Očekujući

Očekujući

Točno u trenutku, dok nespretno otključava vrata stana, a ruke joj pune namirnica koje je nakupovala na tržnici, zazvoni mobitel u njenoj torbici obješenoj preko ramena. Branka čitava protrne od slatkog iščekivanja, a misao, kako je to sigurno on, Vladek, natjera joj rumenilo u duguljasto i lijepo lice. Nestrpljivo nogom odgurne vrata, pa uđe u hodnik i samo spusti pune najlon-vrećice na pod i brzo izvuče mali mobitel iz torbice. Dok gleda ime ispisano na zaslonu, smiješak joj promijeni izgled lica, preobrazivši je u pravu ljepoticu.

- Ovdje sam, Vladek - nježno reče, nastojeći ne govoriti zadihano.

- Prekidam te u nečemu? - upita Vladek, a Branka se još šire nasmiješi: uvijek obziran njen Vladek.

- Upravo sam stigla kući sa tržnice - odgovori mu. - Stojim u hodniku, dok su namirnice na podu. Ali nije me briga.

- Moja cura! - reče joj Vladek onim svojim glasom, kkoji bi je uvijek iznova uzbudio i uvijek bi se iznova čudila tom uzbuđenju: konačno, četrdeseta joj je i trebala bi biti mirnija, staloženija. Ili možda ne?

- Jesam li tvoja cura? - upita Branka tiho, gotovo nečujno: nikako da se navikne na njegove bezbrojne i ponekad, čudne komplimente. Koje silno voli.

- Znaš da jesi - odgovori joj voljeni glas. - Samo ti i ni jedna druga. Samo ti.

Branki koljena popuste, zadrhti blago. Pogleda oko sebe tražeći mjesto gdje će sjesti, iako vrlo dobro zna kako u blizini nema ni jedne stolice. Brzim koracima uđe u kuhinju, pa sjedne za kuhinjski stol, na kome se još uvijek nalazi lončić jutros skuhane kave, sada već sasvim ohlađene: crni ostatak koji nijemo priča o buđenju.

- Dolaziš večeras? - upita, u mašti ga vidjevši kako prilazi njenoj kući, penje se stepenicama, dolazeći sa glavne ceste, uvijek silno prometne, preskače po dvije i maše joj.

- Dolazim - odgovori Vladek. - Posao sam završio, više me ništa ne zadržava ovdje. Mogu li doći u sedam?

- Kakvo je to pitanje? - odvrati Branka nasmijavši se. - Pa znaš da možeš. Štoviše, moraš doći!

- Možda si u međuvremenu ...

- Molim te! - prekine ga ona. - Ne govori to! Čak ni u šali!

- Jedva čekam vidjeti te - reče meko Vladek. - Čekaj me.

- Pripremiti ću krasnu večeru - reče Branka razdragano: konačno ima za koga kuhati i dozvoliti svojoj kulinarskoj mašti punom se snagom razmahati.

- Pojesti ću tebe! - reče on. - Čitavu! I neće mi trebati ni jedno drugo jelo. Tebe želim!

- Oh, Vladek - promuca ona zbunjeno: uvijek bi je zahvatiila zbunjenost, kad bi joj Vladek govorio nježne riječi.

- Vidimo se večeras, lijepa moja - reče Vladek, a uz njegove riječi do nje doleprša i buka prometa: sigurno joj telefonira u vožnji.

- Voziš i razgovaraš sa mnom - reče Branka odjednom uznemirena. - Molim te, ne čini to, Vladek.

- Dobro! - reče on pomirljivo. - Prekidam onda. Volim te i jedva čekam ugledati te.

- I ja tebe volim - odgovori ona, pa spusti mobitel na stol i zagleda se u daljinu, a osmjeh joj sreće ne silazi sa lica.

Jesenje sunčano poslijepodne polako se bliži kraju, a večer se tihim koracima približava. Obučena u traperice i debelu mušku košulju, čiji joj se uzorak velikih kocki dopada, podvezane tamne kose, Branka leti po kući i čisti: sve mora blistati kad Vladek dolazi. Ni sanjala nije, kako se može uživati u čišćenju, a eto, sve se u njenom životu promijenilo doslovno preko noći. Zbog Vladeka.

