Pravovjerni

Pravovjerni

Večeras je sastanak "Mladih novih snaga" kojima naravno i Ina pripada. Raduje se sastanku, jer sresti će svoje prijateljice, koje gotovo da jedino i tom prilikom viđa, čuti će što se sve događa u zemlji i svijetu iz usta pametnog i mudrog Voditelja, koji će im pokazati pravi put, jedini ispravni put kojim treba koračati. Ali ... To "ali" krije u sebi tajnu i zagorčava radost Ine, koju osjeća radi sastanka. I njena joj tajna pritišće mladu jedanaestogodišnju dušu, postaje joj preteško breme.

Prije dva dana, u utorak, zbog bolesti nastavnice, nije imala posljednja dva školska sata i tako se dogodilo ono što se nikad prije nije dogodilo: došla je kući već u tri poslije podne, umjesto u pet i trideset. Dok ju je pritajena radost zbog tih poklonjenih sati grijala, brzala je kući, radujući se slobodnom vremenu, kojeg je inače imala vrlo malo.

Ispred zgrade u kojoj je stanovala, Ina zastane i zadivljeno pogleda u vis, zabacivši plavokosu glavu i škiljeći svijetlim plavim očima prema nebu, prema kojem kao da je stremio njen voljeni prvi pametni neboder u gradu, uzdižući se sa svojih pedeset i pet katova visoko i ponosno iznad ostalih zgrada. Bila je ponosna što su njeni roditelji uspjeli kupiti stan u ovom biseru, koji se vidio iz bilo kojeg dijela grada i pozdravljao oči svojom staklenom i čeličnom ljepotom. Nije svatko mogao dobiti ni dozvolu za kupnju stana u ovom elitnom neboderu, znala je to Ina, iako je bila samo nedorasla djevojčica.

- Vidiš, Loptice - objasnio joj je njen tata, vrhunski informatičar, programer, koji je radio nešto veliko i tajno za Vladu - mi smo počašćeni što stanujemo ovdje, u ovom staklenom ljepotanu. Ovdje se nikada neće dogoditi nestanak struje ili vode. Ili bilo čega, kad već govorim o životnim neugodnostima. Neboder je programiran da se brine sam o sebi.

- Pa onda je to planet Zemlja u malom - rekla je Ina.

- Nešto slično - rekao je njen pametni tata i nasmijao se, pa joj dugim prstima prošao kroz plavokosu glavicu. - Iako se ne okreće ni za kakvim suncem.

"Neboder ima baš sve", pomislila je Ina, dok je tipkala brojke šifre, bez koje nije ni mogla ući u zaštićenu zgradu. Dok su se vrata ispred nje otvarala, a na podu u hodniku zatreperio crvenom bojom datum, vrijeme, prognoza sa slikom malog kišobrana, podsjećajuće zaboravne na kišu koja je neumorno sipila već nekoliko dana. "26.03.2018. - 14.58 - kišovito", titralo joj je pred očima, a slika malog kišobrana žarke crvene boje natjerao osmijeh na lice: pa tko još može zaboraviti kišobran, kad danima lijeva? Mora da ljudi sa godinama postaju jako zaboravni: ona, Ina, nije nikad ništa zaboravljala.

- Morate pažljivo i pronicljivo promatrati događaje oko sebe - rekao je Voditelj na jednom od sastanaka, koji su se održavali dva puta tjedno. - Često ono, što nam izgleda nerazumljivo, kad se bolje pogleda, dobije svoj smisao. Vježbajte svoj um i o svemu izvijestite ovdje, na sastanku "Mladih novih snaga", jer mi smo ti, bolje rečeno vi, na kojima počiva budućnost našeg pokreta, naše zemlje. Nikad to nemojte zaboravljati, ni u jednom trenutku.

Ina nije zaboravila. I zato je odmah, istog časa kad je položila dlan na ulazna vrata stana dozvoljavajući njegovo skeniranje, umjesto da vrata na staromodni način otključava, osjetila je nešto novo, nešto neobično, nesvakidašnje, bolje reći toliko rijetko, da u početku nije ni mogla shvatiti, što je to što joj draži nosnice. Kakav je to neugodni miris, koji joj je od nekud poznat, ali ne može mu odrediti porijeklo?

Pomalo smetena, Ina je krenula hodnikom pravo prema očevom kabinetu, iz kojeg je dopirao nepoznato-poznati miris i ne mareći za nepisana kućna pravila, otvori vrata širom, ne pokucavši, ni ne shvativši kako time narušava očevu privatnost, što do ovog časa nije nikad učinila.

Istog trena, kad je ugledala smetenog oca, koji je naglo poskočio u fotelji i koji je zamahao u rukom ispred svog lica, Ina shvati kako njen tata puši i zgrozi se. Zar njen tata? Ma vidi samo taj plavičasti oblak dima kako se lijeno podiže prema stropu, gdje ga usisavaju crpke osvježivača zraka. Pa tata radi na nekom projektu za Vladu! I puši! Krši zakon! Ina se prisjeti svih onih filmova, koje su im u školi prikazivali o štetnosti pušenja, svih onih predavanja na sastancima "Mladih novih snaga", svih onih panoa koje je viđala u gradu, na zgradama, na autobusima, posvuda, baš posvuda, a iz kojih je iskakala zastrašujuća cigareta, u kojoj se raspadao ljudski kostur, zorno prikazujući što se to događa u plućima pušača. Sjeti se i riječi Voditelja.

