Obična neobična ljubav

Obična neobična ljubav

Komentar je ispod jedne od mojih priča, koje sam stavljao na blog, bio sasvim poseban i dok sam ga čitao, osjećao sam kako ga je pisala osoba koja voli riječi. Njen se komentar lepršavo prelijevao hvaleći moj stil, kao i moje junake. Pogledam na potpis: Goeteja. Nasmiješim se, kopajući po sjećanju: riječ mi bila poznata, a opet, značaj mi je izmicao. Naposljetku se predajem i uzimam rječnik i tražim i nalazim.

"goeteja grč. čarolija, bajanje, vračanje, čaranje, čarolije, čarobnjaštvo, opsjenarstvo; "dozivanje" zlih duhova pomoću vradžbina."

Lagani titraj mi zatreperi na dnu želudca: nečujni znak upozorenja. Gasim kompjuter i izlazim.

Slijedeći dan i bez moje nove priče, Goeteja me posjećuje i piše hvalospjev mom pisanju. Na kraju njenog komentara, vidim mali dodatak, kojeg prije nikad nije bilo: e-mail adresa. Njena. Drhtaj u dnu želudca proširi mi se čitavim tijelom: šezdesetogodišnjak sam, dani lude strasti su iza mene, tako mislim i lažem samog sebe, jer sad odjednom, osjećam strast. Divlju. Prema kome? Što mi se događa?

Nekoliko dana elektronska pošta juri od Goeteje prema meni i od mene prema njoj. Sve smo otvoreniji u svojim razgovorima, rušimo ustaljene norme. Nije nas briga. Osjećamo neku povezanost koju ne možemo objasniti. Možda se ne trudimo dovoljno? Da objasnimo. Možda uživamo u neobjašnjivom?

Jednog zimskog jutra čitam: "Instalirala sam "Messenger". Predlažem da ga i ti instaliraš. Potraži Goeteju".

Drhtavim prstima instaliram program i tražim Goeteju i odmah je nalazim. I počinje najveća avantura mog inače sasvim mirnog života.

"Volim način na koji pišeš", piše mi Goeteja.

"A ja volim tvoje komentare", odgovaram i shvaćam kako je to savršeno istinito: uvijek prvo potražim njen komentar, pa tek zatim čitam ostale.

"Koliko godina imaš?", pita ona, a meni se duša zaledi: reći istinu ili lagati?

"Šezdeset", puknem sa istinom i mislim, dok monitor sablasno blješti u kišovitoj noći, najbolje je izaći van sa istinom, pa neka ona odlučuje, kako dalje. Ako bude dalje.

"Nikad ne bih rekla", tipka Goeteja.

"A ti?", pitam je.

"Dvadeset i pet".

Gotovo je mislim i već očekujem prekid veze, očekujem ... ne znam ni sam što očekujem. Paraliziran, sasvim umrtvljenih osjetila, buljim u monitor.

"Meni to ništa ne znači", tipka Goeteja, divna Goeteja, a meni smiješak zatitra na licu: sve će biti u redu, neću je izgubiti, a da je nisam ni imao. Ostaje i ostatak večeri prolazi u laganom čavrljanju, u kojem se otkrivamo.

Strast me razdire: nisam se ovako osjećao ne pamtim kada, ni da li ikada. Uzalud se nastojim prisjetiti prijašnjih strasti: Goeteja kao da je sve izbrisala. Pozvati ću je, odlučim se jednog dana, dok lagano trčim uskom šumskom stazom. Pozvati ću je k sebi, pa što bude! Ovako više ne ide! Želim je vidjeti u živo, kako govore na televiziji, a ne se zadovoljiti digitalnim fotografijama, kojih mi je nekoliko poslala. Plavuša zelenih i mačjih očiju. Usne pune i izazovne. Grudi strše, zovu na dodir. Ali najviše me se dojmio pogled, otvoren, izazovan, prodoran.

"Zašto ne sjedneš u kola i posjetiš me?", pitam je te večeri, dok sjedimo svatko za svojim monitorom.

"Želiš to?"

"Naravno", pišem uzbuđeno. "Zar ti ne želiš?"

"Želim".

"Onda dođi!"

"Hoću", odgovara Goeteja, a mene uzbuđenje preplavljuje. "Pod jednim uvjetom".

Uh, ječim u sebi. Što je sad? Kakav li je to uvjet? Ma na sve ću pristati, baš na sve! Samo da dođe! Jedino je to važno! Briga me za sve ostalo, samo da dođe!

"Pristajem", odgovaram.

"Još nisi ni čuo što želim", tipka Goeteja i šalje "smajliće".