Ostavši udovicom bez djece u trideset i prvoj godini života, bila je uvjerena kako je za nju strast umrla i kako je nikad više neće moći osjetiti. Sjećanje na njenog prerano umrlog dragog Vida bilo je bolno, čak i sad, nakon toliko godina samovanja. Jadni je Vid umro u ovoj istoj kući, koju je naslijedio od roditelja, a koja je nakon njegove smrti pripala njoj. Umro je gore, na katu, u kupaonici, dok je ona u kuhinji spremala objed. I život je stao. Moždani udar. I ništa više nije bilo kako treba biti. Prestala se radovati životu, prestala se radovati bilo čemu, dok su godine prolazile. Život bez radosti.

Sve dok prije šest mjeseci u njen život nije ušetao Vladek. Kako se to dogodilo? Zašto je prihvatila njegov poziv na kavu?

Vjetar je tog dana sumanuto divljao ulicama grada, bura je pokazivala svoju zlu i ledenu ćud. Iznenadan snažan nalet ledenih noževa koji su se zabijali u njeno lice i tjerali joj suze na oči, Branku je zanio i ona je zateturala u uzaludnom naporu održati ravnotežu, ostati na nogama. Bura je bila jača i Branka se odjednom našla na leđima, na ledenom pločniku, dok se nad njom saginjao visok i snažan muškarac, poduže crvenkaste kose i pjegavog lica, zelenih očiju, čiju je boju istog trena zapazila, usprkos nelagodnosti koju je osjećala.

- Dozvolite mi! - uzviknuo je on, podigao je sa lakoćom i grleći joj ramena, sprečavajući tako njen ponovni pad, nastojeći je tijelom zaštiti od ledenih udara, dok se ona nemoćno opustila, uživajući u pažnji na koju nije navikla. I u naručju muškarca, nakon čitave vječnosti.

- Nespretna sam - promucala je zbunjena osjećajima, mislima.

- Niste - odgovorio je on blago, tamnim i dubokim glasom. - Bura je zbilja jaka. Predlažem da svratimo na kavu ili čaj, dok se malo oporavite. A zatim ću vas odvesti kući, ili vam pozvati taksi. Kako budete željeli.

Brišući stol u velikoj dnevnoj sobi, dok je miris hrane, koju je pažljivo odabrala i sa ljubavlju pripremila dopirao do nje, Branka se osmjehne sjećanju. Bilo je sve upravo savršeno. Onako kako gotovo svaka žena sanja da bude. Tih i pristojan, nježan, a snažan. I odjednom je osjetila ludo uzbuđenje koje dugi niz godina nije osjetila: sve od smrti svog supruga. Uzbuđenje ju je zahvatilo, osjećala je kako gubi dah zbog blizine stranca, a toplina između nogu ju je naprosto zapanjila. I čudila se samoj sebi? Što joj je? Nikad prije nije takvog što osjetila. Nikad. Čak ni sa Vidom. A sam bog zna da je sa njim ...

- Bila je to ljubav na prvi pogled - rekao joj je Vladek tri mjeseca kasnije, dok su se grlili na stepenicama ispred njene kuće, a desetak metara niže brujali automobili, opraštajući se od nje, nakon zajednički provedene noći. - Jesi li svjesna toga? Kao na filmu. Ljubav na prvi pogled. I strast! Baš kao na filmu!

Pozvana miomirisima koji su dopirali iz kuhinje, Branka prestane brisati prašinu i pojuri prema pećnici: mora provjeriti pečenje. Dok otvara pećnicu i jarka joj toplina udara u lice, pita se je li moguće osjećati ovoliku sreću. Kako je izdržati? Jer u grudima osjeća pritisak, slatki pritisak koji joj priziva suze, a ona ih teškom mukom zadržava. Kad bi zaplakala, čini joj se, više ne bi mogla prestati. Tolika sreća! Čime je zaslužila toliku sreću? Čime?

