Osvajač

Osvajač

Vani je hladno i potražili smo, Dario i ja, toplinu u prvom lokalu i zahvalno zatvorili vrata za sobom osjećajući kako nas topli zrak grli.

- Idemo za šank - reče Dario. - Mrzim sjediti.

U lokalu je neobično mnogo žena. U posljednje vrijeme kao da su se sve žene preselile u lokale; piju, puše i namiguju. Čudno. Dario ništa ne govori, pa ne govorim ni ja.

- Čuj - progovori on konačno. - Prošla su već dva mjeseca, od kad si se uselio u novi stan. Kad ćeš me pozvati?

U neprilici okrećem glavu, prateći dugonogu ljepoticu koja prolazi pored nas i koja mi se opako osmjehuje i vidim joj očnjake: na jednom blistavo bijelom očnjaku primjećujem kapljicu krvi.

- Nećeš odgovoriti? - pita Dario. - Vili, koji se vrag događa?

- Kako to misliš? - pitam.

- Kako to mislim? - ponavlja on. - Vili, boga ti tvoga! Zajebavaš li ti to mene? Kako to mislim? Pa mislim da si šiznuo, eto što mislim!

- Šiznuo? - glupo ponavljam.

- Šiznuo, poludio, skrenuo i da ne nabrajam dalje - odgovori Dario. - Stari smo prijatelji, Vili, zar ne? Koliko se godina poznajemo?

- Što ja znam? Čitav život te znam.

- Gotovo trideset godina smo prijatelji - reče Dario. - Još iz vrtića se poznajemo. I nikad do sad nisi tajio ništa od mene.

- Hoćeš čuti istinu? - pitam ga.

- Ništa drugo ni ne očekujem - odgovori Dario. - Istresi to iz sebe, čovječe, već jednom. Poludjeti ćeš ovako. Gledam te iz dana kako poput duha hodaš, a pogled ti bludi u samo tebi poznate daljine.

- Pa dobro ... - popuštam, spreman reći što se događa. - Slušaj i nemoj me prekidati. Prekineš li me, ja prekidam priču. Dogovoreno?

- Ako inzistiraš ... - promrmlja Dario.

Počinjem govoriti, a bio sam uvjeren, kako nikad nikome ni riječi neću reći, nikada se ni prisjetiti dana useljenja ...

... onog toplog i ljetnog dana i znoja koji se slijevao niz mene, dok sam nosio stvari u svoj stan. Prvi moj samostalni stan i bio sam sretan zbog toga. Nije mi smetala ni vrućina ni težina selidbe: sreća zbog vlastitog stana sve je zasjenila. Sad će Veronika, moja sadašnja u dugom nizu žena koje su me pratile kroz život, moći dolaziti kad god poželimo, u stvari, kad god joj muž otiđe na jedno od svojih mnogobrojnih putovanja.

Jednu sam sobu namijenio upravu za tu svrhu, nazvao sam je Veronikinom sobom i njoj sam najviše pažnje posvetio. Krevet je bio dovoljno širok i okrugao, neobičnog izgleda i sa šest nogu i to mi se dopalo. Šest je nogu garantiralo čvrstoću i stabilnost.

- Ševiti na okruglom krevetu: to je nešto! - rekao je jedan od majstora koji je drndao nešto sa bušilicom oko radijatora. - Pravi doživljaj ...Još kad bi na zidove i stropove postavili ogledala ...

- Stavite ih - odlučio sam u trenu. - Postavite oglledala!

Majstor se nasmijao, a i ja sa njim, zamišljajući Veronikino lice kad prvi put uđe u sobu nazvanu njenim imenom i ugleda okrugli krevet i ogledala oko njega.

Nisam bio razočaran. Došla je četiri dana nakon mog useljenja. Upravo sam kuhao kavu, kad je mobitel zazvonio.

- Mogu li doći? - upitala je. - Jesi li sam?

- Jesam - odgovorio sam. - Dođi.

Uvijek je tako postupala i cijenio sam to. Nikada nije nenajavljeno banula i možda svojim dolaskom pomrsila mi planove. Tankoćutnost. Obzirnost. Cijenio sam to. I pokazivao joj da cijenim. Na svoj način. Koji je ona voljela.

Došla je već nakon pet minuta sa cvijećem u rukama i bocom viskija "Jack Daniel's", visoka, lijepa i gladna mene. Ili moje muškosti.

