Hiperica

Hiperica

Dao sam joj nadimak "Hiperica", onako, samo za moju dušu, za moju upotrebu, da se tako neknjiževno izrazim. Imala je svoj nadimak pod kojim je objavljivala priče i pjesme na svom blogu, ali nikad je nisam zvao njenim nadimkom, već uvijek svojim. Volio sam doći na njen blog, obojen plavetnilom, podsjećalo me na more, pa bi krstario između njenih umotvorina kao što sam nekada, u svojim mladim i neobuzdanim danima krstario morem.

Dirale su me njene pjesme i Hipericu sam posjećivao sve češće, pronalazeći u noj duh buntovništva, kojeg sam i sam u tim godinama imao napretek. I volio sam taj Hiperičin neobuzdani duh i divio mu se, jer priznajmo, na stranu feminizam i sve ostalo, rijetke su žene koje su takve. Da je živjela prije petsto godina, sigurno bi se pridružila gusarima.

A ja volim rijetkosti, uvijek sam ih volio. Takozvani "normalni" ljudi, u meni bude netrpeljivost, dosadu i vrlo brzo im nastojim umaknuti, a da ih ne uvrijedim. Jer slušati neku glupaču kako toroče o tome koje cipele obuti i koju majicu kupiti, nije moj san dobre i poželjne konverzacije. Volim neobične teme, neobične i nesvakidašnje ideje, a Hiperica ih je imala napretek. I prosipala ih je bezbrižno u našim razgovorima, koji su postajali sve učestaliji.

Naravno, i Hiperica je posjećivala moj blog i izražavala se pohvalno, često kroz prijateljsko zadirkivanje, o mojim umotvorinama. Uživao sam u njenim reskim komentarima punim neobuzdane mladosti i u svojoj sam je mašti vidio kako stoji iznad provalije, bez straha, a ispod nje dubok ponor, vjetar joj fijuče oko ušiju i mrsi joj kosu, dok Hiperica potpuno predana svojoj unutrašnjoj razdraganosti, recitira svoje lude pjesme. Kome? Pa zraku, stijeni, šumi, jer ljudi ...

Osjećao sam kako ne vjeruje previše ljudima i pitao sam se, tko li ju je povrijedio. I zašto? Tko može imati snage i povrijediti taj nježni pjesnički duh?

Sprijateljili smo se Hiperica i ja. Iako nas je dijelio ponor godina, imali smo i nešto zajedničko: buntovan duh i ljubav prema riječima. Malo pomalo, počeli smo izmjenjivati e-mail poruke, zatim prešli na chat. Uživao sam. Razgovarali bi tako i po nekoliko sati, dok je vrijeme nestajalo. Nekoliko sati provedenih u izmjenjivanju poruka sa Hipericom, pretvarali mi se u minute. Mislio sam o njoj kao o golubici, a sebe vidi u galebu i već sam pisao u glavi priču o prijateljstvu golubice i galeba. Otkačena priča, baš kao što je i Hiperica otkačena. Uživao sam, istinski uživao. A uživala je i ona, Hiperica. Nije to krila. Uvijek je gromoglasno, poput kanonade pucala veseljem, ali primijetio sam, kako se ponekad povlači u tugu, šuti, ne odgovara onako živahno, poletno, puna duha, kako je inače odgovarala.

"Ljepotice", pisao sam joj. "Je li ljubav u pitanju, pa si potištena?"

Naravno da nije bila ljubav, suviše je bila lijepa, da bi joj ljubav zagorčavala život: nešto ju je drugo mučilo, nešto o čemu nije željela govoriti. Neka joj je boljka, o kojoj nije željela govoriti, mijenjala raspoloženje.

I onda, jednog dana, dok je ledeni vjetar fijukao gradom, nisam više mogao izdržati i upitao sam je, birajući riječi pažljivo, bojeći se da je ne povrijedim, kako bi možda trebala konzultirati se sa nekim ...

Hiperica je prasnula. Poput supernove izlio se njen prasak, naglo, bljesnuvši mi u lice sa monitora. Tako mi se učinilo.

"Ne želim nikakve konzultacije ni sa kim! Ne želim više razgovarati", bljesnula je njena poruka na monitoru i čas kasnije prekinula je vezu.

U redu, mislio sam potišteno, povrijeđena je malo, sad se duri, ali proći će je. Već za nekoliko sati, kad se noć spusti nad gradom, kad ljudi traže društvo, vratiti će se i mi ćemo ponovo bezbrižno čavrljati i izmjenjivati ludo-neobične ideje.

Ali nije se vratila, Hiperica. Nikad više nije željela čavrljati sa mnom. Pitam se: što li joj je, pa tako burno reagira? Zar sam dotakao nešto što nikako nisam smio dotaknuti?

U svoje opravdanje mogu reći samo ovo: mislio sam da smo prijatelji, a prijatelju se sve može reći, ne postoji tabu-tema, između prijatelja. Pravih, naravno.

Jesmo li prijatelji, Hiperico?