Perspektiva

Perspektiva

Večer je, sitna kiša rominja, grad bruji. Stojimo, Martina i ja ispred zgrade u kojoj ona stanuje i razgovaramo. Razgovor zapinje.

- Ne znam što se dogodilo - govori mi Martina, a pogled joj izbjegava moj, luta negdje meni iza leđa.

- Jesam li pogriješio negdje? - pitam, iako znam, kako nisam mogao pogriješiti: pa nisam ni bio ovdje!

- Nisi pogriješio ni u čemu - umorno odgovara ona i vidim da jedva čeka kraj ovog razgovora: subota je, sine mi odjednom, sigurno ima planove u kojima nema mjesta za mene ...

- Govorila si mi da ...

- Znam što sam ti govorila - prekida me Martina i nestrpljivo odmahuje rukom. - Zaboravi to.

- Lagala si? - pitam, iako znam kako su moja pitanja beesmislena i kako bih se trebao okrenuti i otići, sačuvati barem mrvu ponosa, ali ne mogu, kao da sam usidren ispred nje.

- Ma nisam lagala! - nestrpljivo odgovori ona. - U onom sam trenutku to mislila. I osjećala. Zatim se dogodilo ... pa znaš već ... srela sam ga i malo po malo ...

- Zaboravila mene - prekidam je.

- Nisam te zaboravila - reče ona tiho, ali odlučno. - Ali više ne osjećam isto prema tebi. Nisam ja kriva ...

- Dobro, dobro! - ponovo je prekidam: moram sačuvati barem trunčicu ponosa. - Idem sad.

Napola očekujem da me Martina zaustavi, kaže kako je to sve bila gorka šala i kako ... ali ona šuti i ja pognute glave, ruku duboko zabijenih u džepove traperica, hodam mokrom ulicom, dok mi kiša udara u lice, hladi me.

Ulazim u prvi kafić i nalaktim se na šank, naručujem dupli rum i palim "Pall Mall" bez filtra. Duboko uvlačim dim za dimom i zurim u zlatnu tekućinu ispred sebe, osluškujući divljanje osjećaja u svojoj uzburkanoj nutrini. Otpijam zlatnu vatru iz čaše i uživam dok mi pali grlo, utrobu.

Dok sanjariš o tome, kako će lijep biti povratak kući, nakon više od godine odsutnosti, mnoge stvari ne uzimaš u obzir i naravno, povratak nikad nije ono što si očekivao da će biti. Godina je za mene bila jednolična, sa povremenim razbijanjem jednoličnosti, dodao bih. Ploviš i radiš na brodu. Iz dana u dan isti ljudi, isti razgovore, ista sanjarenja. A u luci, trk do prvog bara i ... pa i ne moram sve reći, zar ne?

Ali za one koje smo ostavili kući, vrijeme kao da je drugačije teklo, nije se zaustavilo kao što se činilo meni da se zaustavilo. Njima, onima kod kuće, svakog se dana događali novi događaji, sretali su nove ljude i rađala su se nova poznanstva, koja su često prelazila u prijateljstvo, a poneka prerasla čak i to, pa se razvila u ljubav.

A je li bila ljubav ono, što smo Martina i ja proživljavali? Ako nije, što je bilo?

- Nije važno! - glasno kažem samom sebi i ispijam čašu, stigavši do ove točke lamentiranja.

- Što nije važno?

Okrećem se prema glasu i gledam u Nađu, prijateljicu Martine. Poznajem je prilično dobro: nekoliko smo puta bili na istim zabavama i pamtim kako sam joj često znao uloviti pogled. Divno zelen, radoznao i topao. Sad je u društvu je nekih meni nepoznatih djevojaka i mladića. I to se promijenilo. Prije godinu dana sam sve poznavao.

- Ništa nije važno - turobno joj odgovaram.

- Ah, nemoj! - tiho mi govori Nađa i polaže mali i toplli dlan na moju ruku, koja leži na šanku, pored prazne čaše. - Reci, kad si se vratio?

- Danas - odgovaram joj. - Danas ujutro sletio sam u Rim, zatim ponovo avionom do Trsta, a onda autobusom.

- I bio si ...? - ne završava rečenicu Nađa.

- Bio sam - priznajem. - Zar svi znaju?

- Svi.

- Oprosti - kažem joj i rukom pokažem na čašu. - Hoćeš li što popiti sa mnom?

- Ništa, hvala - odbije Nađa. - I ne ljuti se, ali mislim da si ti dovoljno popio.

- Nisam još ni počeo - promrmljam, paleći novu cigaretu.

- Zašto nam se ne pridružiš? - predloži mi Nađa. – Društvo je pametno, zabavno i lijepo ćeš se provesti.

- Ne, hvala - odbijam sad ja. - Večeras nisam ni za kakvo društvo.

- Napiti ćeš se - reče Nađa, a vidim da su joj zelene oči tužne zbog te činjenice.

- Zar postoji druga perspektiva? - pitam je i dajem znak kako želim još jedan dupli rum, treći po redu.

- Uvijek postoji druga perspektiva - reče mi Nađa, prijekorno me gledajući.

- Možda - kažem. - Ali ne za mene. Ne večeras.