- Oooooooo! - uzviknula je ugledavši sobu, a ja se glupo cerekao.

- Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhh! - vikala je pola sata kasnije, a ja sam predvidio njenu reakciju pustivši rok glazbu glasno: ne moraju susjedi znati kako provodim poslijepodneva.

- Još! - stenjala je, dok smo se gledali u oči, ali ne direktno, već preko ogledala. - Ahhhhhhhhh ...

Morali smo predahnuti uz piće i dok smo goli ležali na okruglom krevetu, a mnogobrojna ogledala odražavala naša oznojena i zadovoljena tijela, zagledala se u jednu točku i ukočila.

- Što je? - upitao sam.

- Kao da su tamo vrata - odgovorila je. - Kao da nas netko gleda.

- Gluposti! - odgovorio sam. - Posvuda su zidovi, a na zidovima su ogledala. Nema nikakvih vrata, osim, naravno, onih kroz koja smo ušli u sobu.

- Mora da si me ovog puta izmoždio sasvim - rekla je Veronika, otpila i malo viskija prolila po mom trbuhu: znao sam što slijedi.

Otišla je i ja sam sasvim gol, šetao stanom. Dobra strana je kad imaš za ljubavnicu udanu ženu, to što je ne moraš pratiti kući. Uvijek se boji da će biti viđena ... kad sam stigao do te točke razmišljanja, sjetio sam se njene primjedbe i vratio se u sobu. Pažljivo sam je obilazio, tik uz ogledala, prelazeći dlanom preko njih. Naravno, ništa nisam otkrio: mora da je to Veronikina mašta i ništa drugo.

Zatim sam sjeo za stol na kojem se nalazio monitor kompjutera i otvorio svoj dnevnik i sa zadovoljstvom se zagledao u njega. Sa monitora mi se smiješila impresivna brojka 88. Samo sam ja znao što znači ta brojka. Pod zakučastom šifrom, nalazilo se osamdeset i osam slika žena sa kojima sam vodio ljubav. I podatci o njima: godine, zanimanja, koliko smo puta, kako je bilo …takve stvari, osobne, krajnje privatne, samo za moje oči. Nikome nisam govorio o tom svom dnevniku, dnevniku osvajača, kako sam ga u skrivenim mislima nazivao. Čak ni Dariu, svom najboljem prijatelju.

- Ah! Vidi ti njega! – uzvikne Dario. – Tko bi to pomislio …

- Obećao si, da nećeš prekidati …

- Oprosti … molim te, nastavi.

Gledam trenutak zamišljeno u njega, a da pravo ni ne vidim. A misli blude …

… Dnevnik je bio samo moj i samo za mene: uživao sam klikati mišem i gledati bivše ljubavi, jer svaku sam volio na svoj način, žudio za njom. Dok je trajalo. I prisjećao bi se svega i uživao i uživao...na neki je način prisjećanje bilo slađe od samog doživljaja.

Probudio sam u tami noći i uznemireno zurio oko sebe. Svjetlost je bila jedva vidljiva, ali očita. Nisam je mogao predvidjeti. Ličila mi je na vrata. Ili barem na neki prolaz. Ali znam da ne postoje vrata. Pogotovo nema prolaza.

Ustao sam i pošao prema svjetlosti kao u nekom transu, kao da me svjetlost vodi i nakon nekog vremena mi sine, kako hodam sigurno već najmanje minutu. Kako je to moguće? Soba nije velika, sasvim je obična.

Stao sam. I gledao ispred sebe u svjetlost. Zatim sam se okrenuo i ugledao sjenu gole žene. Prošla je pored mene okrznuvši me, a da me nije ni dotakla: kao da je prošla kroz mene. Zadrhtao sam. I u tom trenutku se prolomio hrapavi smijeh, hrapav, ali očito je pripadao ženi. Posegnuo sam rukom i uz dlan mi se utisnulo nešto toplo i svjetlost jaka i bučna, prolomila se oko mene i odjednom sam vidio bezbroj užarenih očiju i blještavih zuba. Zatim mrak.

Ujutro sam ustao umoran. Dugo sam se tuširao, a zatim glasno opsovavši, vratio u spavaću sobu i provjerio zidove. Ogledala i ništa drugo.

- Pa sigurno, budalo! - promrmljao sam samom sebi. - Što si drugo očekivao? Sanjao si, ili bolje rečeno, doživio si svoj prvi košmar.

