Žestoki udar

Žestoki udar

Svakakve te misli pohode, dok ležiš u bolničkom krevetu, okružen supatnicima, čekajući operaciju koje će ti možda spasiti život. Oduvijek sam bio izdržljiv, snažan, a ovako slabašan, kako se sada osjećam, nikad se prije nisam osjećao. Uvjeren sam bio da sam neuništiv, ništa me ne može baciti na koljena, ja sve mogu i sve hoću. Mogu vraga! Jedna me obična žilica koja je iznenada pukla, bacila na koljena. Doduše, srčana je, pa ...

- Dobili ste opomenu - rekao mi je liječnik, neka prokleto važna faca, bio je okružen čitavom svitom, njih se desetak tiskalo oko njega i gutalo njegove riječi. - Morate smanjiti tempo. Morate naučiti slušati vlastito tijelo: niste vi toliko jaki, da se možete neprekidno naprezati.

Opomena, kaže dobričina. Moram slušati opomene koje mi vlastito tijelo šalje. Kao da to ne znam. Znam to vrlo dobro, ali ne mogu si priuštiti luksuz i brinuti o svom umoru, dok ...ahhhhh, do vraga sve! Što me taj udarac nije dokrajčio i spasio muka? U što mi se život pretvorio? U tiho umiranje i neprekidno naprezanje da zaradim nešto sa strane, jer plaća je mala, nedovoljna, a ...

- Slušate li vi mene uopće? - prekida mi misli liječnik i ohrabrujuće se smješka: misli kako sam se uplašio. - Nije toliko strašno. Operirati ćemo vas kroz koji dan, dok se malo oporavite, ojačate, ipak je to bio žestoki udar, zar ne?

- Biti ću invalid? - pitam ga i gledam ispitivački u njegove crne oči.

- Pa sad, invalid... - okoliša on. - Nećete biti kao prije, naravno. Ništa više za vas neće biti kao prije. Morate to shvatiti. Nikakvih naprezanja. Strogo mirovanje.

- Koliko mi još ostaje života?

- Kakvo je to sad pitanje? – Svi liječnici odmahuju glavom, a glavni se kiselo smješka. – Nema razloga, da uz pravilan pristup ne poživite još dugi niz godina. Nije sve baš tako crno!

Odlaze. Bijeli mantili se poput zastava vijore za njima. Buljim u strop. Nikakvih naprezanja. Znači li to, da neću moći raditi? A kako živjeti? Moja se gospođa sigurno neće ubiti od prevelike pažnje prema meni, pa ona, umjesto mene, početi trčati za bilo kakvom zaradom, ne bi li nam hladnjak prestao zjapiti prazninom.

Osjećam kako se gnjev podiže u meni, pa se smirujem, samog sebe tješim: naći će se već neki izlaz. Pa uvijek se nađe, do vraga, zar ne? Važno je samo da ne pokleknem, da ne izgubim volju, jer onda ...

Sjetim se kako nisam samo pokleknuo onog poslijepodneva, kad me crna i snažna pesnica boli stegnula oko srca. Zamračilo mi se pred očima, koljena zadrhtala, a upravo sam stajao na pješačkom prijelazu, sunce mi je tuklo u oči, njegovo se blještavo žutilo odjednom zatamnilo. Bol je postajala sve jača i znao sam da teturam, ali nisam si mogao pomoći i zatim vrhunac bola, pomislio sam, to je to, kraj, poslije kojeg je nastupio mrak i zaborav u njemu.

- Sve je u redu - govorio mi je mladi liječnik, kad sam se osvijestio u kolima prve pomoći sa maskom na licu. - Sve je u redu. Opustite se. Sve je u redu. Svaki ćemo čas stići u bolnicu.

Od tog dana ležim ovdje, u bolnici, okružen supatnicima. Ležim i razmišljam. Što i kako dalje? Postoji li uopće izlaz?

Vrijeme posjeta. Uh, kako mrzim to vrijeme. I one uvijek iste riječi sućuti koje svi prosipaju oko nas koji imamo nesreću ležati ovdje.

- Brzo ćeš se oporaviti, ne brini - govori mi Neva, moja životna družica: sjedi na krevetu pored mog boka i krevet je zastenjao pod njenom težinom. - Jak si ti. Prebroditi ćeš to.