Ogledavši se još jednom oko sebe i sa iznenađenjem primijetivši kako više nema sunca, kako se noć neprimjetno spustila, u panici pogleda na sat. Pa što radi? Za samo jedan sat Vladek stiže, a mora se još istuširati, mora ...

Branka pogleda u veliku crnu vreću u kutu kuhinje, u koju je tijekom čišćenja sve trpala. Oh, bože! Još i to! Potpuno ju je smetnula s uma. Zgrabi veliku plastičnu vreću punu smeća: pa neće valjda ostaviti vreću u kuhinji? Mora je odnijeti u kontejner, malo niže niz ulicu. A to znači izaći u prohladnu večer, na prometnu ulicu. Uzdahnuvši, Branka se ogrne kratkom i smeđom vindjaknom, pa napola vukući, napola noseći veliku plastičnu vreću koja i nije toliko teška, koliko nezgrapna, otvori vrata i stupi na stepenice.

Hladan zrak i šum automobila koji su jurili ulicom desetak metara niže, natjera je odlučno zgrčiti ramena i noseći vreću objema rukama, umalo je grleći poput ljubavnika kojeg nestrpljivo očekuje, počne se spuštati niz stepenice. Mrzi svaki korak koji mora učiniti, jer u mislima već uživa u tuširanju, jer za kupku, na žalost, nema vremena. Polako hoda prometnicom, oprezno, jer zna kako ima pojedinaca koji sumanuto voze, ne mareći za tuđe živote, a često ni za svoj vlastiti.

Konačno stiže do kontejnera, ubaci veliku crnu vreću u njega, zatvori poklopac kontejnera, iako ju je zeleni kontejner dočekao pohlepno razjapljenih usta, zijevajući gladno prema crnom nebu. Trljajući ruke, nesvjesno ih simbolično perući, Branka se okrene i počne vraćati prema stepenicama.

U taj se čas hladni zrak zadrhta oko nje. Snažna škripa, prodorno jeziva, nadvlada čitavu buku oko Branke i samo joj je neugodna škripa važna, samo škripu njena čula registriraju, dok u nevjerici gleda kako se lomi strana jurećeg automobila, stružući po zidu. Zvuk parajućeg metala vrijeđa uši, a iskre izazvane trljanjem metala po hladnom zidu prosipaju se u večeri poput krijesnica. Branka vrišti, a da to ni ne zna, jer automobil juri ravno prema njoj i kad joj zgrčeno tijelo očekuje udarac, poludjelo se vozilo iznenada zaustavi, udarajući u drugi automobil.

Branka se pribere, trgne i pojuri prema automobilu čija su vrata bila otkinuta, istrgnuta snagom udara, a sa čijeg sjedala nemoćno visi klonulo i krvavo tijelo. Mora im pružiti pomoć. Oprezno izvlači mladu djevojku, čija joj krv teče niz ruke, dok joj nastoji pomoći.

Zatim joj se pridruže još neki ljudi, ambulantna kola, pa policija koja je postavljala bezbrojna pitanja, da bi odjednom ostala sama, uplašena krvava, nemoćno gledajući kako odvlače ružno razderan automobil.

Istog trena kad uđe u kuću, osjeti miris prepečenog mesa i na tren zaboravljajući neugodni i nesretni doživljaj, otrči u kuhinju. Ali bilo je već kasno: pečenka, oko koje se toliko trudila, upropaštena je.

Branka nemoćno sjedne, ramena joj se zatresu, a plač izleti iz njenog grla poput uplašenog goluba, dok joj se čudnovata misao crveno ocrtavala ispred njenih duhovnih očiju.

- Što se dogodilo? Jesi li povrijeđena?

Zabrinuti glas trgne je iz transa u koji je zapala, čula joj ožive, ponovo vidi i primjećuje stvari oko sebe.

- Toliko je nesreće na svijetu - zajeca ona ustajući i odmahujući glavom. - A ja sam i dalje beskrajno sretna.

- Nisi povrijeđena? - ponovi Vladek, zabrinuto je gledajući.

- Nisam - odgovori Branka i počne se osmjehivati: kad je Vladek uz nju sve može podnijeti. - Ali je pečenka upropaštena.