Noć jutrom

 

 

   Zbog neplaćenih računa za struju, soba je u mraku, osvijetljena samo sa dvije svijeće, koje  žalosno i drhtavo svijetle pokušavajući razbiti tamu. Zagušljivost  u sobi pritišće sve prisutne. Gusti se dim cigareta lijeno i magličasto diže prema stropu i lebdi nad glavama prisutnih. Sparno je u maloj i neprovjetrenoj prostoriji, prljavo, opušci na sve strane, jedna prevrnuta pepeljara, koju se nitko nije potrudio podignuti sa poda, skloniti njen prljavi sadržaj. Teški zadah popijenog alkohola, a ponešto i prolivenog, upio se već odavno u zidove male sobe u potkrovlju, u kojoj se održavala pijanka koja traje, eto, već drugi dan.

   U sobi kojekuda sjedimo na improviziranim sjedištima: tri djevojke i pet mladića: ukupno nas je osam, sa starom devet. Svi sa čašama u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, svima su oči svjetlucave, svi su pijani, svi su umorni, ali nitko ne odustaje od pijanke.

   Pijan sam i ja, ali nekako čudno lucidan, čudim se tome stanju.  Osluškujem ga i zbog nečeg pamtim. Sipam u sebe crno vino, kupili smo pravog "terana", u stvari, ja sam ga platio, jer svi su ostali potpuno bez love. Nije mi žao love, jer ambijent me opija više od vina, začarano gledam u ta poznata lica, kako se mijenjaju u skladu sa popijenom količinom vina. Vratio sam se sa plovidbe, osamnaest me mjeseci nije bilo i nabasao na klapu kako se klatari besciljno: sve stari prijatelji još iz Osnovne škole. Počelo je sa čašćenjem u prvom lokalu, a ovdje se skrasili i sad se pitam do kada će ta luda pijanka trajati.

   Čarlijeva majka leži na kauču, veoma mršava i lomna pedesetogodišnjakinja, koja više sliči staroj, istrošenoj osamdesetogodišnjakinji, duge i tanke zlatne kose, mršavih ruku i nogu, sa cigaretom između prstiju, umotana u kišni mantil, koji joj zamjenjuje kućnu haljinu, blagonaklono gleda na nas mlade koji se opijaju ispred nje i suludo se smiješka. Već je nekoliko godina kako više ne živi u stvarnosti, nešto joj kliknulo u jadnoj i izmučenoj glavi i odjednom su za nju prestale sve muke i sve joj postalo nevažno. Jedino što je bilo važno za Čarlijevu suludu majku, bilo je da joj cigareta dogorijeva između koštunjavih prstiju i da pohlepno uvlači dimove tankim i beskrvnim usnama. A za to se brinuo Čarli, ponekad i mi ostali. Svako bi malo netko obišao jadnu luđakinju i donio joj šteku cigareta. Jedinu njenu radost.

   Čarli, mlad momak, dvadeset i petogodišnjak, najstariji među nama, već krezub, bez prednjih zuba, što  nagrđuje njegovu inače prijatnu vanjštinu, prebaci ruku preko ramena svoje nove djevojke, Lejle. Čarli i Lejla sjede na kauču, na kojem iza njihovih leđa leži njegova stara. Slobodnu ruku u kojoj drži čašu sa crnim vinom, povremeno prinosi usnama i otpija gutljaj po gutljaj, uživajući u pijanstvu koje ga sasvim omamilo.

   - Koliko još imamo? -pita me pijano, cereći se od uha do uha.

   - Oko deset litara - odgovaram mu gledajući u boce vojnički poredane pored zida, iza male peći, van dometa naših nesigurnih nogu.

   - Dobro je! - Čarli klima glavom, dohvati gitaru i počinje prebirati po žicama: pravi je virtuoz i šteta je što ne njeguje svoj talent. - Izdržati će do jutra.

