Pretvaranje

Pretvaranje

Kao i uvijek i ovog sam jutra ustao prije nje. Vratio sam se sa šalicom vrele kave u ruci u spavaću sobu, sjeo i promatrao je kako spava, pijući kavu malenim toplim gutljajima zadovoljstva.

Želim da otiđe.

Prija mi ova usamljenička kava, bez njenog pričanja, koje ispijanje kave inače prati. Ne samo kavu, već svaku našu zajedničku aktivnost, Aleksa umata u hrpu prozirnih riječi.

Zašto ne odlazi?

Aleksa uzdahne u snu i prevrne se na lijevi bok, okrenuvši mi leđa i otkrivši ih pritom sve do male i čvrste stražnjice. Pogled mi se zaustavi na nju, a u sjećanju bljesne nedavni trenutak, kad mi je okrenula svoju malu i lijepu stražnjicu, nudeći mi se, a ja joj prišao, jer uvijek sam joj udovoljavao.

Zašto? Zašto se uvijek ševimo na način koji Aleksi trenutno odgovara? Zašto joj uvijek udovoljavam? Nekada sam uživao udovoljavati joj na sve moguće načine. Ali je to bilo nekad, prošlo je, nestalo neprimjetno negdje. Izgubilo se.

- Ti si najnježniji muškarac na svijetu - rekla mi je prilikom jedne šetnje uz obalu, dok smo promatrali brodove, namjeravajući popiti kavu na otvorenom, jer zimsko sunce je raskošno obasjavalo sve oko nas.

- Ozbiljno to misliš? - upitao sam je.

- Najozbiljnije! - Aleksa je klimnula, a kratka i plava joj se kosa zatresla: kao da se klasje žita zaljuljalo u nježnim rukama vjetra. - Čvrst si, ali i neobično mekan. To mi se strašno dopada kod tebe.

- Pa - razvukao sam polako - raduje me što ti se bar nešto dopada kod mene, osim ...

- Ne budi prasac! - rekla je uz osmjeh. - Znaš da nije tako.

Ali nisam znao. Ni onda ni sada. Imao sam dojam da me proždire, jer njeni su apetiti bili golemi u svemu. Nikad nije bila zadovoljna malim, običnim, uvijek je željela više, još više. Priznajem, volio sam tu njenu crtu u početku i prihvaćao njenu težnju za velikim uživanjem, ali mi pomalo išlo to i na živce. Može se uživati i u malim dozama uživanja, mislio sam, ali Aleksa očito nije. Nikad joj nije bilo previše uživanja! Igrao sam njenu igru, nastojeći joj udovoljiti, jer volio sam je, ali trošio sam se previše. Znam da je riječ "trošio" neprimjerna, ali je savršeno točna. Dojam da se trošim, polako nestajem u tom trošenju, gubim se, gubim samog sebe, uvukao se u moju nutrinu i izjedao me poput malignog tumora. Više nisam mogao otjerati te misli, uvukle su se u svaku moju unutrašnju poru i postale Ja. Raširile su se mojim bićem poput metastaza i trovale me.

- Promijenio si se - rekla je prije dva mjeseca Aleksa.

- Promijenio? - upitao sam je. - Kako to misliš?

- Ne znam baš ... - zamucala je Aleksa i oborila zeleni pogled, izbjegavajući moj znatiželjni. - Imam neki ludi dojam ...

- Što ludi? - pitao sam je: odlučio sam stvar istjerati na vidjelo, jer i prečesto je znala nešto natuknuti, pa više nikad ne progovoriti o tome, što mi je strašno išlo na živce i u meni budilo želju da je zgrabim za ramena i dobro protresem, ne bi li sve zatomljene riječi u njoj istresao iz nje.

- Ne znam kako se izraziti - odgovorila je Aleksa, kad nisam popuštao u navaljivanju i kad je shvatila kako ovog puta neću popustiti, ali i dalje se nadajući.

- Pokušaj - nagovarao sam je. - Pronaći ćeš riječi. Kad god nekad nešto želiš, uvijek pronađeš riječi.

- Eto! - uzviknula je. - I na to sam mislila! I to je jedan primjer.

- Ma o čemu govoriš?

- Osjećam neke druge vibracije. Možda glupo zvuči, ali osjećam da me ševiš sa mržnjom. Ne sjećam se kad smo posljednji put vodili ljubav. Samo se ševimo.

Oborio sam glavu. Nisam želio da Aleksa vidi moj pogled i u njemu pročita poštovanje. I iznenađenost. Znao sam da je pametna, da ima dobro zapažanje, ali me svejedno iznenadila.

- Govoriš gluposti - promrmljao sam, jer morao sam nešto reći, ona je očekivala to.

- Misliš? - upitala je i zapiljila se zelenim pogledom u moj, naprosto me bušeći. - Eto, noćas, baš noćas si se zabijao u mene, baš zabijao, nisi prodirao! Kad da zabijaš koplje!

- Čekaj malo! - protestirao sam. - Želiš li reći ... ma doo vraga, pa čuješ li ti samo sebe? Imaš li pojma o čemu govoriš?

- Imam! - čvrsto je odgovorila Aleksa. - Prestao si voditi ljubav sa mnom.

