Mi

Kažu kako vrijeme liječi svaku ranu. Kažu i lažu. Što znači Vrijeme? Neka mi netko odgovori. Poznaje li bilo tko moje vrijeme? Onako kako ga ja poznajem. Rascijepanog u dva dijela: u vrijeme Prije Nje i vrijeme Poslije Nje. Jer poslije Nje ništa više nije isto. Gledam sunce kako se budi, ali ne vidim radost u buđenju dana. Sam ga gledam. Bez nje. Sa njom, sunce nikada nije zalazilo: vječno je sjalo nad nama grijući nas zlatnim zrakama, koje su oslikavale ljubav na našoj koži.

Njena koža. I to je priča o priči za priču. Njena koža. Volio sam lizati znoj sa njene kože u onim vrućim ljetnim danima, kad bi u poslijepodnevnim satima čitav grad zamro. Svi bi se povukli u hladovinu, tražeći polutamu, zavaravajući se kako im je onda hladnije, pa tako i mi. Ali mi nismo bježali od vrućine: bježali smo u intimnost, tražili samoću i u polutami sobe, koja je bila toliko vruća da vruća nije mogla biti, istraživali bi jedno drugo. Polako, željno sa strpljivom nestrpljivošću. Pogledom prvo.

Dok bi se svlačila, a na sebi gotovo ništa nije ni imala, gledao sam i upijao svaki pokret, pamtio svaku sjenku na njenom tijelu. Volio sam je. Želio sam je. Uvijek, u svakom trenutku i na svakom mjestu. Onaj blagi prijevoj na njenom boku, kao da je živio sam za sebe: bljesnuo bi bjelinom ljepote i svaki bi put iznenađeno uzdahnuo. Minijaturna ljepota koja me osvajala.

Želio sam je podviti ispod sebe i uroniti u njenu vlažnost, pomiješati sokove, ali čekao sam, jer sam znao da ona voli odgađati. Dok sam joj dlanovima milovao oble bokove, možda sasvim malo mršave, jezikom bih joj lizao slane kapi iza uha. Uzbuđivalo ju je to. Pio sam nektar sa njene kože. Drhtala je pod mojim rukama, a u meni je njen drhtaj budio neku nepoznatu sreću. Koju sam željno primao. Vrućina i ona, a iznad svega požuda.

Je li to bila ljubav? Ne znam. Tko može znati? Znam samo to, da sam, ma koliko hranio nezasitnu zvijer gladi za njom, uronivši u njeno podatno tijelo, uvijek poslije toga bio još gladniji. Još i još i još i još ... Hranio sam gladnu zvijer i nisam je mogao nahraniti. Glad je bujala. Za njom. Za sladostrašćem u njenom zagrljaju. Hraneći se njome postajao bih gladniji. Zatvoreni krug. Uživanja.

Jednom, dok je ljeto bujalo trepereći vrućim dahom, osjećaji nas vinuli u nepoznate visine, do kojih još nikada nismo uzletjeli na krilima slasti. Drhteći u mom zagrljaju, promucala je nešto o tome, kako je sve ovo previše.

- Što je previše? - upitao sam u polutami sobe, lica uronjenog među njena bedra, dok su mi njeni prsti mrsili dugu kosu, sasvim promočenu znojem, kojeg je izazvala više strast, nego vrućina.

- Ovo! - rekla je ona pritisnuvši mi glavu među svoje noge, pravo prema izvoru života, izvoru moje naslade i moje sreće. - Nije normalno ovoliko uživati.

- Što znači normalno? - pitao sam tiho.

- Ne znam - prodahtala je, a tijelo joj se izvijalo.

- Kad smo mi u pitanju - podučio sam je upravo otkrivši tu jednostavnu istinu - granice ne postoje. Nema normalnog ni nenormalnog. Postojimo samo mi i ovo između nas. Mi smo sami sebi mjera kojom mjerimo uživanje.

- Molim te, ne govori – zamolila me. - Ne mogu te pratiti. Gubi mi se smisao. Ili prestani raditi mi to što mi činiš.

Nisam želio ni htio prestati raditi joj to što sam radio, a siguran sam, kako ni ona to nije željela. Vruće poslijepodne u vrućem danu vrućeg ljeta.

Vrućima i mi.

Mi i vrućina.

I ništa više. Ni manje.

Mi.

Poslije nje, kad je nakon nekoliko mjeseci otišla, izvukla se iz mog zagrljaja, nestala iz mog života, nikada više nisam upotrijebio zamjenicu "mi".