Čvrst momak

Čvrst momak

"Čvrst sam ja momak", pomisli Reno, pažljivo zagledajući svoje lice u ogledalu, za vrijeme dosadnog svakodnevnog i samim time mukotrpnog obreda brijanja. "Ne može me se tako lako slomiti! Prošle su dvije godine i vrijeme je da zaboravim. Moram zaboraviti. Što se dogodilo, dogodilo se. Povratka na staro nema. Nisam želio da se to dogodi, nitko nije, pa ni ona pijana budala, ali ... splet nesretnih okolnosti tog kobnog dana i ništa više. I vrijeme je da prihvatim neumoljive činjenice života i počnem ponovo normalno živjeti. Život se nastavlja. I kad mene više ne bude i dalje će se život nastavljati i ljudi će dočekivati Novu godinu i smijati se i piti i tako mora biti i tako treba biti. Henrieta je mrtva i neće oživjeti, zatvorim li se u stan i naločem poput životinje. Kao što sam prošle godine učinio. Ništa je neće oživjeti. I zato idem na ovu zabavu, dočekati Novu godinu sa svojim prijateljima, piti i plesati i smijati se i neću misliti na Henrietu, jedinu Henrietu, neću misliti na nju, na onaj dan, ni na što neću misliti ...".

Ali nije uspijevao u tome. Dok se polako oblačio, misli mu odlutale na onaj dan točno prije dvije godine, zadržavale se na tom danu i protiv Renove volje. Isto se tako, baš kao i ove večeri na Staru godinu, dotjerivao, ali je tada ...

... ispred toaletnog stolića stajala Henrieta, obučena u zanosnu crvenu haljinu, kratku, lepršavu, koja je otkrivala njene duge i lijepe noge, a zlatna joj se kosa spuštala niz gola leđa. Četkom je ravnomjerno prolazila kroz zlatne niti, potez za potezom, ravnomjerno, a Reno uživao u svakom njenom pokretu, u presijavanju zlatnih niti, osjećajući sreću. Prizor koji ga usrećuje.

- Nije li haljinica prenapadna? - upitala je.

- Ne budi luda, zlato - odgovorio je Reno. -Imaš savršene noge i ni jedna haljina na tebi nije napadna. Pokaži ono što imaš. Ne stidi se.

- Ah, muškarci - rekla je Henrieta. - Mogla sam i znati tvoj odgovor.

Preko ramena je prebacila kratki kaput i dok su prolazili ulicom do svog automobila parkiranog malo podalje od zgrade u kojoj su živjeli, Reno je primjećivao poglede muškaraca na njoj i drsko im uzvraćao gledajući ih ravno u oči. A oštar i podsmješljiv pogled mu je slao poruku: "Prste k sebi, druškani! Ova je ljepotica moja. Možete gledati. Ali samo gledati."

Poput pravog kavalira, kojih je sve manje, kako je jednom primijetila Henrieta, otvorio joj je vrata kola, pridržao ih dok se Henrieta nije udobno smjestila, pa ih pažljivo zatvorio, bez buke.

Promet je u gradu, naravno, podsjećao na najcrnji košmar. Kiša je iznenada počela padati i bubnjati po limu i staklu kojim su bili okruženi, odvojeni od ostatka svijeta, a njene su velike kapi odskakale i prskale i sve je za čas bilo mokro, potopljeno.

- Dobro je što nas nije zahvatilo na putu do kola - primijetila je Henrieta. - Moja bi frizura bila upropaštena, o haljini da i ne govorim.

- Strašno - odgovorio je šaleći se i zadirkujući je Reno. - To sigurno ne bi ni mogla preživjeti. Prava katastrofa!

- Samo se ti ...

Nikad nije završila rečenicu. U njih se, sa suvozačeve strane, sa strane gdje je sjedila Henrieta, zabio drugi automobil vozeći bjesomučnom brzinom i oduzeo riječ Henrieti, oduzevši joj i život. Zapanjen, ne vjerujući da se ovo uistinu događa, Reno je vidio, baš kao na usporenom filmu, kako iz Henrietine glave, iz zlatnog slapa raskošne kose, odjednom izbija ljepljivo crvenilo, kako joj je glava neprirodno klonula na grudi, kako ...

