Krajevi

Krajevi

- Što ćeš popiti? - pita me Sanjin.

- Kavu - odgovorim. - Samo kavu.

- Ja ću nešto žestoko - kaže Sanjin. - Potrebno mi je.

Sjedimo doslovno pored ulice kojom bruje vozila, nekoliko je stolova ograđeno konopcem i to je sve čime smo zaštićeni, ako jesmo zaštićeni. Poslijepodne se toplo i lijeno proteže ispred nas, poput mačke na suncu. Gledam u namršteno lice prijatelja: bora mu se usjekla između obrva.

- Zar je bilo tako gadno? - pitam ga.

- Još gadnije - odgovara namrgođeno: vidim kapljicu znoja kako mu klizi niz boru između očiju.

Šutim. Znam o čemu razmišlja. Uvijek je teško jedan period svog života privesti kraju, priznati sebi da je gotovo, promašeno, nije uspjelo.

- Ponovo sami - kažem tiho, utješno.>

- Možda je tako najbolje - reče Sanjin. - Neki ljudi jednostavno ne mogu živjeti zajedno.

Jesam li ja takav? Da moram živjeti sam? Da drugačije ne znam? Počinjem prihvaćati tu mogućnost, koja je sigurno istina. Možda konačno nazirem uzrok propasti svih mojih veza. Možda ...

Tesa je bila pravo osvježenje u mom životu: mlada, ne suviše lijepa, samo onoliko koliko treba, zanimljivo-lijepa, vraški živahna, intelektualno radoznala. Obožavao sam je. Sjećam se, kad je prvi put zaslužila moje poštovanje. Pamtim onaj dan kad sam je prvi put pogledao pogledom kojim inače ne gledam žene.

- Za koliko ćeš biti spremna? - pitao sam je, dok je Tesa odlazila u kupaonicu, urediti se prije našeg prvog večernjeg velikog izlaska.

- Za deset minuta - odgovorila mi je preko ramena.

Uzdahnuo sam i sjeo ispred monitora: ženskih deset minuta obično znači više od sata. Ali se Tesa, na moje veliko iznenađenje, vratila već nakon deset minuta, možda i ranije. Ovlaš našminkana, počešljana, sa osmijehom na licu.

- Idemo? - upitala je.

- Samo čas - zbunjeno sam rekao i počeo se mahnitom brzinom oblačiti.

To je bilo iznenađenje broj jedan. Broj dva je uslijedio dan prije njenog odlaska.

- Još danas - rekla je pomalo tužno. - Sutra odlazim.

- Jest - potvrdio sam. - Žao mi je.

Ali mi nije bilo žao. Iznenađeno sam ulovio samog sebe, kako se radujem što će Tesa otići u svoj grad, ostaviti me samog. Što ću moći lijeno jutra provoditi uz kavu, bez neobaveznog brbljanja o tome kako sam spavao, koje mi je znalo ići na živce i na koje nisam navikao. Znao sam, naravno, kako Tesa želi biti ljubazna, kako želi da se ja ugodno osjećam, ali nešto kao da je nedostajalo. Njena jutarnja raspitivanja o mom spavanju, meni su ličila na loš ljubavni film, melodramu. A melodramama sam se uvijek smijao.

Dolazila je svakog petka i odlazila svaku nedjelju. A ja sam svakog petka doživljavao slatku plimu uzbuđenja, jedva čekajući da je ugledam, privinem uz grudi, čudno uzbuđen, toliko čudno, da sam se često znao zapitati: nije li to možda ljubav? Ona prava? Jedna i jedina. Koja te pogađa jednom u životu. Samo jednom, ukoliko imaš sreće. Jer sve je bilo tu: naši pogledi kad bi se sreli, kao da su se stapali u jedan. Nismo dozvoljavali očima gledati bilo što drugo, gutao sam pogledom nju, ona mene, a svijetle i požudne nam oči pričale o tome što će se odigravati noću, kad ...

Ali bi onda stigla nedjelja i ja bih ulovio samog sebe, kako se radujem praznom kauču. Moći ću leći potrbuške, onako kako najviše volim, raširenih ruku i nogu, uživajući u slobodnom prostoru. Jer Tesa se privijala uz mene, baš kao da se želi stopiti sa mnom. Kad bih se noću budio, a budio sam se često, kad bi Tesa spavala uz mene, uvijek bi njena noga bila prebačena preko mojih, njen dah mi palio vrat. Odmicao bih se polako, pažljivo, nastojeći je ne probuditi, ali bi se Tesa, kako bih se ja odmicao, primicala k meni, privijajući se uz mene, obavijajući me rukama i nogama. Nikako se nisam mogao naspavati zbog toga. Nisam navikao spavati sa nekim, dijeliti kauč.

Dok bi Tesa, ništa ne sluteći, mirno spavala, obgrlivši me rukama i nogama, potvrđujući svoje vlasništvo i u snu, nikad nisam bio udaljeniji od nje. Bludio sam mislima i pitao se ... volim li je? Ako je volim, zašto onda takve osjećaje budi u meni? Zar onaj koji voli ne želi biti neprestano uz onog koga voli? Pitanja su galopirala poput pomahnitalih konja u crnoj noći, sve dok me tihi šum Tesinog disanja ne bi konačno uspavao.

Čudno. Petak i nedjelju kao da su stoljeća dijelila. Zbilja čudno.

- Razmišljaš o njoj - reče Sanjin: nije bilo potrebe spomenuti joj ime.

- Razmišljam.

- I pitaš se.

- Pitam se.

- A odgovori?

- Nema odgovora - umorno mu kažem. - Na neka pitanja nikad nema odgovora.

- Možda je bolje tako - tiho reče Sanjin, ali sa dozom bijesa u glasu.

- Nisam siguran - kažem mu preko ruba šalice iz koje se širi opojni miris. - Ja spadam u one koji vole znati.

- I pod cijenu da te to znanje povrijedi? - pita me on.

- Pod svaku cijenu! - odlučno mu odgovaram. - Prezirem neznanje.

- Ali ne znaš, jesi li sposoban živjeti sa nekom - reče Sanjin, ali kao da to govori samom sebi. – I nećeš nikad ni doznati, po svemu sudeći. Ne znam ni ja. Umoran sam od toga. Pokušavao sam tri puta, više sigurno neću.

Smijem se. Ne vjerujem u to što govori.

- Samo se ti smij - reče Sanjin, pa se i on nasmije. - Ovog ću puta održati obećanje.

- Da mi je i to doživjeti - kažem mu. - Čuo si za onu: Dostojanstveno se može živjeti samo u samoći?

- Od sad samo dostojanstveno - reče on i ustaje. - Kraj se dogodio i više se nema o čemu govoriti.

- A možda se dogodio i neki novi početak - uzvratim, ustajući i prateći ga.

Nije odgovorio. Nije bilo ni potrebno.