"Reci", nestrpljivo je požurujem.

"Pa, kako da kažem", počinje ona, a ja gutam slova koja se nižu ispred mog požudnog pogleda. "Doći ću, ako obećaš da nećeš insistirati na penetraciji".

"Molim?", pišem začuđeno, mada savršeno dobro znam što ta riječ znači. "Pojasni mi to malo. Može?"

"Sve možemo činiti, ali ne želim da prodireš u mene", piše brzo Goeteja: čini mi se da slova lete.

"Ali zašto?", pitam ne razumijevajući: odbijajući shvatiti neobični zahtjev. "Zbog čega taj čudni i mogao bih dodati, okrutan uvjet?"

"Ne trpim to i ne želim to činiti", piše ona brzo. "Sve drugo volim, ali to ne. Ne znam…Moraš mi obećati ..."

Naravno da sam sve obećao. Tko ne bi? Još prije dva mjeseca uživao sam u jednoličnosti svog života, ili sam samo mislio da uživam, a da nisam ni znao kako život može biti uzbudljiv. A sad? Svako se jutro budim prepun energije, radosno istrčavam van, po bilo kakvom vremenu, ne marim za kišu, ni vjetar, jer dok lagano kaskam ulicama grada, ispred sebe vidim njenu plavu kosu kako se vijori, njeni mi žuti pramenovi šibaju lice. Udišem zrak punim plućima i uživam u osjećaju koji se ugnijezdio u mojoj nutrini. Grije me. Uzbuđuje, uzbuđuje, uzbuđuje! Osjećam krv kako mi kola žilama, udara u sljepoočnice.

"Daj mi adresu, ime i prezime i čekaj me sutra oko sedam navečer", čitam riječi Goeteje.

Dajem joj. Sad zna sve o meni, ja o njoj ništa. Osim grada u kojem živi. Ne znam joj ni ime, pravo ime, njeno ime, o adresi stanovanja da ne govorim. Ne marim. Nije me briga. Samo neka dođe! Neka dođe!

Goeteja, pravim imenom Irina, sve je ono što sam očekivao i priželjkivao u svojim snovima. Visoka plavuša lijepih i dugih nogu. Izazovnog pogleda. Ušetala je u moj stan, mirno i sa osmijehom, kao da to čini svakog dana. I stan više nikada nije bio isti.

- Ja sam Irina! - rekla mi je jednostavno, a kad sam joj otvorio vrata, mirnim je korakom ušla u stan, baš kao da joj je u njemu mjesto i nigdje drugdje.

- Piće? - pitao sam ljubazno. - Vino?

- Vino je sasvim u redu.

Pijuckamo bijelo vino iz uskih čaša i gledamo se. Sjedimo u dnevnoj sobi jedno nasuprot drugog, zavaljeni u foteljama: između nas stol. Obučena je u traperice koje su se zategle oko njenog vitkog struka, otkrivajući ljepotu njene stražnjice.

- Osjećaš? - pita me Irina.

- Što?

- Privlačnost - kaže ona i gleda me neobično sjajnim zeleenim očima. - Od kud toliko privlačnosti?

- Ne znam - odgovorim. - I ne razmišljam više o tome. Suviše sam sretan što ovo proživljavam.

- Idemo u postelju - iznenada predloži Irina. - Već smo i predugo čekali. Ali pazi! Obećao si?

Gledam je trenutak ne shvaćajući upozorenje, a zatim klimam: sjećam se! Na žalost. Nema prodiranja.

- Mislila sam ozbiljno - reče Irina. - Nemoj nešto pokušati silom. Znam se obraniti.

- Neću ništa pokušati silom.

- Što onda čekamo?

Ahhhhhhhhhhhhh! Kolika slast! Kolika strast! Neobična strast! Kakvo slatko mučenje. I preslatko.

Održao sam riječ, naravno. Ali koliko me muka to stoji, moja vražica Irina, koja me stavlja na slatke muke neće nikad znati.

Pomogli smo pri svlačenju jedno drugom i goli legli u krevet. Trenutak se jedan dugi, koji se pretvarao u plavu vječnost gledali, a zatim sam počeo ples prstima po njenom mladom, lijepom, čvrstom tijelu. Opuštala se teško, polako, ali se opuštala, to mi je jedino bilo važno. Osjećao sam kako joj ukočenost tijela nestaje. Ljubio sam i lizao joj svaki djelić tijela, a kad je počela nakon nekog vremena uzvraćati, sve je prestalo postojati, osim tog predivnog tijela u mojim rukama, topline koja je isijavala iz njega, budeći moju žudnju, već i onako veliku. Gutali smo jedno drugo na sve načine, noć uživanja je trajala i trajala i trajala, a kad mi je ustima tik pred sumorno zimsko jutro izmamila drhtaj slatkog olakšanja, znao sam da ljepšu noć nikad nisam imao i nikada je više neću imati. Iscrpljen zadovoljen, zaspao sam.

