Puč 2

Puč 2

Vlatko pogleda na sat: jedan i deset poslijepodne, a njega već zahvatio neki nemir i osjeća kako mu je potrebno kretanje. Svakog dana, nakon što je gadno obolio, uveo je običaj šetati nakon objeda, bez obzira na vrijeme. Zbog bolesti je prije tri godine nekoliko dana proveo u bolnici, poslije toga se liječio dugotrajno kući, a sve nakon onog čuvenog puča, kad su stanari njegove zgrade podivljali, na što je i on podivljao, pa dao neopozivu ostavku na funkciju predstavnika stanara, koju je do tada vršio.

Od tog se dana Vlatko promijenio, nešto je puklo u njemu, prestao je vjerovati ljudima. Prije tog ružnog dana, uvijek je i u svako doba bio na raspolaganju svojim susjedima, stanarima iz zgrade u kojoj su živjeli jedno pored drugog već gotovo četrdeset godina. Više to nije slučaj, više mu ne zvone na vrata i ne dosađuju mu, jer jasno im je onog ružnog dana dao do znanja, kako od tog trenutka ne želi gubiti svoje vrijeme na njih.

Kasnije, kad je ležao oporavljajući se od podmukle bolesti koja ga je zamalo dotukla, bilo mu je žao što je onako brzo odustao: dao ostavku istog trena kad i Majda, njegova prijateljica. Trebao se boriti. A nije se borio. I to ga je izjedalo.

- Niste se mogli boriti - objasnila mu je njegova liječnica, kad joj se požalio na grižnju savjesti zbog prebrzog odustajanja. - Anemija je upravo takva bolest koja podriva volju čovjeka. Budite sretni što ste se izvukli: bili bi umrli, da niste slučajno otkrili što vam se događa u organizmu.

- Još jedna izgubljena bitka - promrmljao je Vlatko.

- Zašto izgubljena? - Liječnica je prijekorno zavrtjela glavom, a kestenasta joj se kosa presijavala na poslijepodnevnom suncu, u kojemu se kupala čitava ordinacija. - Samo odgođena. Niste bili u stanju boriti se, onako bolesni. Anemija podriva volju čovjeka, ponavljam. Važno je da to shvatite. Sad ste ponovo borac. Vi ne možete prestati biti borac. To je vaša priroda. Tako funkcionirate.

- Sad više nemam volje - rekao je Vlatko, već pomalo žaleći što je otpočeo sa tom temom. - Bijesan sam na samog sebe, što ranije nisam uvidio kako su moji susjedi licemjeri. Bio sam budala! I ne volim taj osjećaj.

- Ni to nije tako - rekla je liječnica i ponovo zavrtjela glavom, a kosa se bakrenasto presijavala. - Polazili ste od sebe: svi polazimo od sebe. Bili ste dobar susjed i smatrali ste, sasvim prirodno, da su svi takvi oko vas. Malo naivno, da, ali niste zbog toga budala.

- Naivčina, eto što sam - rekao je Vlatko i ustao: nije joj više želio oduzimati dragocjeno vrijeme. - Hvala vam mnogo na razgovoru.

- Zato sam ovdje. Slobodno dođite ...

Sad je dobro, osjeća se dobro, šetnje su mu sve duže i sve brže, interes za okolinu mu se vratio, ne gubi dah. Sjećajući se tog razgovora, Vlatko obuče kratku vindjaknu, pa izađe iz stana, zaključa vrata i počne se spuštati niz stepenice. U prizemlju, dočeka ga iznenađenje: mladi je muškarac mjerio velika željezna ostakljena vrata, ulazna vrata zgrade.

- Što to radite? - u čudu ga zapita Vlatko.>

- Mjerim - odgovori učtivo mladić. - Naručena su nova vrata.

- To je nemoguće - reče Vlatko. - Na sastanku stanara je odlučeno da se novac ne dira, da se štedi za krov.

- To ne znam - mirno odgovori mladić i nastavi sa mjerenjjem. - Meni je samo naređeno da izmjerim vrata i koliko sutra, postavim nova.

- E, to neće ići! - reče Vlatko odlučno, a oči mu bljesnu: bitka je na pomolu i raduje se tome.

- Sigurni ste? - oklijevajući upita mladić.

- Jesam! - odgovori Vlatko. - I ovog časa krećem u obilazak stanara, da im kažem što im se radi iza leđa. Jer nitko nije dao svoje odobrenje za ovo.

- Meni je dao nalog vaš predstavnik - reče mladić u nedoumici vrteći glavom.

- Ali ga mi, stanari, nismo dali njemu! - reče Vlatko i krene dalje, glasno viknuvši, ne mogavši se suzdržati: - Jebem mu njegove podmukle metode! Znao sam da će biti sve gore i gore!

Vlatko stane ispred vrata Zeldina stana, njegove bliske susjede, pa duboko udahne. Predosjeća odbijanje, očekuje da će morati nagovarati, možda se i prepirati.