- Sanjao si - reče mi Veronika, tri dana kasnije, kad sam joj ispričao svoje iskustvo.

- Zakleo bih se da nisam.

- Ali jesi - reče ona. - Nema drugog objašnjenja.

Ležimo goli na neobičnom krevetu, tijela nam se dotiču, ali više nema želje. Istrošila se u posljednja dva sata.

- Poludio si - reče Veronika, nakon kraćeg vreemena u kojem se čulo samo naše disanje. - Posvuda vidiš žene. Ne čudi me to: takav pastuh ...

- Ne pretjeruj ...

- Ne pretjerujem - smijući se odgovori ona. - Pogledaj se! I opet si spreman.

Začuđeno pogledam. Bila je u pravu, a nisam ni primijetio to. Čudno. Ali mi Veronika nije dala dalje razmišljati ...

Svjetlost me probudi i bunovno sjedam u krevetu. Bacam pogled prema satu i ne vjerujem svojim očima: 88 koči se brojka zeleno treperava. Ustajem i prilazim satu, ali se brojka na digitalnom satu ne mijenja. Osjećam, kako me svjetlost neodoljivo privlači i napuštam sat: ne zanima me više. Hodam prema svjetlosti koja me probudila u gluho doba noći. Vrata. Prokleta se vrata nalaze tamo gdje se nikako ne smiju nalaziti. Prolazim kroz njih i ulazim u svjetlost i dočekuju me ruke, nježne i ledene. I privlače me u zagrljaj. Okružen sam golim ženama koje se udvornički osmjehuju i nude mi se. Zadovoljavam ih. I sebe. I čudim se koliko to dugo traje i kako to da ne osjećam umor, klonulost, već samo želju, neprestano želju. Jedna prolazi kroz moje naručje, pa druga, treća ... osamnaest njih, sa zaprepaštenjem brojim u sebi, a svaki je put sve bolje i bolje i želim još i još i ne osjećam zamor. Samo ushit. Ništa drugo ne osjećam. Postajem supermen-ljubavnik! Samo i jedino ushit raste u meni i kupam se u toplim i vlažnim valovima zadovoljstva ...

Sutradan, dok se večer spušta, radujem se spavanju, jer osjećam umor, strahoviti umor, potpunu iscrpljenost, koju ne mogu objasniti. Gledam na sat, još nije ni osam, a meni se već spava. Da bih nekako prebrodio krizu, sjedam za monitor i upisujem lozinku. Otvaram svoj omiljen dokument i zaprepašteno gledam u njega.

Tamo, gdje bi trebala pisati brojka 88, sada stoji 106.

Spavam li? Sanjam li? Štipam se za butinu i uvjeravam da sam i te kako budan. Sad mi se više uopće ne spava. Otvaram dokument sa slikama i odmah prelazim na broj 88, na Veroniku. A poslije Veronike broj 89, ime Lia i prekrasna ljepotica maglovito poznata. 90 - ta je Lita, pa ... i odjednom znam, da ono, što sam do sada mislio kako je košmar, uopće nije bio košmar. Sve sam to doživio, proživio. Bio sam sa tim ženama. Dokaz je ovo, pohranjeno u mom kompjuteru i možda ... okrećem glavu prema satu i znam što ću vidjeti: treperavu brojku 106!

- Ma je li ti ozbiljno? - pita me Dario, a oči mu se raširile, prijete mu progutati čitavo iznenađeno lice.

- Znao sam da mi nećeš vjerovati - tužno kažem.

- Ali, Vili, prijatelju! - uzvikne on. - Zajebavaš li ti mene?

Gledam ga trenutak i osjećam silnu želju zabiti šaku u njegovo iznenađeno lice, istjerati mu nevjericu iz pogleda, ali umjesto toga prasnem u smijeh.

- Nasjeo si, je li? - upitam ga. - Možda te ovo nauči da ne zabadaš noć u tuđe stvari. A sad, uzmimo još po piće, pa moram ići. Dolazi Veronika.

- Ah, gade! - kaže on, a u glasu mu olakšanje. - Ma odakle ti samo takve ideje? Zbilja si lud!

Žurim kući. Sastanak je sa Dariom gotov, napustio sam ga ispred kafića, čim smo izašli na vjetrovitu ulicu. Radujem se povratku kući i nadolazećoj noći u kojoj me čekaju ...