Plava čežnja

Plava čežnja

Vodeći kćerkicu, trogodišnjakinju velikih plavih očiju i crvenkaste kose za ručicu, Reno pažljivo stane na rub pločnika, zadržavajući dijete.

- Zašto smo stali, tata?

- Zbog semafora - odgovori Reno, visok i mršav dvadeset i petogodišnjak, rukom pokazujući na predmet razgovora. - Vidiš kako svijetli crveno? Kad bude zeleno, mi možemo prijeći cestu. Prije ne! Jesi li shvatila?

- Jesam, tatice.

Reno zadovoljno i ponosno klimne i osmjehne se samom sebi: bistra mala. Voli učiti, brzo pamti, uživa sa njom. Kad bi barem isto tako uživao i u njenoj majci ...

Sjetivši se Ine, koja je u ovaj za nju nemoguće rani sat još uvijek u krevetu, a prošlo je već devet, Reno žalosno odmahne glavom. A moglo bi im biti tako lijepo! Oboje su mladi, seks je fantastičan, kad im nestane love njegov stari uskače ... uh ...uh ... mogli bi uživati baš kao u raju. Neobično velika posesivnost Ine sve im to kvari. Neprekidno ga želi imati uz sebe, kontrolira njegovo kretanje, prijeti odlaskom ... zagorčava mu život, nema druge riječi, priznaje sebi tužno Reno. Najviše mu smeta, ide ludo na živce, Inino neprestano telefoniranje.

- Kad ćeš doći?

- U jedanaest, kao što smo se dogovorili.

- Dođi ranije! Dosadno mi je bez tebe.

- Ne budi djetinjasta ...

- Ne voliš me - odgovorila bi, a glas bi joj poprimio svvađalački ton. - Da me voliš, bio bi sa mnom.

I tako svakog dana. Reno već osjeća umor, želju za bijegom i gorko se osmjehuje, dok se prisjeća dana na moru, dugih i iscrpljujućih, kad je silno priželjkivao priviti uz grudi Inu, voditi ljubav sa njom, uživati u beskrajnom transu strasti. Umjesto strasti, umjesto transa, doživljava ovo. Gorčinu. Već nakon nekoliko dana, nakon njegovog povratka, kolotečina mu počela ići na živce.

- Gdje si bio? - dočekuje ga poslije svakog njegovog izlaska iz kuće.

- Tamo gdje sam i rekao da ću biti - umorno bi Reno odgovarao. - Sa prijateljima. Na piću.

- Ne trebaju ti prijatelji - odbrusila bi Ina. - Imaš nas.

Dok u pekarnici čeka strpljivo u redu, Reno se prisjeća svega što je bilo, onih ludih zaljubljenih dana, kad je trčao za Ininim zagrljajem, onih trenutaka, kad je Ina grčevitom strašću obavijala duge noge oko njegovog mršavog tijela, uživajući u njegovoj snazi, koja joj je pružala toliko zadovoljstvo. Kolika strast, koliko uživanje! Onda je volio njene neprekidne pozive: smatrao ih je dokazom njene zaljubljenosti u njega. I kad bi mobitel zazvonio, a Reno bio u društvu, ponosno bi se osmjehnu, dok je strpljivo ogovarao na Inina pitanja o tome gdje je, sa kime je, što radi …

Sjeti se i one daleke nedjelje od prije gotovo četiri godine kad se Ina uspravila u krevetu, bili su u njegovoj sobi, dok su mu roditelji u dnevnoj gledali televiziju, pa ga ozbiljno pogledala bademastim očima i naslutio je nepriliku.

- Što je? - upitao je.

- Trudna sam - ispalila je bez krzmanja.

- Ali boga mu! - uzviknuo je glasno, nekontrolirano, uplašivši se jako i skočivši iz kreveta. - Rekla si mi da se brineš o tome.

- Zaboravila sam.

- Namjerno si to učinila.

- Ti me ne voliš - rekla je i poniknula pogledom, a oči joj se već ovlažile.