   - Izdržati će - složim se sa njim.>

   Talenti. Svi ovdje imaju neki talent, mislim teško, jer vino djeluje, misli poput ruku pijanaca podrhtavaju u teškoj noći: blizu su tri sata iza ponoći. Imamo talent opijanja u kojem neizmjerno uživamo i nitko od nas to ne krije. Zajednička nam je to karakteristika i ona nas je čvršće povezala, nego naše osmogodišnje druženje kroz školovanje.

   Gledam Lejlu, Čarlijevu djevojku i pijano se pitam: koji je njen talent? Čime je privukla Čarlija. Jer Čarli nikad do sad ni jednu nije doveo u svoju gajbu, kako zove od milja svoj siromašni stan u potkrovlju peterokatnice, gotovo u strogom centru grada. Nikad ni jednu. A sad odjednom, Lejla je tu i ponaša se poput prave domaćice. Posebno je pažljiva prema meni, jedini sam joj nepoznat: nisam bio ovdje, kad ju je Čarli upoznavao sa društvom, a i činjenica da financiram pijanku, vjerojatno čini svoje.

   - Sendvič? - pita me ona, naginjući se sa kreveta na kojem sjedi zajedno sa Čarlijem, a iza njih Čarlijeva stara puši ležeći i zuri u mrak, dok joj žar cigarete povremeno sablasno osvjetljava lice.

   - Neću, hvala - odgovaram učtivo i palim slijedeću cigarretu, pružam duge noge koje se koče i sa uživanjem slušam svirku koju Čarli izvodi na gitari: svira hitove  Beatlesa, a oni su mi najdraži.

   - Meni je slabo - promuca jedna od djevojaka, upamtio sam joj ime: Nina.

   - Pomoći ću ti - kaže joj Stevo, nabijeni plavokosi momak, koji trza na Ninu, svi to primjećujemo, iako smo pijani. - Hajde, pomoći ću ti.

   Gledamo za njima, dok njih dvoje izlaze iz sobe i nestaju u hodniku u čijem se dnu nalazi kupaonica pretrpana raznim otpadom, kojeg je Čarli dovukao. Olovnih i bakrenih cijevi je bilo poprilično i Čarli se već dugo sprema sve to natovariti na kolica i prodati u "Otpadu", ali ... uvijek se nešto događa, dani jure mahnito, noćne pijanke, cjelodnevno spavanje i nikad se nema vremena za to učiniti. A ni snage. Teško je piti iz noći u noć: iziskuje pravu i žilavu snagu.

   - Kad ćeš prodati otpad? - pitam ga, dok on i dalje prebire po žicama, a ostali hipnotizirani glazbom zure u njega.

   - Ah! - uzdahne Čarli i široko se nasmiješi. - Ovih dana namjeravam… ovih dana.

   - To si rekao i kad sam odlazio na brod - kažem mu. - Sjećaš li se?

   - Sjećam se. -  ČČarli klima glavom. - Ma nije važno.

   - Važno je - javi se njegova stara iza njegovih leđa, a žar joj cigarete osvijetli koštunjavo lice. - Ne mogu ni na školjku zbog tih cijevi.

   - Ovih dana, stara - reče nemarno Čarli. - I cuclaj tu cigaretu i ne davi više. Daj drugu bocu: ova je pokojna.

   Marisa, još jedna nova djevojka u društvu, poslušno ustaje, prilazi bocama i saginje se po jednu, a ja pohlepno upijam sliku njenih dugih i lijepih nogu, koje sasvim kratka minica slobodno otkriva. Primjećuje moj pogled i osmjehne mi se ohrabrujući, pozivajući, i dok prolazi pored mene, lagano joj dlanom prijeđem po unutrašnjoj strani glatke butine: gotovo je zastala na trenutak, primajući moj dodir, podrhtavajući, gledajući me otvoreno, a pogled prepoznajem: pogled je to poziva. Pogled vječnost star.

   - Žedna sam - reče stara Čarlijeva iza njegovih leđa.