- Pušači su ubojice! - grmio je Voditelj na sastanku "Mladih novih snaga" prije samo tri tjedna. - Mislite da nisu? Jesu! Odgovorno tvrdim da jesu! Na stranu to što uništavaju sami sebe, ali pušači vam kradu svjež zrak, primoravaju vas na takozvano "pasivno pušenje". Razmislite malo o tome. Imaju li oni na to pravo? Nemaju! Krše i "Zakon o zabrani pušenja", a sve pod lažnim moraliziranjem, kako je to njihovo pravo. Nije! Zdravlje građana pripada Državi! I zbog toga je pušenje i zabranjeno. Radi brige za zdravlje svih građana. Na žalost, još ih ima koji se tome opiru, osnivaju tajna udruženja na kojima puše, a neki, usprkos ugrađenim alarmima, puše u svom stambenom prostoru, kvareći alarmne uređaju, ili ih znaju privremeno isključiti. I kad tako nešto vidite, što morate učiniti, vi, mlade i nove snage?

- Prijaviti! - kliknula su djeca u glas. - Prijaviti!

Prijaviti? Zar oca? Zar svog voljenog taticu? Ali kako to da on ... pitanja na koja nije bilo odgovora, rojila su se u Ininoj zbunjenoj glavici.

- Sad znaš - rekao joj je otac mirno. - Da, pušim. Potajno, kao i svi ostali. I nikad ne bi doznala, da nisi ranije stigla kući. Što se dogodilo pa si došla u neuobičajeno vrijeme?

- Otkazali su nam u posljednji čas dva posljednja sata - automatski je odgovorila.

- A zamjena? - pitao je njen tata. - Zar nisu imali nikoog?

- Ništa nam nisu objasnili.

- Tipično - promrmlja otac. - Mogli su bar roditelje obavijestiti: da možemo doći po vas. I ne bi se ovo dogodilo.

- A ti bi i dalje pušio - nadoveže se Ina optužujući.

- Vjerojatno - napola prizna njen tata. - I što sad?

I što sad?

Pitanje se ukopalo u Inu poput zločeste krtice i ne napušta je. Neugodno joj je zbog tog pitanja, koje joj kvari bezbrižno djetinjstvo, uništava raspoloženje. Što sad? Od kad zna za sebe, sluša o tome, kako se prekršitelje Zakona mora prijaviti. Ali, zaboga, u pitanju je njen tata ...

Voditelj, stojeći na povišenoj platformi grmi o zdravom životu, o brizi za vlastito tijelo, a u Ininim zbunjenom umu sve se komeša. Njen joj je tata pokazao i drugu stranu, stranu za koju nije ni znala da postoji. Tata joj je govorio o ljudskim pravima, o ljudskoj slobodi biranja, ali je Inu to još više zbunilo, jer, ne govori li Voditelj o istome? A koje kao da nije isto ... ma sve je to ludo-zbunjujuće, skroz naskroz nerazumljivo joj. Zašto se život, do sada tako lijep i bezbrižan, odjednom ovako zakomplicirao?

- A sada, drage moje snage, sad ste vi na redu! - završi Voditelj svoju tiradu i široko se osmjehne mladoj i pažljivoj publici. - Na redu su vaše prijave. Ima li tko prijaviti nešto ili nekoga?

- Imam ja! - vikne Tara, Inina vršnjakinja i njena dobra prijateljica sa kojom je često učila, a koja je sjedila dva reda ispred Ine i koja je sad naglo ustala. - Prijavljujem pušenje!

- Dođi ovdje gore - pozove je sa osmjehom Voditelj. - Neka svi dobro vide onu, koja se brine za svih nas, za naše zdravlje, za ono što je najdragocjenije.

Žamor dječjih glasova isprati sitnu Taru, koja se uspravila u čitavoj svojoj visini, nastojeći izgledati što viša, dok joj na licu titra ponosni osmjeh. Ovo je njenih pet minuta! Sad će, po prvi puta u njenom mladom životu, svi gledati u nju, pažljivo pratiti njene riječi, a kad završi ...

Pljesak se prolomi, kad Tara prestane govoriti, nakon što je prijavila svoju stariju sestru zbog pušenja u stanu.

- Bravo! - vikne Voditelj, priđe joj i podigne Tarinu lijevu ruku visoko gore, baš kao pri proglašavanju pobjednika u boksu. - Tako govori istinski osviješten i odan član "Mladih novih snaga", kojemu je uvijek na umu opće dobro. Molim, još jedan pljesak za našu Taru: zaslužuje to!

Pljesak još jači uz buku i ciku mladih glasova odjekuje dvoranom, dok zarumenjela Tara vraća se svojoj stolici, a pogled joj plamti srećom i ponosom: izvršila je svoju časnu dužnost. Ina ne može skinuti pogled sa blistavog Tarinog lica.

- Ima li još tko neku prijavu?

- Imam ja! - začuje Ina svoj uzbuđeni glas i u nevjerici ustanovi kako je i ne znajući, protiv svoje volje, poskočila sa stolice i stoji uspravno, dok joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju u brzom ritmu, a ruka joj visoko podignuta u zraku, dok svi sad gledaju u nju.