Zima se pretvorila u proljeće, a Goeteja, moja Irina, svakog je petka dolazila i mi se zatvarali u mom stanu i igrali igru suzdržavanja bez suzdržavanja. Sve osim ... i u meni počne rasti gladni crv znatiželje i odjednom mi više nije bilo dovoljno ovo veliko i preveliko uživanje. Želio sam, ne, htio sam, moram je ...

Kujem planove preko tjedna, dok sam bez Irine, sa kojom se sada čujem mobitelom po nekoliko puta na dan. A kakve razgovore vodimo …

- Kad ćemo ... – pitam je jednom.

- To nikad! -odlučno odgovara Irina. - Nikad!

Hoćemo! Odlučujem tiho, podmuklo u sebi i kujem plan. Sve potankosti razrađujem i pripremam se za idući vikend. Znajući koliko Irina-Goeteja voli igre, pripremam joj igru. Znam da će prihvatiti, uvijek svaki moj prijedlog prihvaća.

- Želio bih da me sputaš konopcem - kažem joj tog petka kad je stigla zajedno sa proljećem, topla je noć, nebo čisto: pružam joj bijeli i čvrsti konopac koji sam kupio samo za tu priliku. - Tako da ne mogu upotrebljavati ruke. Zatim mi pruži nasladu. Onako kako ti dobro znaš.

Vidim kako joj zelene oči zaiskre plamenom radosti: Irina voli novitete. Nova igra, novo uzbuđenje.

Umalo nisam izludio tu noć. Irina mi je vezala ruke i noge, tvoreći mojim tijelom veliki X. I počela me grickati, milovati. Prsti joj vješto prelazili sa jednog pregiba na drugi, dok mi se tijelo napinjalo. Dovodila me dugim prstima i ustima na sam rub vrhunca, da bi iznenada stala, odmicala se od mog uznojenog tijela i mirno me gledala. Zatim počinjala iz početka. Uvijek iznova. Doživljaj za pamćenje.

- Večeras ja želim tebe vezati - kažem joj iduće večeri, subota je, noć upravo ljetno topla.

Trenutak me prodorno gleda i znam točno što misli, što osjeća, a zatim ono što je tjera na ovakve čine pobjeđuje u njoj i moja Irina klima glavom pristajući, a duga joj se i divlja kosa trese oko napetog lica. Zar nisam sve do sada bio poslušan? Igrao njenu igru? Vjeruje mi, čitam u njenom pogledu.

Pažljivo joj omatam zapešća konopcem, pa konopac čvrsto vezujem za drvene noge svog kreveta. Ponavljam postupak sa Irininim nogama, blago ih širim i uživam u pogledu koji se otvara pred mojim očima. Osjećam njenu napetost, o svojoj da i ne govorim i počinjem je ljubiti, milovati. Polako, strpljivo.

U trenutku, kad se sasvim prepustila, legnem na nju i počinjem prodirati: ukočen sam do boli.

- Ne! - ječi Irina ispod moje težine koja je pritišće. - Ne! Obećao si. Gade! Životinjo! Ne!

Ne obraćam pažnju na njene proteste. Krikove joj bijesa prigušujem dlanom koji ona bijesno grize i baš ti ugrizi ubrzavaju moj ritam, moje uzbuđenje, moje uživanje, moju nadmoć! Moju vlast!

I zatim klonem. Ležim na njoj neko vrijeme, zatim ustajem i odvezujem joj ruke, pa legnem pored Irine. Gledam je kako odvezuje noge i izbjegava moj pogled.

- Vidiš - kažem joj - ostala si živa. Ništa se strašno nije dogodilo, zar ne?

Ne odgovara. Samo me ošine strašnim zelenilom pogleda, hladnim poput čelika. Ustaje, oblači gaćice, pa odlazi iz sobe. Zadovoljno se smiješim i polako, kako vrijeme prolazi, a Irina se ne vraća, tonem u san.

Zasljepljujući bijela i oštra bol me budi i vidim titravu Irinu, lice joj gnjevno, tamno, oči joj divljom mržnjom blješte. Vidim kako ponovo diže ruku sa velikim i oštrim kuhinjskim nožem i zabada mi ga ponovo u grudi, pa opet i opet ...