- Rekao sam da neću misliti o tome! - glasno i odlučno progovori Reno, završavajući oblačenje. - Gotovo je. Više ne mislim. Idem na taj doček i bogovski ću se provesti.

- Znaš - reče mu prijatelj kod koga je bio organiziran doček, dok su sa čašama u rukama stajali na balkonu, na koji su na trenutak izašli u potrazi za svježim zrakom - bojao sam se da možda nećeš doći. Dobro je što si došao.

- Jest, dobro je - složi se Reno i blago osmjehne. - Prija mi ovo druženje.

- Pogotovo Almina prisutnost - primijeti mu prijatelj i potapša ga po ramenu. - Dobra je cura, poznajem je čitav svoj život. Dobro si odabrao.

- Jesam li? - upita Reno, gledajući kroz stakleni zid Almu, kako stoji pored stola sa pićem u uskoj i crvenoj haljini, za koju mu je istog časa, kad je stupio u prepun stan, zapeo pogled: oko trideset, visoka, crnokosa, velikih i vatrenih crnih očiju. - Ili je ona mene odabrala?

- Tako misliš? - upita ga prijatelj.

Reno ne odgovori: zar je to važno? Nije! Važno je jedino to, što ponovo osjeća želju, ponovo sa iščekivanjem očekuje razvoj događaja.

- Pozvati ću je kod sebe - odjednom reče, a da nije ni bio svjestan kako je to odlučio.

- Učini to svakako! - reče mu prijatelj.

Njegov mobitel zapišta: netko mu je poslao poruku. Reno otvori oči i prvo što ugleda, bila je meka ženska ruka prebačena preko njegovih grudi. Okrene glavu na lijevo i zagleda se u Almu: mirno spava poluotvorenih usta, priljubljena uz njega. Reno se osmjehne na taj prizor, lijep, poželjan. Koji dugo vremena nije vidio.

Polako, pazeći na svoje pokrete, odmakne se od usnule Alme i ustane, pa onako gol dohvati mobitel i sa njime u ruci tiho išeta iz spavaće sobe: kad je već budan, može skuhati i kavu.

Čini mu se kako nije ni spavao. Pili su prilično, oboje odgađajući odlazak u krevet, a kad su dokrajčili bocu vina i kad više nisu imali strpljenja odgađati željeni trenutak, kad su kočnice, zahvaljujući popijenom vinu sasvim popustile, mahnito su poskidali odjeću sa sebe, uskočili u krevet, a dugo odgađana strast spojila ih u grčevitom i slatkom zagrljaju. Bilo je dobro, bilo je više nego dobro i trajalo je i trajalo ...

Reno se osmjehne na sjećanje, vrativši se iz kupaonice, obučen samo u traperice, iako je u kuhinji bilo hladno. Srkne prvi gutljaj kave, koji mu neobično prija, pa dohvati mobitel sa stola, gdje ga je bio odložio.

"Sretna Nova!", pročita poruku, a ime pošiljateljice ga ošamuti. "Henrieta", pisalo je na zaslonu mobitela i Reno osjeti, buljeći netremice u to voljeno ime, kako mu suze naviru na oči, a prizor iz one daleke noći, dok njegova ljubav četka svoju raskošnu kosu, zaleprša poput ranjenog goluba u njegovoj duši, oživi u sjećanju, bljesne, zaboli, a ruke mu drhte i drhte ... Zatim se odjednom sa olakšanjem sjeti koja je to Henrieta, nije ona njegova, već sadašnja poslovna suradnica i val ga olakšanja zahvati. Pomislio je ...

- Nadao sam se da sam čvrst momak - promrmlja glasno, brišući nadlanicom suze. - A cmoljim poput derišta.

- Nisi derište i ne cmoljiš - reče mu Alma iza leđa.

- Nisam? - upita on. - Što sam onda?

- Muškarac - odgovori mu Alma osmjehujući se, stojeći gola pred njim i ne stideći se svoje golotinje, ni ne mareći za hladnoću. - Pravi muškarac! To si ti! Pravi muškarac koji se ne boji pokazati osjećaje.

Reno samo klimne: grlo mu se stezalo i boljelo ga i ni riječi ne može izgovoriti, a Alma, osjetivši to, priđe mu i zagrli ga, a njena mu toplina i miris udahnu mir, duboki mir i sada je znao, kako zaborava nema, ni ne treba ga biti. Može se sjećati bez bola. Uz Almu.