Prije pola sata, onako bijesan, ljutit na Krešimira, predstavnika stanara, koji zloupotrebljava svoj položaj, u što je Vlatko uvjeren, otišao je kod svoje prijateljice Majde i ispričao joj što se dogodilo na ulazu zgrade.

- Ma zamisli - rekla je Majda u nevjerici. - Pa on upornoo tjera svoje.

- Majda, moramo ga zaustaviti - rekao je Vlatko. - Vidiš li što on radi? I kako radi. Na sastanku odlučimo jedno, a on poslije sastanka provodi drugo. Kladim se da je potajno skupljao glasove stanara, ne davši im potpunu informaciju. Jer siguran sam, kako se pobrinuo za pokriće svog djelovanja. Premazan je taj svim mastima.

- To je istina, jebiga! - rekla je Majda, velika psovačica, ali njene psovke nisu bile zlobne.

- Ukoliko ga ne zaustavimo - nastavio je Vlatko - grdno ćemo najebati. Nikad nemamo love na računu! Zašto? Pa zato što nam se neprekidno motaju neki majstori po zgradi. Kupili smo novu kotlovnicu, a on postavlja nepotrebne naprave na nju. Sve to košta, Majda, i te kako košta. A tko to plaća? Mi! Ovce! Koje šutimo i koje on šiša! I koje će šišati sve dok ne dignemo glas.

- Jebiga, u pravu si - priznala je Majda. - Bila sam rekla, kako neću više dolaziti na te jebene sastanke, ali hoću. Poslušati ću te. Doći ću i biti uz tebe.

- Vidio sam njegovo ime na listi za posljednje izbore - rekao je Vlatko. - Pa on je neki funkcionar HSP-a!

- Nisi to znao?

- Nisam - priznao je Vlatko. - Ma čuj, ovo je zgrada u kojoj su bivši oficiri, i njihovi potomci, kao što smo ti i ja. To su stari ljudi, nemaju volje za borbu. Ali bogamu, ja se ne dam! Ne dam da me pobijedi jedan haespeovac.

- Ujeo te, je li? - upita Majda smijući se.

- Jest, ujeo me! - prizna Vlatko. - Istog trenutka kad je preuzeo moju dužnost, otpočele su promjene na gore. Nama nekolicini nije ugrađen vodomjer ,zbog njegove neangažiranosti, a naplaćuje mi silne kubike vode! Nije pošteno!. Trebao je tako početi sa obračunom kad svi stanari budu imali ugrađene vodomjere. I sam mi je to priznao … Ovako, nas nekolicina plaćamo čitavu razliku u potrošnji, a to je, bogami, previše. Sa tim mi je svojim potezom pokazao kakav je: važno da je njemu dobro, a ostali neka se jebu! Meni je dosta!

- Pitala sam se - priznala mu je Majda sa osmijehom na širokom licu - do kad ćeš mirovati? Kad ćeš prasnuti?

Zelda, Vlatkova susjeda, otvori vrata i upitno se zagleda u njega. Od onog je dalekog sastanka Vlatko nije posjetio, pa sad udahne duboko i polako i smireno objasni o čemu se radi.

- Zbog toga sam - završi Vlatko - napisao ovaj poziv za sastanak stanara, a kao što znate, da bi se sastanak održao, potrebno mi je više od polovice potpisa stanara.

- I ja sam to potpisala - reče mu Zelda. - Ali rekli su mi, kako je to samo za izmjenu prozora. Vrata nitko nije spomenuo.

- Tako on to radi - reče Vlatko umorno, jer to ponavlja čitavo poslijepodne, hodajući od vrata do vrata. - Daje informacije koje samo njemu odgovaraju, a zatim vrši što ga je volja.

- I ja sam protiv toga da se vrata mijenjaju - reče ona. - Pa to su vrata za vječna vremena.

- Zbog toga i pokušavam sazvati ovaj sastanak.

- Ništa neću potpisati - reče mu deset minuta kasnije Božidar, najutjecajniji stanar zgrade, umirovljenik, mirotvorac, koji nikad ništa ni protiv koga nije rekao.

- Ali doći će te na sastanak? - upita Vlatko.

- Doći ću - reče Božidar. - Ali zašto ovako ...

- Oprostite - prvi ga put u životu prekine Vlatko - ali mislim da se mora ovako. Suviše je njegova samovolja uznapredovala. Više ne želim trpjeti i mora se nešto poduzeti.

- Ma bravo! - uzvikne Jadranka, šezdesetogodišnjakinja, velika ljubiteljica mački. - Bio je red da se nešto učini. Zamisli, čula sam, da je Krešimir, čim je kupio stan u našoj zgradi i doselio se, izjavio kako treba potrovati sve ove mačke koje se motaju oko zgrade. Kakav je to čovjek? Što mu smetaju životinje?

- Tako to počinje - ne izdrža Vlatko. - Sa mačkama. Kasnije se proširi na ljude.

- O, bože! - zavapi Jadranka. - Kakvi to ljudi postajemo? Dolazim na sastanak sigurno!