- Sigurno da hoću -odgovorim i gledam je. - Ništa mi drugo ne preostaje, zar ne?

- To je moj Milivoj - reče ona osmjehujući se.

Isto je to govorila kad mi se stari srušio prije šest mjeseci: sve je uvjeravala kako će stari ozdraviti. Nije ozdravio, naravno, Umro je, uvjeren sam od žalosti za mojom majkom. Naslijedio sam njegov predivan stan.

- Prodati ćemo ga – rekla je Neva. – Treba nam novi auto. Ovaj može crknuti svakog časa.

- Nećemo ga prodati! – žestoko sam se usprotivio, čvrsto odlučivši da joj u ovome nikad ne popustim. – I ne treba nam novi auto!

- Ma ti si baš čudan – rekla je mrzovoljno, a lice joj postalo ružno. – Mogli bi riješiti svoje financijske brige.

- Nemamo financijskih briga – odgovorio sam. – Ili točnije, ne bi ih imali, kad bi prestala kupovati nepotrebne stvari. Trpati u hladnjak i u sebe razne čokoladice, ne ostavljati iza sebe upaljeno svijetlo, ne vozikati se nepotrebno, ne …

- Ah! – uzviknula je. – Znači tako!

U što se to pretvorila? Kad je ovakva postala? Gledam je i ne prepoznajem. Lice, nekad tako blago sa krupnim smeđim očima, postalo je tvrdo, oči se suzile, bijesno gledaju oko sebe. Ispitivački je to pogled, sumnjičav, krajnje nepovjerljiv. Čitav joj je svijet neprijatelj. Možda misli kako glumatam, ne bih li se izvukao iz jarma obaveza u kojeg me upregla?

- Gdje je Nidija? - pitam je za kćerku: već sam osam dana ovdje, a ona me još nije posjetila. - Zašto ne dođe?

- Uči - odgovori mi Neva. - Znaš da se približava kraj godine, a i strah ju je bolnice ...

Prestajem slušati. Koga ona zavarava? Misli li da ništa ne znam? I sjećanje nahrupi dok slušam Nevino brbljanje ...

... ljetna je večer od prije dvije godine, kad sam se iznenada vratio kući. Uzalud sam petljao oko brave, nisam mogao ugurati ključ. Zvonio sam dobrih desetak minuta, dok mi konačno nije vrata otvorila Nidija, moja kćerka, moja nada, moja miljenica. Lice joj zažareno, zelene joj oči blistaju, a divlja joj i plava kosa u kovrčavom slapu pada niz ramena. Petnaest joj je godina, mislio sam dok sam je tako gledao, naslutivši što se događalo iza zaključanih vrata, samo petnaest godina, a već ... i u tom trenutku mog razmišljanja, ugledam i njega: klipan je sigurno prevalio dvadesetu.

Mirno je izašao iz kuhinje u hodnik ispred mene, a meni se tada po prvi put zacrnilo pred očima, nešto me stegnulo u grudima, ali mislio sam kako je to samo žalost. Opraštao sam se od kćerkinog djetinjstva, shvativši odjednom ... što? Nisam bio siguran. Umorno sam pokazao na vrata i mladić je šutke izašao. Nije on kriv ni za što.

- Nemoj, tata - rekla je Nidija. - Ništa se nije dogodillo.

- Molim te - rekao sam joj umorno, shvativši kako joj ne mogu pogledati u oči - poštedi nas oboje laži.

Kad smo te večeri u čudnoj i napetoj tišini legli, pričekao sam nekoliko trenutaka, a zatim progovorio u mrak sobe.

- Koliko to dugo već traje?

- Što to? - odvratila je Neva.

- Znaš ti - umorno sam joj odgovorio. - Koliko se već dugo to događa s Nidijom? Da se ovako vucara sa klipanima ...

- Pa nemoj tako - rekla je Neva, a glas joj je poprimio svađalački ton. - Zašto je sve kod tebe tako ružno?

- Možda zbog toga što i jest ružno - odgovorio sam umorno: nije imalo smisla raspravljati, znao sam, ali nisam mogao šutjeti.

- U svemu vidiš samo ružnoću! - optuži me Neva.

