Odgađanje

Odgađanje

Dvije se mlade žene zaustave ispred sasvim obične zgrade u centru grada, a na čijem pročelju ničeg posebnog nema, pa se jedna, začuđeno zagleda u drugu.

- Anice, jesi li sigurna da je to ovdje?

- Sigurna sam! - odlučno odgovori klimajući glavom Anica. - Nalazi se na prvom katu.

- Ali nikakve obavijesti nema - primijeti žena kose boje meda, duge i spuštene joj niz krhka ramena.

- Nije im potrebna reklama, vjeruj mi, Ines - reče joj prijateljica. - I ja sam ovdje korigirala nos. Izvrsni su, uvjeravam te.

- Vjerujem ti - reče Ines i toplo stisne ruku prijateljicci. - Na prvom katu?

- Da, na prvom katu - potvrdi Anica i povuče je blago, ali odlučno prema ulazu. - Idemo! Nećeš mi se sad predomisliti.

Uspinju se stepenicama na prvi kat, njihovi koraci muklo odjekuju, Ines gleda u neobično visoke stropove: zidovi su nedavno obojeni, još uvijek mirišu na svježinu. Anica pokaže na visoka vrata, na kojima se nalazi crna pločica sa zlatnim slovima: Klinika "Osmijeh" piše na toj pločici i to izmami osmijeh na licu Ines. Bademaste joj oči zaplamsaju, dok prati prijateljicu.

Prođu kroz vrata i nađu se u dugačkom hodniku, na hodniku je malen pult, na pultu kompjuter, a iza pulta prekrasna plavuša zamamnih oblina.

- Dobro došli u kliniku "Osmijeh"! - dočeka ih ljepotica i odmah upita: - Imate li dogovoreno?

- Imamo - odgovori Anica. - Moja je prijateljica naručena za deset sati.

- Ime?

Ines joj reče, a mlada se krasotica okrene prema blještavom monitoru u potrazi za podatkom.

- Došli ste sedam minuta ranije - primijeti uz osmijeh, pogledavši na sat. - Biti će te primljeni na vrijeme. Gospodin doktor jako pazi na točnost. Izvolite sjesti. Želite li možda sok? Kavu?

- Ništa, hvala - nervozno odgovori Ines, okrene se gotovo vojničkim stilom i pođe prema stolu oko kojeg se nalaze stolice.

- Ne budi nervozna - reče joj Anica sjedajući pored nje. - Nije to ništa.

- Nisam nervozna zbog zahvata - tiho reče Ines.

- Nego? - Anica se nagne prema njoj. - Zbog čega drugog.

- Zbog stida - još tiše odgovori Ines.>

- Ma kakav stid? - cikne ljutito Anica i primi prijateljicu za obje ruke. - Molim te, nemoj biti luda! Nema mjesta stidu. Uostalom, liječnici su već i onako svašta čuli.

- Ovo sigurno nisu - reče uz kiseli osmijeh Ines.

Ona ljepotica odjednom ustane, pa dugim koracima priđe prijateljicama, a osmijeh joj ne silazi sa lica.

- Izvolite, doktor će vas sad primiti - reče stavši ispred Ines. - Pođite za mnom, molim.

Ines ustane, pa se upitno zagleda u Anicu, koja osjeti prijateljičin strah, pa joj se ohrabrujuće nasmiješi.

- Idi - reče joj. - Sve će biti OK. Vidjeti ćeš. Čekam te ovdje.

- Dobro -klimne joj Ines, a kosa boje meda, na kojooj joj Anica zavidi, zatrese joj se lagano, odbijajući zlatnu svijetlost.

Anica ih gleda kao odlaze dugačkim hodnikom, pa odsutno dohvati prvi magazin, koji joj se našao pod rukom. Ali ne čita. Misao joj bježi unatrag u vrijeme od prije dva tjedna, kad se ...

... Anica upravo namjeravala okupati prije sastanka kojeg je željno očekivala, bila je subota, kišovita subota, kad je iznenada odjeknulo zvonce na vratima njenog stana.

- Uh! - jeknula je glasno, iako je bila sama u stanu. - Tko li je to upravo sad?

Kad je otvorila vrata, iznenadila se ugledavši svoju prijateljicu Ines. Sa mokre joj se kose slijevala kiša i Anica se tome začudila.

- Što je sa tobom? - upitala je, povukavši prijateljicu u maleni hodnik. - Gdje ti je kišobran?

- Zaboravila sam ga ... - odsutno odgovori Ines. - Oprosti što ti ovako upadam, ali moram sa tobom ...

- Ne govori! - prekine je Anica. - Idi u kupaonicu, osušši se, a ja ću skuhati čaj.