   - Ne dam ti piti, stara - odgovori joj Čarli. - Znaš da ne smiješ. Puši i šuti!

   - Treba mi vode - reče ona.

   - Vode? - iznenadi se Čarli. - O, pa onda si zbilja žedna. A nije ni čudo, koliko si cigareta popušila, mora da ti gori u grlu.

   - Gori - promuklo zaječa ona.

   - Donesi joj vode - naredi Čarli Lejli: ona poslušno ustaje i odlazi u kupaonicu i toalet, ista je prostorija, jedinoj u kojoj može uzeti vodu, dok mi nastavljamo piti, pušiti, a akordi gitare smiruju nas.

   - Odjednom sam jako žedna - reče Čarlijeva stara.- Kao da je netko kletvu bacio na mene.

   - Ne lupetaj, stara! - otrese se Čarli i nasmije, pa mi objasni: - U posljednje vrijeme razgovara sa anđelima i strašno se boji njihovih kletvi.

   - Zar anđeli upotrebljavaju kletve? - pitam ga i čudim se ovom pijanom i besmislenom razgovoru, ali lovim sebe kako znatiželjno očekujem odgovor.

   - Ne mogu do vode - obavještava nas Lejla vrativši se i stojeći na vratima zadimljene sobe i lijepo vidimo kako gust dim juriša u slobodu, iza Lejle u hodnik, pa kroz otvoreni prozor. - Zaključano je. Mora da se Stevo i Nina ševe unutra.

   - Naravno da se ševe - smijući se i ne prekidajući  sviranje, reče Čarli, pa se okreće majci. - Stara, morati ćeš se strpjeti nekoliko trenutaka. Poznavajući Stevu, neće baš predugo trajati.

   Svi prasnemo u razuzdan smijeh, atmosfera odjednom sasvim oživi, više nitko nije pospan, svi se smiješe i pohlepno piju. Osjećam želju za Marisom, pa ustajem sa stolice na kojoj sjedim i pridružujem se Marisi na staroj drvenoj napola tapeciranoj klupici: ona se pomiče, da bih mogao sjesti pored nje i osjećam toplinu njenog tijela. Sipam joj vino i gledam upitno: učini mi se da sam odgovor vidio u njenim očima, pa se naginjem prema Marisi i ljubim je.

   - Vas dvoje - reče Čarli kroz smijeh iza nas - morate čekati red.

   Smijeh ponovo odjekuje, ali Marisu i mene nije briga: žar se rasplamsao, pa se upravo drpamo, upoznavajući jedno drugo, a njena ruka steže mi muškost, čvrsto, ali ipak nježno.

   - Jako sam žedna - zacvili Čarlijeva stara, tiho, patnički.

   - Bogamu! - ljutne se Čarli. - Izdrži malo, stara. Pa ne mogu čovjeka prekidati u tako važnom poslu. A i tvoji bi se anđeli naljutili.

   - Ne ljuti anđele - bunca jadna luđakinja.- Sve možeš učiniti, samo njih ne ljuti. Čekaju me ...

   Ulaze Nina i Stevo, zagrljeni, opuštenih kretnji, pa se zavale na pod i prihvate čaše, koje su ih odložene čekale.

   - Idem po vodu - reče Lejla i ustaje.

   Pogledom je pratim kako nestaje i  odlučujem kako je sad pravi trenutak, pa sa rukom između Marisinih nogu, tiho je pitam:

   - Hoćemo li tamo? Kad se Lejla vrati.

   - Što ti misliš? - uzvraća Marisa, a dah joj miriše na vino i cigaretu i požudu i ne mogu dočekati.

   - Evo vode - reče Lejla ulazeći.

   Ustajem i pomažem pijanoj Marisi ustati. I sam se pomalo njišem na nogama, pa oprezno pogledavam na sve oko sebe.

   - Evo vode, stara - čujem Čarlija kako govori. - Pij sad i ne dosađuj više.

