Pacijent

Pacijent

Liječnička je ordinacije poput svih ostalih ordinacija koje sam posjetio, ali je ova za mene posebna: prvi put ulazim u ordinaciju liječnice, koja se brine o zdravlju moje stare. Puštam staru prvu i ona sporim i teškim korakom ulazi, a njena liječnica, preko ruba naočala, upitno gleda u mene: ne poznaje me i čudi se mom ulasku u njeno svetište.

- Dobar dan! - pozdravljam i brzo dodajem objašnjenje,, pokazujući na staru: - Ona mi je majka i sklona je umanjivati mi opis svojih tegoba, pa sam mislio ...

- Ah tako! - kaže liječnica i smiješak joj razumijevanja ozari lice: valjda se u današnje vrijeme ne brinu svi za svoje onemoćale roditelje, pa je moja gesta raduje. - Pomislila sam da se želite ubaciti preko reda.

- Lijepo vas molim - kažem joj, pomažući staroj da se smjesti u smeđu veliku kožnu stolicu - da mi objasnite od čega boluje i što moramo poduzeti.

- Sjednite, sjednite - reče liječnica i namješta naočale, listajući i čitajući povijest bolesti moje majke. - Ima tu svega ...

- To sam i mislio ...

- Stvar stoji ovako - reče liječnica, podigavši pogled sa papira i zagledavši se u mene.- Vaša majka ima upalu mokraćnog mjehura. Zbog toga ima bolove. Uz to, dehidrirana je. Jako. Morati će te joj donositi piti svakog sata. Mora ležati. I tako nekoliko dana.

- Koliko dana?

- Četiri, pet, možda više ... - odgovori mi ona. - Čini se, kako vaša majka nema običaj redovito piti i to je čest slučaj kod ljudi u njenoj dobi.

- Kod nje je to oduvijek slučaj - ne mogu se suzdržati, pa kažem, izbjegavajući pogled stare, koja se nervozno meškolji u stolici. - Nikad ne pije. Tvrdi da nikad ne osjeća žeđ.

- E, pa, na vama je da je nagovarate piti - reče liječnica uz smiješak. - I neka joj to postane običaj.

- Jesi čula? - pitam staru.

- Ah! - mrmlja ona: tko smo mi da njoj nešto govorimo, čitam joj sa lica.

- I mora mirovati - nastavi liječnica. - Strogo mirovati. I piti! Nikako ne zaboraviti piti.

- Neće! - obećavam. - Svakog punog sata donositi ću joj šalicu čaja.

- Uvin je čaj najbolji - pouči me liječnica. - Ili od brusnica. Samo kuhajte i nosite joj. I neka miruje!

- Eh, kad bi ona poslušala - kažem ne izdržavši. - Ali nikad se ne izliječi, već uvijek samo zaliječi bolest. Kašlje kao da puši tri kutije...

- Ah, ti ...- gunđa stara.

- Morate biti dobar i strpljiv pacijent - reče joj doktorica pomirljivo se smješkajući. - Treba vremena da potpuno ozdravite.

Sedmi dan teče, a da takoreći ne izlazim iz stana. Izlazim samo na tridesetak minuta ujutro, moram obaviti kupovinu. I brzo se vraćam nazad. Moram uvijek biti staroj na raspolaganju. Donosim joj čaj svakog sata: noću svaka tri sata, jer mora piti, mora piti...Spavam na mahove, kad stignem. Više je to drijemanje, nego li spavanje. Uvijek osluškujem: možda me zove? Možda joj je nešto potrebno? Postajem umoran.

A ona samo spava, kunja i odbija piti. Ali se ni ja ne predajem: uporno joj svakog sata donosim šalicu čaja i nagovaram je da pije. Pije, da pije, ali se ponaša kao da sam joj donio otrova. Skuplja gadljivo usne i mršti se, a ruke joj se tresu. Stara je i nemoćna i tvrdoglava. Ovo posljednje najviše.

- Hoćeš li nešto pojesti? - pitam je.

- Ništa! - odbija ona i odmahuje rukom.

- Moraš jesti!

- Ostavi me na miru! - obrecne se ona. - Izlazi iz sobe! Ovo je moja soba!

- Stara, ne tupi - mirno joj kažem, a najradije bih se okrenuo, izašao i više se nikad vratio. - Moraš piti, a bogme moraš i jesti.