Pijan sam. Teško pijan. Znam to. Osjećam. Izlazim iz tko zna kojeg po redu kafića i primjećujem kako je kiša prestala prati ulice. Kasno je, vrlo kasno, ili možda rano. Pokušavam vidjeti koliko je sati, podižući ruku, ali ne mogu fokusirati pogled. Po tome znam da sam teško pijan. Ali to sam i htio: biti teško pijan. Nevolja je u tome, što pijanstvom nisam istjerao Martinu iz glave. I dalje je prisutna i pritišće me i zagorčava život, povratak kući, prvu noć na kopnu, koja bi trebala biti neobuzdano vesela, možda čak i razuzdana. Nikako samotna.

Taksi. Idem na obalu, tamo uvijek ima taksija u izobilju, pa ću se odvesti kući. Više ne mogu ni piti. Ne prija. Povraća mi se. Sa mukom palim cigaretu, usprkos podražaju na povraćanje, još jednu u beskonačnom nizu, pa počinjem prelaziti cestu, pomalo teturajući, dok sve oko mene kao da pliva u nekoj izmaglici, kad me silan udarac u desni bok podiže visoko u zrak i letim okrećući se prema oblačnom i crnom nebu, izokrenuta perspektiva, a prijekorni mi pogled Nađe sine u sjećanju ( od kud to prisjećanje tu? ) okrećem se oko svoje osi i odjednom teško, uz jezivi zvuk, padam na mokar asfalt.

Dvadeset je dana prošlo. Izlet u ludo i besmisleno pijanstvo plaćam strogim mirovanjem: fraktura kuka. Boli. Ali nije bol toliko strašna, koliko neprekidno ležanje na leđima i nemogućnost dugotrajnog i normalnog spavanja. Spavam samo na mahove, po pola sata, najviše sat "u komadu". Zatim se budim i zurim u strop.

Pošto nitko ne zna da sam se vratio kući sa broda, nitko me ni ne posjećuje. Odgovara mi tako. Čitam. Gledam filmove na televiziji. Još čitanja.

Konačno, jednu noć uspijevam se polako i bolno okrenuti na bok, onaj zdravi i spavam, spavam. Pravo olakšanje, razlog za slavlje! Spavam toliko dobro, da se potpuno svjež budim i prvi sam put nakon mjesec dana, dobro raspoložen.

Puzim prema kupaonici oslanjajući se na stolicu, koju guram ispred sebe, zatim koračam prema njoj. Mic po mic. Polako i mukotrpno.

U kupaonici se dugo tuširam sjedeći na stolici, koju sam ubacio u kadu: još ne mogu samostalno stajati. Brijem se. Odišem svježinom. I osjećam se prokleto dobro. Tugu kao da sam sprao sa sebe, ne osjećam više njenu težinu, koja mi je smetala više nego bol.

Jesam li ozdravio?

Ležim na krevetu, na meni je samo lagana trenirka, pijem kavu, pušim i gledam neki krimić na televiziji, kad odjekne zvono na ulaznim vratima. Osluškujem.

Minut kasnije, stara otvara vrata moje sobe i proviruje bojažljivo: zna da ne volim nikog vidjeti kad sam bolestan.

- Jedna te djevojka želi posjetiti - reče mi sa izrazom lica koji traži oproštaj zbog smetnje.

- Koja? -pitam nabusito.

- Ova! - čujem odgovor i Nađa ulazi u moju sobu.

Val me topline zapljusne i šalica kave samo što mi ne klizne iz ruke. Ne podrhtava mi samo ruka. Osjećam nalet sreće, pravi ushit. Prigušujem ga. Pokušavam smiriti disanje.

- Pitala sam na sve strane što je sa tobom - objašnjava Nađa ulazeći nesigurno u moju sobu. - Nitko ništa ne zna. Ne znaju ni da si see vratio. Kriješ se.

- Ne krijem se.

- Nisam mogla prestati misliti a onu večer - nastavi Nađa, ogledajući se oko sebe. - Sumnjala sam da ti se nešto ružnog dogodilo. Što je bilo?

- Oborio me neki ludi i pijani motorist.

- A ti si bio trijezan?

- Naravno da nisam - kažem i oboje se smijemo. - Sjedni, Nađa. Baš mi je drago što si došla.

Polako, nesigurno, oklijevajući, Nađa sjedne na rub kauča na kojemu ležim. Odjednom, kao da sam to činio već mnogo puta, pružam ruku, obavijam nježno prste oko njenog vrata i privlačim je k sebi. Nema otpora. Nikakvog. Prepušta se, prepušta se sasvim, a u očima joj čitam radost.

Uživam u poljupcu, našem prvom poljupcu, beskrajno uživam, a uživanje postane još veće, kad osjetim Nađine grudi koje se privijaju uz moje i njenu ruku kako mi mrsi kosu.

- Kakva sam budala - kažem joj tiho u kosu boje meda, dok hvatam zrak, nakon dugog, dugog poljupca. – Kako ovo prije nisam shvatio?

- I ja sam se pitala - odgovori Nađa, ljubi mi lice i smije se.

Ne možemo prestati osmjehivati se: gledamo se i osmjehujemo jedno prema drugom, dok nam se neka nova perspektiva ukazuje. Zajednička.