Stupica

Stupica

Žamor. Glazba. Buka. Dim. Smijeh.

Svi su tako prokleto raspoloženi i svi mi idu na živce, što naravno, ne pokazujem. Naučio sam ne odavati emocije, naučio sam poslušno klimati kad se to od mene očekujem i od trenutka kad sam to naučio, sam sebi više ne djelujem čovječno: uvjeren sam, da sam se pretvorio u lutku. Bolje reći u pajaca. Sa nepunih dvadeset i tri, odričem se samog sebe. Sve u meni protestira protiv toga, a osjećaj nemoći težak milijun tona pritišće mi uzburkane misli.

- Što je sa tobom? - pita me stari prijatelj Lisac.

- Ništa - mirno odgovaram. - Sve je u najboljem redu.

- Objesi to mačku o rep! - kaže Lisac. - Znaš li sa kime razgovaraš? Znaš li zbog čega ste mi prišili nadimak "Lisac"? I zbog toga me ne laži, nego istresi istinu. Ja sam ti najbolji i najstariji prijatelj, sjećaš se?

- Sjećam se - odgovaram sa smiješkom. - Ne daš mi zaboraviti.

- Hajde, ne izmotavaj se - uporan je Lisac. - Jesi li se posvađao sa Mirnom?

- Nisam.

- Pa onda?

Prijem je organiziran u našu čast, za nas, ( kako mi samo čudno i sasvim strano zvuči to "za nas" ) za Mirnu i mene. Organizirali su ga Mirnini roditelji u svojoj kući, ogromnoj kućerini na tri kata. Prijem se održava na prvom katu u velikoj i svijetloj dnevnoj sobi, najvećoj dnevnoj sobi, koju sam ikada vidio. Sve mi se ovdje čini grandiozno i suviše blistavo.

Gledam u Mirnu koja blista. To joj moram priznati: izgleda fantastično, a tako se očigledno i osjeća. Sa mnom nije tako: ne osjećam se fantastično. U stvari, ne osjećam se nikako. Gledam je kako se kikoće u suprotnom uglu sa svojim prijateljicama i baca kose i lukave i pobjedničke poglede prema meni. Povremeno mi veselo, naglašeno veselo, mahne visoko podigavši ruku, a pritom joj se crna kosa zatrese, valovi zaplešu u njoj. Nekad me to bacalo u ekstazu: sad promatram ravnodušno.

- Ne znam što očekuješ čuti - odgovaram polako prijatelju. - Konačno, ovo nije ni mjesto za ozbiljan razgovor.

- Očekujem čuti istinu - reče Lisac. - Eto što očekujem. Samo istinu od svog najboljeg prijatelja.

- Pa dobro - kažem mu popuštajući. - Uzmi čašu, ili još bolje bocu, pa da izađemo na balkon. Tamo nas neće nitko smetati.

Noseći bocu viskija "Ballantines" otvoreno i svakog drsko gledajući u oči, kad bi se netko sa čuđenjem zagledao u njega, Lisac pođe ispred mene preko ogromne i glasne dnevne sobe, pa pomakne velika i staklena klizna vrata. Netko me potapša po ramenu i okrenem se.

- Što izvodite, vas dvojica? - pita me Mirna, koja je primijetila što namjeravamo i prišla nam.

- Samo mali privatni razgovor - umirujem je. - Ništa više. I za čas smo nazad.

- Što imate razgovarati? - pita ona, a crne joj oči bljesnu: ljubomora joj vrišti iz plamtećih očiju. - Ovo je naša večer.

- Znam da je naša večer, zlato - umirujem je tiho. - Ali Lisac mi je najstariji i najbolji prijatelji i želi sa mnom razgovarati.

- A ja želim da razgovaraš sa mnom - reče Mirna i hvata me za mišicu. - Da budeš sa mnom. Da me ne ostavljaš.

- Ne ostavljam te, zlato - strpljivo joj tepam. - Za čas ćemo se vratiti i opet ću biti samo tvoj.

- A ono? - pita ona i pokazuje na bocu "Ballantines"-a. - Hoćete li sve to popiti? Napiti se?

- Ma daj! - kažem joj i grlim je, a najradije bih je pljusnuo. - Večer je svježa i to nam je samo da nas drži zagrijane.

- Dosta sranja! - zareži Lisac. - Pusti ga pola sata. Imati ćeš ga ostatak života.

Napućivši usne, Mirna mu dobaci prezrivi pogled, ali ništa mu ne odgovori: poštuje naše prijateljstvo, iako ga ne odobrava.

- Petnaest minuta - šapne mi i njen me dah opali po obrazu. - Ni sekundu duže!

Na balkonu, sa koga inače puca pogled na more, a koje se sad zbog tamne jesenje oblačne noći ni ne vidi, već samo naslućuje, Lisac natoči izdašno čaše i obojica dobro potegnemo.

- A sad govori - reče on. - I nemoj okolišati.

- Neću okolišati, ali kako sve objasniti, kad je sve tako čudno, meni neshvatljivo.

- Čini mi se da si nesretan - primijeti Lisac. - A morao bi biti sretan, zar ne? Uskoro se ženiš sa krasnom djevojkom, dobio si krasan posao kod njenog starog, a vjerojatno će vam i stan kupiti. Rekao bih: pravi srećković.

Srećković kaže on, moj najstariji i najbolji prijatelj. Srećković. Sve sam prije nego srećković, mislim i potežem iz čaše: viski mi pali grlo, reže utrobu, ali pijem dalje. Srećković. Tako se čini. Ali ja mislim sasvim suprotno. Osjećam se nemoćno, osjećam se ulovljen, u stupici.