- Boga ti tvoga - nisam odolio - pa ona ima samo petnaest! Što tu može biti lijepog? A klipan je prevalio dvadesetu. Koliko to već traje? Sa koliko je počela?

- Ah, šuti! - obrecnula se Neva bijesno. - Ne zašutiš li, napuštam krevet i odlazim u njenu sobu.

Zašutio sam. Kao i uvijek. Ali od tog dana, od prije dvije godine, nestalo je radosti iz mog života.

Promijenilo se sve, doslovno preko noći. Moja djevojčica prestala je biti djevojčica i postala ...što? Žena sigurno nije! Prestala je razgovarati sa mnom, ugledavši se u majku. Obraćale su mi se samo kad im je nešto trebalo. A često im je nešto trebalo. Bile su nezasitne i pomamne za lijepim i naravno, skupim stvarima.

Nidija se proljepšala, postala prava ljepotica onako visoka, sa divljom kosom raspuštenom po leđima. Mladići su je oblijetali u jatu, a ona ih mijenjala poput odjeće. Rijetko bi neki od njih izdržao u njenoj milosti više od dva mjeseca. Primjećivao sam njene ponosne poglede, njeno zabacivanje kose, njeno pozivajuće njihanje još uvijek nedozrelih bokova ...

A Neva? Ona je jela. Živjela je da bi jela. Umjesto obratno. I debljala se: trbuh joj je rastao i narastao ogroman, a ona glupavo tvrdila kako vrlo malo jede.

- Pa od čega se onda debljaš? - pitao sam je jedne zimske večeri, dok smo gledali neki kviz kojeg Neva nije propuštala.

- Ne znam ni sama - odgovorila je ne skrenuvši pogled sa ekrana. - Popijem čašu vode i dobijem kilo.

Nisam dalje navaljivao. Čemu? Neka joj bude. I više joj se u krevetu nisam približio. Nije bilo želje. Ubila ju je Neva svojim nemarnim ponašanjem prema meni. Nije to ni primijetila. Ili barem nije pokazala kako je primijetila. Čini mi se, da je jednostavno odahnula. Seks nije bio hrana, a nju je jedino hrana zanimala. Sve ostalo ništa joj nije značilo. Mrak bi mi pao na oči svaki put, kad bih zavirio u hladnjak i u njegovom ledenom zagrljaju ugledao bezbroj nepotrebnih slastica. Nije ni bilo čudno, što je uvijek nedostajalo love.

Prestao sam rogoboriti: bilo je uzalud. I počeo maštati. O promjeni. O bijegu. O slobodi ...

Moj me prijatelj Vitomir ozbiljno pogleda, stojeći pored kreveta u kojem ležim, pa se polako nagne prema mom licu.

- Jesi li pri svijesti? - upita me šaleći se, jer to me isto pitao i kad sam ga pozvao k sebi, u bolnicu i objasnio mu zašto ga trebam.

- Više nego ikad - ozbiljno mu odgovorim: nije mi do šale.

- Učinio sam kako si mi zapovjedio - reče Vitomir nekim sasvim drugim glasom, poslovnim glasom. - Našao sam kupca za tvoj stan kojeg si naslijedio od pokojnog oca. Stan je zbilja na lijepom mjestu i ne bih dobro radio svoj posao, a da ti ne kažem ovo: nisi ga trebao prodati. Za dvije do tri godine mogao bi ...

- Zaboravi! - nestrpljivo ga prekidam i kratko pitam: - Koliko?

- Ravno sto deset! - ponosno odgovori moj prijatelj. - Evo potvrde banke.

Pružam ruku i uzimam potvrdu koja glasi na moje ime i kojom postajem bogatiji za sto deset hiljada eura. Smiješim se.

- Prijatan osjećaj? - pita me Vitomir.

- Prijatan - odgovaram, ne skidajući pogled sa komada papira koji mi donosi promjenu. - I više nego prijatan. Izbavljujući.

- Ostaješ pri svojoj namjeri? - pita me radoznalo Vitomir.

- Ostajem! - kažem odlučno. - Čim prizdravim, nestajem sa lovom.

- Biti će to žestoki udarac za Nevu i Niviju - opominje me Vitomir još jednom.

- Hoće - potvrđujem. - Ali ne toliko žestok, kao što su bili njihovi udarci upućeni meni.