Groznica

Groznica

Primijetivši kako su se svi pogledi upiljili u mene, podignem glavu i sa nerazumijevanjem se zagledam u sestru, koja se u svom staklenom kavezu osmjehuje mojoj pospanosti.

- Jeste čuli? - pita me, pa odmah dodaje: - Naravno da niste. Rekla sam, da će vas liječnik primiti. Predala sam mu sve vaše nalaze. Ali morate malo pričekati.

Pričekati. Stalno nešto čekam posljednjih dana. Pogledom potražim slobodno mjesto u čekaonici, pa se tromo spuštam na plastičnu stolicu. Osjećam veliki umor, najteži umor. Posljednji su mi dani izuzetno naporni i rezultat tih napora je ova groznica. Valjda nije ništa strašno?

Počelo je prije dva tjedna, bila je subota i sa Bernardom sam sjedio u našem ...

... omiljenom kafiću, ispred nas se pušile vruće kave na koje nismo obraćali pažnju.

- Što si rekla? - upitao sam je u nevjerici, iako sam vrlo dobro razumio Bernardine riječi.

- Trudna sam - ponovi ona tiho, obori smeđi pogled, a kosa boja meda sakrije joj lice: nije željela da joj vidim izraz lica, bio sam siguran u to.

- Ali Bernarda - zamucao sam ne snalazeći se u novonastaloj situaciji. - Kako je to moguće?

- Pa znaš, valjda! - odgovori mi ona svojim humorom, kojeg sam do sada uvijek cijenio. - Bio si prisutan.

- Znaš što sam htio reći - odbijam njenu zafrkanciju: suviše je ovo ozbiljno. - Klela si mi se da uzimaš pilule redovito, da strogo vodiš brigu o tome.

- E, pa, ovaj sam put očigledno zaboravila - prkosno odgovori Bernarda. - Događa se, znaš.

- Znam - kažem joj i nervozno trljam lice. - Svijet je pun devetnaestogodišnjakinja koje postaju mamice. I tatica koji imaju samo dvadeset i tri. Ali ja im ne želim pripadati.

- Ne voliš me! - optuži me ona i to me naljuti: nema pravo tako govoriti.

- Znaš da nije tako! - oštro uzvraćam. - Ali imam samo dvadeset i tri godine, Bernarda! Biti ću iskren: strah me je! Jesam li spreman na to što nas očekuje. Mislim da nisam.

- Ja sam spremna!

- Nisi smjela dozvoliti da dođe do toga - kažem joj nervozno je pogledavajući, primjećujući njenu ljepotu, ali i tugu joj u pogledu. Još jedno razočaranje.

- Dogodilo se i što sad?- odgovori Bernarda ustajući. - Odlazim. Očito ne želiš biti sa mnom.

- Nemoj tako ...

Uzalud. Naglim mi pokretom okreće leđa i napušta naš stol, dok je bespomoćno gledam kako odlazi. Osjećam olakšanje. Osjećam strah. Subota bez Bernarde i nije subota. Što sad?

- Vi ste na redu - kaže mi čovjek koji sjedi do mene i kašlje u maramicu.

Ustajem i ulazim u liječničku ordinaciju, prostoriju prepunu bjeline i sunca. Sve je blistavo i boli me glava od tolike blistavosti.

- Sjedni, sjedni - kaže mi nemarno liječnik, proučavajući moje nalaze, koje sam nepun sat ranije predao sestri u njenom staklenom kavezu.

Teško se spuštam u mekanu fotelju presvučenu smeđom i škripavom kožom.

- Ah, dečko moj - reče liječnik vrteći glavom. - Obolio si od upale pluća. Idućih nekoliko tjedana nema jurnjave: strogo mirovanje, a ovdje ćeš dolaziti na tretman.

- Tretman? - glupo pitam: ništa ne shvaćam. - Kakav tretman?

- Penicilin - odgovori liječnik. - Ali ne brini: na vrijeme se otkrilo odakle ta slabost i znojenje na koje se tužiš. Kako se osjećaš?

- Slabo - iskreno odgovorim. - Nemoćno.