Suze, misli Reno sad, dok čeka u redu. Proklete ženske suze. Najjača vodena stihija. Nije imam ni dvadeset i dvije, kad je postao tata i sad je više nego siguran kako je to bilo prerano. U početku se nadao, nastojao zanemariti Inina zanovijetanja, tješeći se kako moraju pregrmjeti početne teškoće, početno prilagođavanje, ali to se prilagođavanje oteglo, postalo dugačko, suviše dugačko i još i dalje traje. Hoće li ikada završiti? Ili će postati još i gore? Počinje sumnjati kako je Ina neprilagodljiva. Razmažena je. Nije ona kriva što je takva: roditelji su joj uvijek sve pružali, odgojena je u uvjerenju kako tako mora biti.

I sjećanje na onaj račun koji mu je dospio na naplatu probudi i sada, dok strpljivo stoji u redu, sa ručicom kćerkice u svojoj šaci, divlji bijes u Renu.

- Što je ovo? - upitao je.

- Račun za mobitel - nevinog je pogleda odgovorila Ina.

- To vidim - rekao je bijesno. - Ali ovoliko!

- Pa morala sam ...

- Ništa nisi morala - prvi ju je put bijesno prekinuo, a lice mu se zažarilo i bacio račun pred nju. - Neću ovo platiti. Neka plate tvoji roditelji. Koji su te naučili na rastrošnost.

Tu mu je noć okrenula leđa, prvi put do sada i dok je ležao u mraku i zurio u noć, pitao se, hoće li mu ovakav bračni život biti u budućnosti.

- Izvolite? - reče mu mlada i lijepa prodavačica, gledajući ga otvoreno i ne skrivajući da joj se dopada onako visok, mršav, preplanulog lica, snažnih mišića.

- Burek sa sirom, jednu pogaču i ovaj kolač - reče Reno pokazujući prstom na poslasticu i uživajući u izrazu lica svoje kćeri, koja sve to pažljivo prati: to joj je omiljeni kolač.

- A sad pravac kući - reče maloj, kad su izašli na osunčanu ulicu, pružajući joj poslasticu.

- Mami? - pita dijete.

- Da, mami - reče Reno. - Do sad se, valjda, već uspjela probuditi.

Otključavajući vrata stana, Reno shvati da Ina još uvijek spava, a bliži se deset sati. Duboko uzdahne, pa odvede malu u kuhinji, pristavi kavu i zapali cigaretu. Zar će mu ovakav biti čitav bračni život? Ovakav? Požudno uvlači dim, ali ne nalazi smirenja.

Prodorna zvonjava zvonca sa ulaznih vrata, otme mu duboki uzdah iz grudiju. Sad će se Ina probuditi i biti mrzovoljna, znao je, doživio je to već. A kad je mrzovoljna …

- Telegram - reče mu poštar, kad je otvorio vrata.

Reno potpiše, zatvori vrata i odmah otvori telegram, pa ga, stojeći u malom hodniku, pročita. Poziv za ukrcaj. Iznenadi ga val oduševljenja koji mu toplinom uzbuđenja oplakuje tijelo, a misao o bijegu u slobodu, čitavog ga preplavi. Iznenađeno stoji u hodniku i osluškuje svoje osjećaje. Čudi im se. Pokušava ih razumjeti.

- Što je? - upita Ina, pojavivši se samo u gaćicama i trljajući oči. - Kakva je to buka?

- Poštar - mirno joj odgovori Reno, prihvaćajući duboko u sebi činjenicu kako jedva čeka otići. - Pozivaju me na ukrcaj.

- Ukrcaj? – pita Ina sneno. - Tek si stigao.

- Već sam četiri mjeseca kući.

- Odbij. Ostani još malo.

- Od čega ćemo živjeti?

- Ah, snaći ćemo se.

- Kako? - upita Reno nesmiljeno. - Reci mi kako i ostati ću.

Ina ne odgovori. Okrene mu leđa i pođe u kuhinju. Uzme burek koji je uredno umotan u papir ležao na stolu, pa zagrize jednom, drugi put. Zatim odloži burek na papir i odgurne ga u stranu, a u Renu počne buktati bijes: zna da Ina više neće ni pogledati burek koji joj je donio. Kao potvrdu njegovih misli, Ina zapali cigaretu i uzme njegovu šalicu kave.

More, beskrajno plavo more. Misli mu se roje i u sjećanju ugleda sebe, kako naslonjen na ogradu broda, koji se lagano i ritmički ljulja, puši i uživa u zalasku sunca na oceanu. Mir. Duboki mir. Plavetnilo prepuno mira. Čežnja ga plava obuzme i više ga ne napušta.