- Ma ti si luda! - bunio sam se, ali u svojoj najskrivenijoj i najdubljoj dubini osjetio sam neko pokretanje i znao sam da povratka nema. - Govoriš besmislice i to znaš!

Zašto ne odlazi? Zašto?

Gledam je kako spava u mom krevetu, jer za mene je taj krevet usprkos svemu ostao moj, nikad nije postao naš, Aleksin i moj, iako smo ga često dijelili i jutros to prvi put svjesno primjećujem.

Kad je jučer poslijepodne stigla, nenajavljena, kako je uobičajila u posljednje vrijeme, nisam izdržao, a da joj to ne predbacim.

- Mogla si se najaviti - rekao sam ljutito, ni ne pokušavajući sakriti ljutnju.

- Imaš li drugu? - upitala je odmah, a zelene joj oči bljesnule.

- Zašto moram imati drugu? Prije si uvijek najavila dolazak. Sad samo baneš. Znaš, ponekad nisam raspoložen i volim biti sam.

- Ja ću ti pomoći otarasiti se neraspoloženja - mazno je rekla Aleksa i prišla mi. - Ako dozvoliš...

U dubini njenih prelijepih zelenih očiju vidio sam obećavajući nasladu i nisam mogao odbiti. Računala je na to, Aleksa, siguran sam. Igrala je na sigurnu kartu. Požudu.

- Dođi! - zapovjedila je, primila me za ruku i povela u spavaću sobu. - Nastupa vrijeme uživanja. Sve prepusti meni!

Oslobodila me je odjeće, ne dajući mi ništa činiti. Morao sam ostati miran i na svaki bi moj pokret zasiktala poput zmije. Zatim je svukla sve sa sebe i legla na mene, pokrivši me poput pokrivača, gušeći me. Proždirala me je zelenim očima, bušila mi tijelo pogledom i poigravala se mojom strašću kao da joj oduvijek i zauvijek pripada. Znala je sve trikove i nije ih se ustručavala upotrijebiti, a naslada je rasla i rasla, ispunila je sobu, da bi konačno prasnula na samom vrhuncu, dok sam ležao na leđima, a Aleksa čučala iznad mene i zabijala se na mene. U čitavoj toj ludoj i beskrajnoj strasti, pomislio sam u jednom trenutku, dok sam je pridržavao za oblu stražnjicu, kako ovog puta ne može mene optužiti da se zabijam u nju. Jer Aleksa se nabijala na mene, gutajući me pohlepno i sasvim zaboravivši da sam i ja prisutan, da sam učesnik u ovoj pomami od koje je topao zrak podrhtavao oko naših znojnih tijela. Odozdo sam joj gledao u lice kojim se razlio grč velikog uživanja i osjetio sam ubod nelagodnosti. Nije bilo ljepote, pretvorila se u ružnoću. Ličila mi je na neku pomamnu zvijer, kojoj je najvažnije, jedino važno, zasititi se do kraja.

I dok smo poslije ležali jedno pored drugog, boreći se povratiti dah, osjetio sam prazninu, prazninu nad prazninama. Dah me praznine hladio i smrzavao mi osjećaje, smrzavao mi i strast, sve se gasilo u meni, baš kao da je neka nevidljiva i moćna sila okrenula prekidač i isključila me. Prestao sam biti ljudsko biće i postao samo hrpa mesa i kostiju. Drhtava.

- Ovo je bilo moćno - promrmljala je Aleksa u moje lijevo rame, okrećući se prema meni i prebacujući dugu nogu preko mojih nogu: kao da debela zmija puže uz mene.

Hoće li ikad otići?

Kavu sam popio, Aleksa i dalje spava, ne namjerava se probuditi, ustati i otići, puštajući me samog. I odjednom shvaćam kako Aleksa nikad ne namjerava otići iz mog života. Zašto bi? Zar ovdje ne dobiva sve? Ono što joj treba? Ono po što dolazi. Kad hoće. Bez najave.

Ustajem i prilazim u dva koraka krevetu, pa izvlačim jastuk ispod Aleksine glave. Nešto mrmlja u snu i okreće se ovog puta na desni bok i dok se još namješta, gnijezdi, polažem joj jastuk na glavu i pritišćem ga.

Ravnodušno gledam kako se ispod deke odjednom pojavljuju duge i gole Aleksine noge, koje su se znale obavijati oko mene, a koje sada udaraju mahnito, trzaju se nekontrolirano, a ruke joj grabe moje i stišću me. Osjećam u tom stisku krik molbe i naglo se odmičem, držeći jastuk u rukama poput štita na svojim grudima. Aleksa se bori za dah, oči joj širom otvorene, nisu zelene, sive su i trese se, trese...

- Jesi li poludio? - pita me uplašeno. - Zašto si to učinio?

Ne odgovaram. Gledam je hladno i sjećam se njenog jahanja na meni prošle noći. Neću joj više služiti. Neću!

- Odlazim! - reče Aleksa, iskače iz kreveta i prvi me put njena golotinja ostavlja ravnodušnog. - Idem! Ti si lud! Idem!

Nisam lud, mislim i gledam je dok se panično oblači, ne ispuštajući me iz vida ni za tren, bojeći se, a ja uživam u njenom strahu. Nisam lud, samo se ljubav ili strast, ma što da je to bilo, pretvorilo u nešto drugo.

To je sve. Ništa više.

objavljenih radova bez pristanka autora.