Zamjena

Zamjena

Pažljivo ih je tražio. Lutao je blogo-sferom i otkrivao mlade i nadobudne pjesnikinje. I zamišljao ih, oslikavao ih u mašti koja je bujala sve više. I želio ih gledati, biti u njihovom društvu, okružen pažnjom, možda ...

U početku nije bilo tako. Kad je prvi put napisao pjesmu, bio je još klinac, naravno zaljubljen, i osjetivši onaj polet, koji osjete svi oni koji nešto stvaraju, shvatio je kako ne može više živjeti bez toga. Bilo mu je potrebno osjećati drhtaj u svojoj nutrini. I zbog toga je neprestano bio zaljubljen: prvo u djevojke, zatim u svoju ženu, pa u kći, prirodno je slijedio unuk .... Različite ljubavi, ali njega to nije smetalo, sve dok jedne večeri prije pet godina ...

... dok su zvuci grada koji se sprema na počinak zamirali, Pjesnik pruži željno ruku u mrak i dodirne meku put svoje žene. Ona uzdahne i okrene se na bok, očekujući njegovo milovanje, za koje je znala da će uskoro uslijediti. Ali se čekanje odužilo, pa se ona podigne na lakat i upilji u Pjesnikovo lice, koje se kupalo u zeleno-crvenoj boji, zbog odsjaja neke reklame na fasadi susjedne zgrade.

- Što je? - upita ona tiho, kao da se boji povrijediti topli mrak, koji se obavijao oko njih.

- Ne znam - prostenje on.

- Boli li te nešto?

- Ništa.

- Je li se nešto dogodilo?

- Nije - sumorno promrmlja on. - Ništa.

- Onda dobro - uzdahne ona i zaključi: - Događaa se. Proći će. Spavaj i ne misli na to.

Pjesnik tu noć nije spavao i naravno da je mislio na "to". Ni na što drugo nije ni mogao misliti. I dok je u uredu, odrađivao posljednje svoje radne dane, očekujući skorašnju zasluženu mirovinu, pitao se odlazi li i njegov seksualni život u mirovinu. Ili je već umirovljen, a da on to ni ne zna?

Te je večeri mirno ležao pored žene, ne usuđujući se pokrenuti. Uskoro je osjetio kako ona spava, ali njemu san nije dolazio na umorne oči.

I počeo je maštati...

Šest mjeseci kasnije, bio je petak, Pjesnik je odradio svoj posljednji radni dan i kao novopečeni umirovljenik u subotu svoje umirovljenje proslavio sa svojom životnom suputnicom, djecom i unucima. Popio je i tri čaše vina, što baš i nije bio njegov običaj i dok je te večeri gledao ženu, kako se polako svlači, sjeti se da je prošlo šest mjeseci, a da nisu ...

Nije ni te noći: nije mogao. Unutrašnja želja ga je razapinjala, ali bez vanjske manifestacije. Uzalud se naprezao, osjećajući nepoznate strahove i isto tako nepoznate osjećaje koji kao da su mu kidali unutrašnjost.

- Umoran si - tješila ga žena, a njemu je bilo kao da ga šamara: tako je primao njene riječi. - A i godine su tu. Nisi više mladić.

Žene mu nikad nisu ljepše izgledale i dok ih je promatrao na ulici, mislima ih je svlačio. Počeo je nositi sunčane naočale, pa sakriven tako, osjećajući se sigurnim, pogledom je iza neprozirnog zida svlačio mlade i lijepe žene i naslađivao se u sebi.

Ali i dalje nije mogao ...

Jednog je dana posjetio kći i unuka i dok je gledao kako se razigrani dvanaestogodišnjak zabavlja ispred kompjutera, zainteresirano je prestao piti kavu, ustao i upitao svog miljenika:

- Što to radiš?

- Stavljam sliku na blog - odgovorio je unuk.

- Molim te - zamolio ga je strpljivo Pjesnik - objasni mi to običnim riječima, tako da te starac može razumjeti.

Unuk je objasnio, polako i strpljivo značenje bloga i pokazao Pjesniku osnove. Pjesnik, koji nije bio sasvim informatički nepismen, jer u tvrtki je morao ponešto raditi na kompjuteru, shvatio je odmah koje se sve mogućnosti tu kriju.

Dok se te večeri vraćao kući, odlučio je kupiti kompjuter, naravno kreditom, jer mirovina... Otvoriti će blog i početi pisati pjesme. Sad ima slobodnog vremena napretek i zna kako će ga iskoristiti.

- Poludio si - reče mu žena. - Što će tebi to?<

- To je budućnost - branio se Pjesnik.- I ne želim da me vrijeme gazi.

- Već te pregazilo - otrovno mu reče ona, a Pjesnika to podsjećanje na njegovu nemoć, još više ojača u donesenoj odluci.

Radovalo ga je otkrivanje novog medija i osjećao je sreću, kad je počeo shvaćati što radi.

Otvorio je blog i počeo stavljati svoje pjesme na njega, u početku pomalo sa strahom, a kasnije sve hrabrije. Komentari, kojih je bilo poprilično, su ga ohrabrivali, a kako je sve više vremena provodio sjedeći ispred magične kutije, sve je više otkrivao čari komunikacije. I naravno, prijalo mu je što su hvalili njegove pjesme. Bezazleno je uživao u tome, čitajući radoznalo komentare, u kojima su prednjačile žene. Bolje reći djevojke!

Sve je vrvjelo od mladih žena! Djevojaka! Djevojčica! Čitav jedan prekrasan svijet napučen ženama zaljubljenih u pjesništvo, odjednom se otkrio pred njim, raširivši se u čitavoj svojoj lijepoj raznolikosti.

Pjesnik je uživao! Osjećao se poput morskog psa među zlatnim ribicama. Sve su te ribice, na osnovu njegovih pjesama, stekle predodžbu o snažnom i pouzdanom muškarcu, a on ih je, naravno, ostavljao u tom uvjerenju. Zašto im rušiti iluzije? Pjesnik je bio zadovoljan, ako ne baš i sretan. Nakon dugog vremena. Mlade su pjesnikinje, one iz njegovog grada, a tih je bilo poprilično, rado prihvaćale njegove pozive na kavu, na upoznavanje, naravno, samo književnosti radi.

Sjedeći u lokalu okružen mladim i zgodnim djevojkama, koje bi pobožno slušale njegove riječi, Pjesnik je uživao, osjećao Život svakim atomom tijela, sve je u njemu slatko treperilo, očekivao je buđenje koje nije dolazilo, ali više ga ni to nije toliko smetalo. Zavidni pogledi muškaraca, koje je Pjesnik i te kako primjećivao, grijali su njegove srce i vraćale mu toplinu u mirne prepone.

Ponovo je uživao u životu, radujući se slijedećem danu, radoznalo se pitajući što mu donosi.

- Vražji si ti - govorili bi mu poznanici, prijatelji. - Što si stariji, sa mlađim se curama družiš. Kako to uspijevaš?

Pjesnik bi složio tajanstveni izraz lica i gledao ih pravo u oči nevino trepćući. Nije govorio, znao je da ne treba govoriti. Riječi bi samo sve pokvarile. A oni bi, njegovi poznanici, upravo zbog tog naivnog treptanja, izvodili sasvim pogrešne zaključke. I zavidjeli mu. Njihova zavist bila je omiljena hrana Pjesnika.

I jedina koja ga nije ostavljala gladnim.