   U kupaonici je usko, nema mjesta, pa sjedam na zatvorenu školjku, a Marisa me opkoračuje. Ljubimo se, jezici nam pomamno lete, dok do nas dopire pijani žamor, tiha svirka gitare, neki automobil urlajući prolazi ulicom, ugoda raste, uzbuđenje je prati i odjednom se propinjemo, drhtimo, gledamo se i sve je gotovo. Mišići nam se opuštaju, podrhtavaju, a glava Marise klone na moje rame: udišem miris njene kose.

   - Ostaješ u Rijeci? - pita me ona, ustajući sa mojih koljena i pogledom tražeći gaćice, koje odbačene leže pored školjke: mala ružičasta hrpica.

   - Ostajem - odgovorim. - Za jedno vrijeme mi je dosta mora.

   - Želim da se viđamo - reče Marisa oblačeći gaćice i gledajući me u oči, dok navlačim traperice. - A ti?

   - Može – kažem: Marisa ili neka druga, svejedno je.  - Zašto ne?

   Vraćamo se u zadimljenu sobu noseći bocu vode: oprala je praznu bocu u kojoj je nekad bilo vino i napunila je vodom.

   - Evo - reče pružajući bocu Lejli, istog trena kad smo se vratili u žamor i dim male sobe. - Za Čarlijevu mamu.

   - Je li bilo dobro? - pita nas Čarli.

   - To pitaj nju - odgovaram pokazujući na Marisu, a ona se osmjehuje.

   - Bilo je dobro - zaključi Čarli. - Ne moram je pitati.

   - Žedna sam – govori stara.

   - Evo, donijeli su bocu za tebe – govori joj Čarli. – Drži bocu i cuclaj iz nje i ne zanovijetaj više.

   Pijemo, pušimo. Čarlijeva se stara više ne javlja: vjerojatno je zaspala. Boce se prazne jedna za drugom, a zora se nečujno prikrada. Prvi jutarnji promet, budeći usnuli grad, odjekuje i do nas i znamo da je jutro počelo, pijanka je gotova i vrijeme je rastanku. Ali sve kao da je zahvatila neka tromost, pa sjedimo i dalje, pušeći i cijedeći posljednje kapi plemenitog vina, kojeg smo tako bez poštovanja upravo prolokali.

   - Dosta je bilo - odlučim se prvi. – Idemo kućama, ispavati se, istuširati, ponovo postati ljudi.

   - I prestati biti zombiji - nadoveže Stevo.

   Ustajemo teturajući, tražeći pogledom svoje odjevne predmete, koje smo nemarno kojekuda pobacali.

   - Pomakni staru malo prema sredini - reče Čarli Lejli. - Pasti će sa kauča.

   - Bilo je dobro, a sve što je dobro, brzo završi - reče sa tugom u glasu Stevo.

   - Ne mogu - reče Lejla.

   - Što ne možeš? - upita je Čarli.

   - Pomaknuti staru. Ne ide.

   - Kako ne ide? - upita Čarli.

   - Ukočena je nekako – reče Lejla. – Ne mogu.

   Svi gledamo u staru koja leži na samom rubu kauča, blizu zida: oči joj zatvorene , usta otvorena, a između požutjelih koštunjavih prstiju cigareta. Dogorjela joj je između prstiju. I opržila naboranu kožu.

   - Uh! - jekne Čarli, pa klekne jednim koljenom na kauč i nagne se nad majkom.

   Marisa se uplašeno priljubi uz mene, tražeći moju toplinu, sigurnost: obgrlim joj ramena i privučem k sebi.

   - Stara! - doziva Čarli uzaludno. - Stara!

   - Ah, Čarli! - zaječi Lejla.

   - Nema je više - reče Čarli uspravljajući se i lutajući pogledom po našim licima. - Dok sam uživao u provodu, ona je ...

   Nikad nije završio rečenicu. Ostala je visjeti iznad nas, u maloj i veoma zadimljenoj prostoriji zauvijek.

  

 

Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.