Mala je prostorija puna. Ljudi nastoje razgovarati između sebe, ali osjeća se nelagodnost kako struji između njih.

Od onog su dana prošla samo dva dana, ali se mnogo toga promijenilo. Krešimir se branio na sastanku održanom prije dva dana, ali nije se mogao obraniti. Morao je opozvati nalog za izmjenu vrata i prozora u zgradi, a to je uzdrmalo njegov ponos. Nije navikao gubiti bitke, pa sad sjedi smrknuta lica na sastanku stanara, kojeg je sam iznenada sazvao i na kojeg je kao podršku doveo i Franka, predstavnika tvrtke koja se brine za održavanje zgrade.

- Treba biti smiren - govori Božidar, vječni mirotvorac. - Prije dva smo dana svi govorili u afektu. Razmislimo malo, ljudi.

- Nema se tu što razmišljati - reče Vlatko. - Krešimir želi podnijeti ostavku. Nije propast svijeta.

- Zašto si protiv njega? - upita susjeda Mirna.

- Nisam protiv nikog - strpljivo odgovori Vlatko, ali krv mu jurne u glavu . - Ništa nemam protiv Krešimira, ponavljam po stoti put! Ali imam protiv njegovih metoda! Ne volim i ne trpim što se na sastanku dogovorimo jedno, a on onda provodi drugo. Novac je zajednički! Baš kao i zgrada! I dosta mi je toga, da me netko drži za budalu.

- Eto, opet povišeni tonovi - smiruje Božidar napetost koja raste. - Hajde, Krešimire, razmisli. Lijepo te molimo da nastaviš obavljati dužnost.

- Ne dolazi u obzir - odgovori Krešimir. - Kćerka mi je čula, kako Vlatko viče po stepenicama da me jebe ...

- To nije istina! - prasne Vlatko i njegov mir nestane istog trena. - Viknuo sam da jebem vaše metode, a to ponavljam ovdje i sada pred vama, pred svima vama! Nikada ne govorim iza leđa ono što se ne usudim reći u lice! A vama kažem da niste dobro izvršavali dužnost. Jer vaša je dužnost, kao našeg predstavnika bila, da provodite našu volju! Našu volju, a ne vašu!

- Eto, čujete ga kako viče - reče Krešimir.

- Zašto ne bi vikao? - upita smirenije Vlatko. - Zar da mirno slušam kako mi u usta trpate riječi koje nisam izrekao?

- Izaberimo novog predstavnika - reče Zelda i svi pogledaju u nju. - Istina je, da su neki od nas potpisali za izmjenu, ali krivo nam je rečeno. Mislila sam da to ne uključuje vrata.

- Gospođo! - oštro joj se obrati Franko, predstavnik tvrtke. - Gospodin Krešimir dobro obavlja svoj posao! A to što vi ne čitate ono što potpisujete ... molim vas da šutite!

Krv u Vlatku ponovo brže poteče i već zausti da upita, zar Zelda, dugogodišnja stanarka zgrade, nema pravo na riječ i tko je on, taj prepotentni predstavnik Franko, da tako govori jednom stanaru zgrade, je li svjestan da ga ti stanari plaćaju i kako to ...ali se onda prisjeti Zeldine vike od prije nekoliko godina, kad je napadala jadnu Majdu i tražila njenu smjenu, a iz tamnih joj očiju izbijala mržnja i ništa drugo.

I Vlatko obuzda svoj jezik i samo sa uživanjem gleda kako se ljudi prepiru, a nepodopštine razne izlaze na vidjelo, a kad Krešimir konačno bi stjeran neoborivim dokazima u kut, pa iznervirano ustane, licem mu preleti smiješak. I u sebi ponavlja mantru: bori se samo za sebe! Tvoja bitka i drugima donosi korist, ali takav je život. Neka im bude.

- Meni je dosta! - reče Krešimir vidno iznerviran ustajući. - Ne želim više ni trenutka provesti ovdje. Evo knjige su na stolu...

- Koliko para ostavljaš? -dovikne netko.

- Rekao sam već - nervozno se obrecne Krešimir. - Nema ništa, osim ....

- Vidiš ... čuješ ... rekla sam ti ... - žamor raznih glasova uzdiže se prema zadimljenom stropu.

- Ljudi, polako - reče Božidar. - Krešimir nas je napustio ...

- I bolje je ... - dobaci netko.

- Moramo izabrati novog predstavnika - nastavi Božidar. - Pa onda hajde da obavimo taj posao. Predlažem Babića! Svi znamo da je marljiv i pošten ...

Vlatko sluša Božidarove hvalospjeve susjedu Babiću i prvi se put slaže sa riječima koje čuje. Istina je, Babić je pošten, skroman, radi u banci: drugim riječima, ima sve karakteristike dobrog predstavnika stanara. Podržati će prijedlog, jer je to dobar prijedlog i sa Babićem mogu samo prosperirati, u što je više nego uvjeren.