Osjećala je miris Inesine mokre kose, koji se miješao sa upravo skuhanim čajem.

- Pričaj sad - ponukala ju je, ali nije mogla odoljeti, a da ne pogleda na sat: zakasniti će.

- Ometam te u planovima? - upitala je Ines.

- Ne! - odlučno je slagala Anica. - Pričaj.

- Nije tako jednostavno.

- Uvijek je jednostavnije nego što mislimo da jest.

- Pa .. - otegnula je Ines - znaš koliko godina imam, je li?

- Kakvo je to pitanje? - odgovorila je pitanjem Anica. - Vršnjakinje smo, znači: trideset i dvije.

- Tako je - tiho je rekla Ines. - Trideset i dvije.

- Što je? - upitala je Anica. - Nije te valjda uhvatila panika?

- Panika?

- Što nisi udata - odgovorila je Anica i istog se časa gotovo do krvi ugrizla za usnicu: Inesin je dragi poginuo u automobilskoj nesreći nema tome ni šest mjeseci. - Oprosti mi ... nisam mislila ...

- Sve je u redu - odgovorila je tiho Ines, srknula malo čaja i pažljivo odložila šalicu. - Priznati ću ti nešto jako čudno.

- Čudno? - upitala je Anica. - Sad sam zbilja radoznala. Brzo reci.

Ines joj je rekla. Anica je gledala u prijateljicu i nije mogla povjerovati da je čula ono što je upravo čula. U nevjerici je odmahivala glavom.

- Istina je - uvjeravala ju je Ines, a niz lice su joj potekle suze. - Nikad nisam, Anice, nikad ...i toliko žalim što nisam sa Damirom ...

- Zbilja … - upala je Anica zamuckujući. - Kako je to moguće? Pa zabavljali ste se umalo godinu dana. Kako to .. zar on nije ...

- Jest, Damir je, naravno, htio - odgovorila je Ines. - Najgore je to, što sam i ja sama to strasno željela, a ...

- A? - upitala je Anica i zaboravila zatvoriti usta.

- Bilo me stid! - viknula je Ines i zaplakala. - Stid do neba!

Anica raširi ruke i primi prijateljicu u utješni zagrljaj.

- Devedeset i druge, kad mi je bilo šesnaest - odjednom je Ines progovorila u Aničinu neopranu kosu - zaljubila sam se u Davora. Ludo sam ga voljela i više nego ludo. Bio je rat i dogovorili smo se, kad idući put dođe kući ... ali nije bilo idućeg puta, poginuo je, a imao je svega osamnaest.

- Nisi mi to nikad ispričala - tiho je primijetila Anica.

- Znam. - Ines se odmakla od prijateljice i obrisala suze. – Nisam mogla o tome govoriti. Bilo me stid. Stid me neprestano prati. Od Davora, sve te duge godine, nisam pogledala ni jednog muškarca. Nisu me zanimali. Nimalo. A onda sam upoznala Damira i sve se promijenilo preko noći.

- Primijetila sam to - priznala je Ankica. - Jedno sam vrijeme mislila...

- Da sam lezbijka? - upitala je sa umornim smiješkom Ines. - Ah, nisam. Ne znam što sam! Kao da sam ukleta. Muškarci koje volim ...

- Da se nisi to usudila izreći! - viknula je Anica, ustala i nagnula se nad Ines. - To su gluposti! To i sama znaš! Gluposti. Čuj, imam spoj, ali ne idem. Javiti ću mu se i odgoditi, a onda ćemo ti i ja popiti bocu vina koju čuvam od Nove godine. I naći ćemo izlaz iz ove zavrzlame. Vidjeti ćeš!

Ulazeći u ordinaciju, Ines se začudi mladolikom izgledu liječnika, koji joj se prijazno nasmiješi i rukom pokaže na udobnu fotelju.

- Izvolite sjeti - reče joj ugodnim glasom. - Opustite se. Ukratko ću vas uputiti o našem radu, da probijemo led. Estetska kirurgija je područje medicine koje ne obuhvaća samo velike estetske zahvate. Obavljamo male zahvate na licu i tijelu, koje izvodimo u lokalnoj anesteziji. Jasno do sada?

Ines kratko klimne.

- Najčešće uklanjamo razne izrasline na koži - nastavi umirujućim glasom liječnik. - Takvim pristupom trudimo se postići najveći mogući estetski učinak. Dakle, zbog ljepote, ne morate brinuti. A sad mi, molim, recite, o čemu se kod vas radi.

- Želim da mi odstranite himen - odlučno reče Ines, sjećajući se svog odgađanja življenja: više nema odgađanja.