- Ti me ubijaš sa tim čajem! - plačljivo govori ona. - Nisam nikad u životu toliko pila.

- Zato si se i dovela u ovakvo stanje - mirno kažem.

- Nije to zbog toga - kmeči žaleći samu sebe, jer ona uvijek sve zna bolje, pogotovo bolje od mene.

- Čula si doktoricu? - pitam je nemilosrdno joj gurajući šalicu pod nos, dok joj se brada trese. - Pij!

- Ti me mučiš!

- Znam - mirno odgovaram. - Uvijek te mučim.

- I to je istina - govori ona plačljivo, pa iznenada mijenja temu: - Je li Sekica zvala?

Sekica je moja sestra. Jest, zvala je, onog dana kad sam se starom vratio od liječnice. Rekao sam kako stoji stvar sa starom, što moram činiti: ukratko, upoznao sam je sa trenutnim stanjem.

- Oprosti - rekla je Sekica, nakon nekog vremena. - Ne mogu više razgovarati. Nazvati ću te sutra, da čujem kako je mama.

Nije nazvala. Ni sutra ni ostale dane. Posjetila staru, koja je i njoj majka isto toliko koliko i meni, još manje.

I sad stara prvi put pita za nju. Ne može više izdržati. Ja je namjerno ne spominjem, našu Sekicu. Sve ove dane mirno šutim i čekam ono, za što znam da mora doći.

- Je li zvala? - pita stara nestrpljivo.

- Nijednom! - odrežem, okrećem se i napuštam njenu sobu.

Dani mi se čine dugački, ali uporno donosim čaj u sobu stare i pojim je, a ona uporno kuka, ali pije. Postaje joj bolje, oporavlja se, više ne rogobori onoliko koliko je prije rogoborila. Tu i tamo ponešto popije. Sama, bez da je ja moram natjerati na to. Više joj ne donosim čaj noću, samo danju, pa sam ispavan, ali nedostaje mi kretanje, udisanje svježeg zraka. Dani prolaze, stara ozdravlja, bolje joj je, Sekica ne zove, na zapadu ništa novo, rekao bi Remarque. Kolotečina. Ubitačna.

Petnaestog dana od kad stara boluje, dočeka me iznenađenje. Oko osam ustajem i poznati me miomiris čudi. Miriše kolač od sira. Ulazim u dnevnu sobu i vidim staru kako sjedi u fotelji i čita.

- O, pa ti si ustala - kažem mrzovoljno: ne volim govoriti prije nego li popijem kavu.

- Ozdravila sam - pjeva ona svoju meni tako dobro poznatu pjesmu.

- Stara, nisi ozdravila - umorno joj kažem, jer znam da uzalud govorim. - Samo si prizdravila.

- Dobro mi je ...

Ne slušam dalje. Pristavljam vodu za kavu i odlazim u kupaonicu: dok se osvježim, voda će proključati...

Dan se lijeno odmata, težak, siv, pravi zimski. Odjednom, stara je obučena, spremna za izlazak, a u ruci joj vidim neki omot.

- Što izvodiš? - pitam je. - Gdje si se uputila?

- Idem Sekici odnijeti kolač sa sirom - odgovori ona i kreće prema vratima.

- Još si bolesna - kažem joj. - Nije ti pametno izlaziti.

- Što ti znaš! - odreže ona i nastavi i čaša mi se prelijeva: - Nećeš mi braniti izaći i posjetiti Sekicu.

- Neću - mirno joj odgovorim. - Odrasla si osoba. Barem po godinama. Ništa ti ja ne branim činiti. Ali nije te nazvala ni posjetila petnaest dana, a ti sad odmah trčiš k njoj. Samo idi!

- Ne mora zvati! – odreže ona. – Znam da brine.

- Kad bih ja tako postupio – kažem joj – žalila bi se posvuda.

- Ti se moraš brinuti o meni – odbrusi stara. – Tebi je to dužnost. Njoj nije. Ona ima svoju familiju!

Zanijemim pred takvom logikom stare i samo umorno odmahnem rukom. Čemu bilo što govoriti? Vidim joj pogled i zastor koji kao da joj je prekrio oči: nikakav argument neće uvažiti u ovakvom stanju duha. Znam, doživio sam to već i previše puta. Sklanjam se u stranu.

Iznenađena, jer očekivala je prepirku, prolazi polako pored mene i izlazi iz stana. Žuri Sekici, noseći brižljivo umotan kolač sa sirom.