Ubijajući samoću

Ubijajući samoću

Osjećam otpor prema želji nazvati je, zamoliti je doći. Nisam joj se dugo javljao, više od godine. Za čitavo vrijeme trajanja romance sa Mirelom. I mnogo toga se moglo promijeniti u njenom životu, Nelinom životu. U mom se dosta toga dogodilo za vrijeme protekle godine, zašto ne bi i u Nelinom? Čudno, kao da mi je postalo prirodno da Nela nema svog života, već čeka da je pozovem u svoj.

Odguravam negativne misli i hrabro pružam ruku prema mobitelu, toj paklenoj spravi, zbog koje nam je bijeg onemogućen.

- Halo? - začujem Nelin tih i miran, odsutan glas: nije vidjela moje ime na zaslonu mobitela, sasvim sam siguran.

- Dobar dan, Neli - meko joj zaželim. - Sjećaš li me se još?

Muk. Koji traje i traje. Postaje mi neugodno i već pomalo žalim što sam je nazvao. Meškoljim se od neugode, sretan što me Neli ne može vidjeti.

- Vili? - pita ona tiho. - Na poslu sam i samo sam zgrabila mobitel. Nisam vidjela tvoje ime … Naravno da te se sjećam. Zar si sumnjao?

- Ne bih se iznenadilo - odgovorim joj uz nečujan uzdah olakšanja. - Prilično se dugo nismo čuli.

- Znam. - Čujem Nelin šumni uzdah. - Godinu dana.

- Ah! - kažem glumeći iznenađenost. - Zar je toliko prošlo?

- I još malo više - odgovori Neli. - Oprosti, kao što sam rekla, na poslu sam i ne mogu dugo razgovarati. Što si mi želio reći?

Pritišće me na zid nelagode. Ne ljutim se. Ima pravo. Ne postupam pošteno prema njoj, znam to, ali si ne mogu pomoći.

- Htio sam te pitati - kažem joj odlučno, iako se baš ne osjećam odlučnim – jesi li voljna izaći sa mnom večeras? Petak je i mislio sam ...

- Mislio si da provedemo zajednički vikend - prekida me ona uz lagani podrugljivi smijeh, u kojem nema zlobe. – Kao nekada. Jesam li pogodila?

- Jesi.

- Dolazim k tebi u sedam - čujem njen glas u uhu i trnci me prolaze: već sam suviše dugo bez žene, želja me razapinje. - Donijeti ću neke namirnice, ništa posebno, ne trebaš ništa kupovati. Dogovoreno?

- Hvala, Neli - meko joj kažem, ali veza je već prekinutta i nisam siguran je li čula moje zahvaljivanje.

Ugodno je sjediti ispod starih kestenova, dok rijeka žureći prema moru šumi u blizini, osjećati blizinu prijatelja.

- Znači tako - reče Boris. - Počeo si zaboravljati Mireelu. Dobro je tako. Imati ćeš slatki vikend. Nakon podužeg vremena.

- Čini se - odgovorim mu preko šalice kave. - U svakom slučaju, riješio sam se potištenosti koja me pratila.

- I pozvao Neli? - Boris podsmješljivo gleda u mene, preko ruba čaše u kojoj se zlatnim nijansama presijava pivo na poslijepodnevnom suncu.

- Jesam - odgovorim. - I?

- I koliko to traje?

- Koje?

- Znaš ti - reče Boris. - Koliko vremena već ovako pozivaš Neli kad ti zagusti, a ona bez pogovora dolazi?

- Uh! - stenjem uznemireno. - Pa nemoj tako! Prikazao si to vrlo ružno. Nije ružno. Draga mi je Neli i nikada je ne bih povrijedio.

- Jesi li siguran?

- Siguran sam.

- Što misliš - pita Boris, nakon što je polako i sa užiivanjem otpio - je li sretna što je pozivaš s vremena na vrijeme?

- Koji ti je vrag? - pitam ga uznemireno. - Pa znaš da se ovo događa, zar ne? Nije to od jučer...

- O tome i govorim. Od kada je?

Zamišljeno gledam u prijatelja i nastojim se prisjetiti od kad traje moje poznanstvo i povremeno druženje sa Neli.

- Dvije - kažem oklijevajući - možda tri godine?

- Biti će blizu pet - reče Boris. - Ne volim ti ovo govoriti, ali evo kako stvari stoje. Mislim da te Neli voli. Dok ti samo pomoću nje ubijaš samoću. Pozivaš je uvijek kad neka tvoja luda ljubav umre. Srećom po Neli, to se događa prilično često, jer uvijek se zaljubljuješ u čudne ptičice, koje vrlo brzo odlepršaju iz tvog života, a Neli je ...

- Poštedi me! - prekidam ga smijući se i podižući ruku, pozivajući konobaricu. - Ukoliko prekineš, častim te još jednom pivicom. A onda te napuštam.

Neli se osmjehne prema meni i pruža ruku preko stola, kojeg je svečano prostrla i na kojem trepere svijeće. Stišćem joj toplu ruku, koja me prije samo pola sata milovala.

- Zadovoljan? - pita me Neli.

- Večerom - zadirkujem je - ili tobom?

- Može oboje? - uzvraća Neli, a lice joj ozareno, tamne oči su blage.

"Ubijaš samoću pomoću nje", odzvanjaju mi u nutrini riječi prijatelja. I odjednom vidim ono što nikad nisam primijetio i što sam tražio u drugim ženama, a što se nalazilo u mojoj blizini, strpljivo čekajući da mi se duhovne oči otvore.

- Dobra si prema meni, Neli - kažem joj nesigurnim glasom, zamuckujući, jer nikad do sad nisam izgovorio te riječi. - Da li bi ... bi li ... kako bi bilo ...

- Izgovori već jednom! - reče ona nestrpljivo.

- Pa znaš ... - govorim joj i pokazujem slobodnom rukom oko sebe: znam da se glupo osmjehujem, ali ne mogu se prisiliti pozvati je živjeti sa mnom, iako upravo to želim izgovoriti.

- Koja si ti kukavica! - reče meko Neli, bez ljutnje, bez zlobe, onako kako samo ona može reći, stišćući mi ruku na sredini stola. - Da, doći ću živjeti sa tobom, ali samo budeš li ikada stekao dovoljno hrabrosti i to mi predložio. Želim čuti kako izgovaraš te riječi.

Ah, dobro je. Sve je u redu. Upitati ću je slijedeći put kad bude došla ... biti će to sigurno slijedeći put! Pa nije to baš toliko teško. Sigurno ću je upitati. Slijedeći put.