- Trudna sam - ispalila je Mirna prije mjesec dana, nakonn što smo se dobro izvaljali na mom starom kauču.

- I? - upitao sam je. - Kako to? Zar nisi ništa poduzela? Tvrdila si da jesi ...

- Zaboravila sam.

Tada sam je prvi put poželio pljusnuti. Ali nisam. Možda sam trebao. Zaslužila je, to je neosporno. Namjerno je ostala trudna: upecala me! Namjestila mi stupicu, a ja sam poput posljednje budale uletio u nju.

- Ti si lud! - odvratila je na moj prijedlog da se riješii trudnoće: još je bilo vremena, mislio sam, ali pogrešno sam mislio. - Prošla su tri mjeseca.

- Pa zašto...?

- Željela sam ...

I od tog trenutka u mene se uselio pakao. Nisam se osjećao spremnim za brak, za obiteljski život, a najmanje sam bio spreman na očinstvo. Ali je Mirna na sve moje argumente odmahivala rukom i oslikavala mi zajedničku budućnost u najsvjetlijim bojama. Njen će nam stari pomoći u startu, govorila bi i to je bio njen najjači argument: u njenim je očima njen otac bio svemoguć, poput boga.

Popustio sam. Predao sam se. Nekako su se stvari i događaji počeli odvijati kao sami od sebe, bez mog učešća, sve više me gurajući u pravcu sa koga sam sve više želio skrenuti. Ali nisam imao snage. Struja, koja me zahvatila, nesmetano me nosila dalje, sve dalje.

Jedne me nedjelje odvela na svečani objed kod svojih, gdje je njen stari, poznati poduzetnik, još jasnije objasnio mi moju budućnost uz njegovu kćerku. Nitko me nije pitao volim je, želim je uzeti za ženu, pristajem li na njihove planove. Nitko me ništa nije pitao. Valjda su smatrali kako imam biti sretan što mi, kako su oni to sigurno doživljavali, izlaze u susret i omogućuju mi dobar start na početku bračnog života.

- Imate sve predispozicije da budete sretni! – grmio je njen stari, udobno zavaljen u fotelju i sa čašom plemenitog crnjaka u ruci. – I biti će te! Ja ću se za to pobrinuti, ništa ne brini. Budi dobar prema mojoj maloj i imati ćeš sve! Sve!

Ježio sam se u sebi slušajući njihove slatke riječi i gledajući nasmijana lica, ali ništa nisam rekao. Šutio sam i mislio, kako sam mogao proći i gore. Mnogo gore. Ali me crv izjedao: nije to bio život kakvog sam želio, o kome sam sanjao. To je bio njihov život nije bio moj. Ja nisam želio dijete, ne sada, ne ovako rano. Nikako ne u svojoj dvadeset i trećoj godini. Pa još nisam ni počeo živjeti. Još nisam ni otputovao u Kinu, što mi je najveća želja. U stvari, ni jednu svoju želju još nisam ni ostvario. I naposljetku, ne vidim ljepotu roditeljstva, ne mogu je vidjeti i nisam kriv zbog toga, kao što mi je nabila pod nos Mirna u jeku naše prepirke, jedne od mnogih. Umjesto toga vidim kako to dijete neće imati sunce mog djetinjstva, ni more, ni zrak. Možda će, kad ono odraste, morati nositi gas-masku svaki put kad bude napuštao stan i izlazio na ulicu. Već je sad nesnosno živjeti, a kakva li tek budućnost stiže! Klati ćemo se međusobno za kapljicu vode, kao što se sad koljemo za naftu. Zar da svoje dijete odgojim za takav svijet?

I najvažnije: sigurno će imati vječno nezadovoljnog oca, koji je propustio živjeti svoj život i koji je potrošio svoj život, jer ne živjeti kako želiš, kako misliš da bi trebalo ... ima li to uopće smisla? Iz jutra u jutro buditi se uz ženu koja te primorala da je uzmeš za ženu, odlaziti na posao koji ne voliš raditi ...

Naravno, ni riječi nisam rekao. Kome? Njima? Njima koji sve imaju što se može kupiti novcem i zbog toga misle da mi mogu određivati način života, jer ja nemam novaca, siromašan sam po njihovim kriterijima. Sa prezirom sam slušao njihove planove o mom bračnom životu i sve mi se više sve to skupa gadilo. Ali šutio sam i dalje. Jesam li postupao kukavički?

- Nisi kukavički - reče Lisac. - Ali glupo jesi. To sigurno!

- Ponio sam se bijedno - kažem i otpijem još jedan veliki gutljaj. - Znam to. Trebao sam ustati i glasno im reći kako se ne želim oženiti njihovom princezom, ne želim raditi za njih, ne želim...

- Smiri se - reče Lisac i stisne mi mišicu umirujući. - Još se možeš izvući iz stupice.

- Misliš? - pitam ga sa nadom u glasu: možda on, moj prijatelj, ima čarobnu formulu koja će mi vratiti oteti život?

- Vratimo se - reče Lisac umjesto očekivane ࣝarobne formule: morati ću je sam pronaći i pronaći ću je! - Već smo dugo ovdje.

- Da pobjegnem? -pitam ga.

- Gdje? - pita Lisac i odmahuje glavom. - Ma daj, čovječe! Samo te panika uhvatila. Ništa više, samo panika! Kažu da svakog uhvati panika pred vjenčanjem. Proći će.

Ali ja znam da nije u pravu, nije samo panika, uopće ne osjećam paniku, već se osjećam mirno, blago, opuštajuće, dok donosim u sebi konačnu odluku: pobjeći ću! Da, pobjeći ću! Tamo gdje me ne mogu uloviti.