- Ne razmišljaš - rekao je Boško. - Uspaničio si se. Prestao si razmišljati.

- Gotovo je - jadikovao sam.- Sve je gotovo. A bilo mi je tako dobro ...

- Ne cmizdri! - otresao se Boško. - Izlaz uvijek postoji!! Razmisli!

I tada sam, upravo tog dana, dok sam se vraćao nevoljko kući, zastao ispred te male poslovnice banke, u kojoj su dvije službenice smijući se razgovarale, a čuvar-zaštitar naslonjen na zid nešto im govorio, pomislio prvi put: možda bih mogao ...

U tom me trenutku pogodio strahoviti udarac u stomak. Od boli sam se savio i osjetio kako me hvataju nečije snažne ruke, vuku i uvlače u kola. Još jedan udarac u glavu sam primio. Brujalo mi je u njoj i žmirkao sam, nastojeći razbistriti zamućeni pogled.

- Vidiš li me? - tiho me upitao Salvatore unesavši mi se u lice.

- Vidim.

-Ovo je posljednji put što me gledaš - tiho je i mirno rekao, kao da govori o vremenu. - Idući put, ne vratiš li dug za tjedan danna, iskopati ću ti oči. I da, usput ću ti pojebati ženu a malu zgrabiti za noge i smrskati joj glavu. A sad se gubi!

Izbacili su me iz jurećeg automobila i dok sam bolno ustajao i pokušavao dovesti odjeću u red, odluka je rasla u meni. Učiniti ću to. Ništa drugo mi ne preostaje, učiniti ću to! Moram!

... pazim da staklena vrata ostanu otvorena, pa sa zamahnem rukom u kojoj mi je kamena kocka i tresnem je u jedan od kompjutera. Svi se ukoče od straha. I bulje u mene.

- Da nitko nije mrdnuo! - kriknem i priskačem ukočenom čuvaru i nemilosrdno ga udaram po licu šipkom i gledam kako se bez glasa ruši, dok mu krv navire.

- Tiho! - režim i obilazi pult i otvaram ladicu kod prve službenice. - Ni riječi, proklete bile!

Trpam svežnjeve novčanica u za to pripremljenu torbu koja mi visi sa ramena. Promatram ih ustrašeno iza kacige sa crnim vizirom, ali one ne vide moj uplašeni pogled i to me spašava. Ne usuđuju se mrdnuti. Samo gledaju. Bez pokreta.

Izlijećem trkom i trčim prema skuteru parkiranom oko pedeset metara dalje, proklinjući se što ga nisam parkirao bliže. Sjedam na njega, jurim dalje i kako odmičem, smirujem se, a valovi me oduševljenja umjesto straha prijatno zapljuskuju. Uspio sam! Uspio!

U šumi, na periferiji grada, polako dok mi ruke još vidljivo podrhtavaju, brojim novac. Tristo pedeset hiljada kuna, dvadeset i pet hiljada eura i pet hiljada američkih dolara. Najveći dio toga umatam u najlon vreću za smeće i pažljivo je zakopam ispod jednog grma. Ostalo trpam u džepove, koji pucaju od silne love koja mi ulijeva radosnu sigurnost.

Dok se vozim kući, smijem se u sebi. Moje su muke prošle. Izbavljenje je stiglo u posljednji čas. Ne znam koliko bi još mogao izdržati svu tu napetost. Sad sam izbavljen, slobodan. Konačno. Sutra ću vratiti dug prokletom Salvatoreu i više nikada neću uzeti ni novčića od jebenih kamatara. A klađenje ... nisam siguran, zašto ne? Sad imam love, a zatreba li ...

Prija mi večernji zrak, koji siječem na skuteru, dok vozim kroz grad.