Petkom

Petkom

Sa mora dolazi nam leden vjetar, koji pozdravlja sumrak i sunce na zalasku, zbog čijih se zlatnih zraka brda ljubičasto presijavaju. Gledamo u ta brda, stojeći na obali, uz sam rub, ispod nas je more, mirno, tiho, jedva malo valovito: šumi tajanstvenim plavetnilom koje polako prelazi u crnilo, dok nijemo njiše sjenke brodova. Noć se spušta, raširila je krila i za čas će sve umotati u crno.

- Hoćemo li na piće? - pita Boris. - Postaje hladno i prijati će nam.

- Naravno - odgovorim. - Sunce zalazi, vidiš? To je vrijeme kad piiće najviše prija.

- Meni uvijek prija - promrmlja on keseći se, dok krupnim koracima žurimo prema lokalu udaljenom dvadesetak metara i iz kojeg dopire glasan smijeh.

- Bučno je unutra - primjećujem. - Kao da nešto slave.

- Vjerojatno grupa pomoraca ispija piće prije isplovljivanja - kaže Boris.

U pravu je, shvaćam istog trena kad ulazimo u zadimljenu gostionicu "Mornar". Svi prisutni su razdragani, ima ih desetak i svi stoje sa čašama u rukama, a lica im zažarena što od pića, a što zbog uzbuđenja skorog odlaska. Pristojno klimajući na sve strane, Boris i ja prođemo pored njih na suprotni i udaljeni kraj šanka: tu ćemo moći nesmetano razgovarati.

"Petak je", pomislim u hipu i tjeram misao, tjeram je što dalje, ali se ona ne da. Petkom bih je dočekivao na autobusnoj stanici i bio uzbuđen poput školarca i jedva bih dočekao onaj čarobni trenutak kad bih ugledao njenu čupu divlje i crne kose i veseli osmjeh na sitnom licu. "Petak je", mislim potišteno, jedva čekajući da naručeno piće stigne.

- Imaš li koji plan za vikend? - pita me Boris, baš kao da mi čita misao.

- Imam - lažem ga bezočno i ne mogu se sjetiti, da sam ga ikada do sada slagao, a sad to činim mirno gledajući ga u oči: da ne posumnja. - Pozvan sam na nekakvu gozbu, uobičajeno prežderavanje.

- Zorica i ja slavimo godišnjicu - reče on nemarno, kao da ništa nisam rekao - i bilo bi nam drago da dođeš. Neće biti ništa naročito: samo nas troje i brdo hrane.

- To zam -smijući se kažem. - Tvoja Zorica kuha kao da joj čitava posada broda dolazi na klopu. Ali ne mogu: zbilja sam pozvan i već sam prihvatio poziv.

- Možda se možeš izvući - navaljuje Boris i na taj mi način odaje kako nije povjerovao u moju laž.

- Ne mogu, zbilja ne mogu - odbijam blago, pa u neprilici zabadam nos u čašu.

- Pa dobro - popušta on. - Ako ne ide ...

Petkom bi dolazio na autobusnu stanicu petnaest minuta ranije, prije dolaska autobusa koji mi je donosio nju i tih bi nekoliko minuta šetao gore-dole i izvirivao u pravcu dolaska njenog autobusa. Drhtavo iščekivanje. Koje je trajalo i trajalo i nikako da mu dođe kraj.

A onda bi se autobus pojavio u daljini i ja bih brzo kidao papir sa ruže, koju bih uvijek u takvoj prilici kupovao: papir bi odbacio u kantu za smeće i sa svježom ružom, poput krvi crvenom, čekao nju i sjaj njenih očiju. U utrobi bi mi se plamen pojačao i nadirao prema licu.

U takvom sam jednom trenutku shvatio da sam zaljubljen i kad mi se ta misao prosula se ispred mene, začuđeno sam zastao sa zgužvanim papirom u jednoj i krvavo-crvenoj ruži u drugoj ruci. Zaljubljen? Zar može to biti istina?

Autobus se zaustavio ispred mene, vrata se njegova uz uzdah otvorila i gotovo odmah pojavila se ona, a osmijeh joj obasjavao lice i sva su moja pitanja odlepršala u večernji sumrak: ništa više nije bilo važno. Ona je tu. Došla je. Još jednom. Jer nekako, u dubini svoje uzburkane utrobe, kao da sam uvijek očekivao njen nedolazak. Zašto? Ne znam.

- Hoćemo li još po jedno? -upita Boris i vraća me u stvarnost.

- Ne hvala - odbijam ga. - Žao mi je, ali nemam vremena. Dogovori ...

Grabim uz stepenice i mislim na nju. Prijatelj mi je otišao i ostajem sam, nikog više nema pored mene, kao što nema već poduži period. Polako se navikavam. Samoća, ponekad usamljenost, a najčešće sjeta.

Podsjetnici. Gdje god se okreneš podsjetnici. Eto, u ovoj cvjećarni kupovao sam najčešće ruže za nju. Zastajem ispred male trgovine cvijećem i gledam u osvijetljen izlog. Izlazi prodavačica, koja je ujedno i vlasnica i koja me prijateljski pozdravlja.

- Dobra večer - kaže i prijazno se smiješi. - Kao i obično: jednu crvenu ružu?

- Dobra večer - odgovaram uz smiješak. - Kao i obično, molim.

Hodam sa umotanom ružom u ruci. Još samo dvije ulice i kući sam. Gledam u ružu i pitam se ... ali onda odlučujem: ne, neću je baciti! Donijeti ću crvenu ružu kući i staviti je u čašu vode, a čašu sa ružom u njoj pored radija, točno na ono isto mjesto, gdje bi je i ona stavila, da je došla ovaj petak, kao što je radila svaki onaj petak, kad bi doputovala unoseći u moj život ...