- Drugačije se ni ne možeš osjećati - reče on meko. - Pravac kući i u krevet. Moraš mirovati. Nešto te potreslo i organizam ti je oslabio. Prije si uvijek bio čvrst momak. Što ti se dogodilo?

- Ništa - kratko odgovaram.

Dok se polako vučem ulicama grada, čudim se svojoj malaksalosti. Od one večeri, kad mi je Bernarda rekla ono što je rekla, sve kao da je pošlo niz brdo. Neki se nemir uvukao u mene i nigdje i u ničemu nisam nalazio zadovoljstvo. Nedostajala mi je Bernarda, ali svaki put, baš svaki put, kad bih je nazvao, prekidala bi vezu. I to me ljutilo! Zašto se tako ponaša? Zar ne zna da ni meni nije baš ugodno? Zar misli da sam sasvim bezosjećajan? Da uživam? Pa naravno da je volim, ali dijete ... ne, nisam spreman za očinstvo. A onda se i u meni probudio prkos, ponos i prestao sam je nazivati. I žalim zbog svega …

Priznajem to samom sebi, dok otključavam vrata stana i odlazim u svoju sobu, izbjegavajući roditelje. Oni ništa ne znaju o tome što se događa. I bolje je tako. Pomoći ne mogu, pa onda ... a ono što ne znaju, ne može ih boljeti.

- O, bože! Znala sam! - kuka stara. - Vidjela sam tvoje bljedilo i znoj na čelu. U krevet! I ne ustaj bez razloga!

- Mogu li bar u kupaonicu?

- Ne zbijaj šale! - viče ona uplašeno. - Lezi i čitaj. Oduvijek si volio čitati. Eto ti sad prilike da se načitaš u miru. Evo ti ova debela knjižurina!

Gura mi knjigu u ruke i nevoljko je uzimam: "Američka tragedija" od Theodore Dreiser-a. Na moje iznenađenje, knjiga me zaintrigirala i čitam je sa nestrpljivom znatiželjom, sasvim se uživjevši u radnju. Muke Clyda, glavnog junaka, kao da su postale moje. Mučno mi je čitati debelu i opširnu knjigu, ali privlači me poput magneta i ne mogu joj odoljeti. Strašno. U tri dana savladam knjigu i buljeći u strop razmišljam o njoj. Znojim se, ali svakodnevno bockanje pomalo me liječi i misli mi nisu više zbrkane.

Nanosim li nepravdu Bernardi? Zar se zbog toga ne javlja? Ne želi razgovarati sa mnom, jer je ljuta na mene... što je odlučila? Učinila? Jer vrijeme otkucava, postajem odjednom svjestan i osjećam paniku koja me zahvaća svojim plamenom.

Sjedam u krevetu i pogledom tražim mobitel. Poslati ću joj poruku sa kojom pristajem na sve što ona želi. Što mi drugo preostaje? Da uzmem veslo i mlatnem je po glavi kao što je uradio Clyde? Ne mogu to. Nije to za mene. A ni Bernarda, takav drastični postupak, sasvim sigurno ne zaslužuje.

I dok grozničavo tipkam poruku, vrata se moje sobe otvaraju i ulazi Bernarda.

- Imaš posjetu! - veselo kaže mama iza nje i značajno se osmjehuje.

- Čula sam da si ozbiljno bolestan - reče Bernarda zatvara vrata sobe i sjeda pored mene na krevet: ruka joj traži moju i stišće je. - Žao mi je zbog svega što sam rekla. Ne trebaš više brinuti.

- Kako to misliš?

- Nema trudnoće više - tiho odgovori ona i ljubi me u obraz, a kosa joj boje meda pada niz lice, sakriva njen pogled, baš kao i onu večer.

- Jesi li...?

- Jesam - šapuće mi uho. - Nećeš postati tatica.

Što osjećam? Ne znam točno. Prvo, osjećam ushit, jer i opet sam slobodan, ma što to značilo. Zatim osjećam stid radi tog ushita. Odmah zatim osjećam žalost, duboku žalost što smo to morali proživjeti jer znam, više ništa neće biti kao prije. Ni mi nećemo biti ono što smo bili. Ne možemo biti. Ne poslije takvog iskustva.

Jesmo li pali na ispitu Života?