Sibarit

Sibarit

Sjedimo u našem omiljenom lokalu i uživamo u jutarnjoj kavi, dogovarajući se i kujući planove za subotnju večer koja nas čeka i mami. Nerazdruživa četvorka još iz osnovne škole, a sada smo svi bliže tridesetoj nego dvadesetoj. Kako godine lete! Gledam svoje prijatelje i vidim one nekadašnje nestašne dječake, uvijek spremne na svaku nepodopštinu. Takvi smo i danas. Volimo nemir, preziremo mrtvilo, kako međusobno zovemo miran život. Zbog toga smo i izabrali život na moru, "kruh sa sedam kora", kako kaže naša rodbina, ali za nas je to najslađi kruh na svijetu. Danas ovdje, sutra tamo, a dosade nikad nigdje.

Gledam ih kako puše i razgovaraju: samo Andreas šuti, ali na njegovu smo šutnju posljednja dva mjeseca navikli. U žalosti je, da tako kažem.

- A ti? - pita ga Dalibor, naginje se prema Andreasu dok mu poduža kosa boje zrelog žita pada sa strane. - Hoćeš li zinuti? Jesi li svjestan, da još nisi ni jednu riječ progovorio od trenutka kad smo naručili piće?

- Nemam što reći - promrmlja Andreas.

- Po običaju! - posprdno reče Dalibor, dok Nikolas i ja šutimo, ali radoznalo pratimo događaj. - Već si previše vremena takav. Znaš li kakav? Nemoguć! I ne mislim to samo ja, već svi ovdje prisutni. Samo što ti oni to ne žele reći. Ali i njima je dosadio izraz tvog lica umirućeg labuda. Kao da si na pogrebu. Zaboravi je. Zaboravi Selenu! Otišla je! I neće se vratiti! Prihvati to.

- Daj, ne tupi - reče Andreas. - Ne spominji je.

- Koju? - upita brzo Dalibor. - Zar joj ni ime ne možeš izgovoriti?

- Postaješ naporan - reče Andreas umjesto odgovora i ustane. - Ne tiče te se moj ljubavni život.

- Kakav ljubavni život? - upita Dalibor cereći se. - U tome i jest stvar: nemaš ljubavnog života! Postao si mekoputan ...

- Pravi sibarit - ubacim ja.

- Što? - zbunjeno upita Dalibor i pogleda me.

- Sibarit - ponovim mu. - Slučajno znam da se to tako kaže.

- Što to? - ne razumijevajući, upita ponovo Dalibor.

- Trebao bi to znati - posprdno mu reče Andreas. - Ti koji sve znaš. Sibarit znači mekoputan. A tu si riječ ti za mene upotrijebio.

- Sibarit? - ponovi valjajući pažljivo riječ preko jezika Dalibor. - Mekoputan? Pa dobro: postao si pravi sibarit. Kako te može uzdrmati jedan sasvim običan prekid sa nekom ženom?

- Selena nije bilo kakva žena - odgovori Andreas. - Ali ti to ne možeš shvatiti.

- Objasni mi: po čemu je to posebna?

- Ništa ja tebi ne moram i ne želim objašnjavati - dobaci Andreas odlazeći, pa se obrati Nikolasu i meni: - Vidimo se večeras u osam.

Gledamo kako dugim korakom napušta lokal. Nekoliko ga djevojaka ispraća pogledom, što svi primjećujemo.

- Što to on ima, a mi nemamo? - upita Nikolas. - Nismo ni mi baš toliko ružni. Ali se na njega lijepe! I ne mora se ni truditi. Pogledaj, kako ga samo prate pogledima!

- Padaju na one njegove zelene oči ispod crnih trepavica - zajedljivo reče Dalibor, paleći cigaretu i škiljeći preko plamena upaljača.

- Ali mu sad to ništa ne koristi - kažem tiho. – Pati. Volio je Selenu. I ne može je zaboraviti. Niti prežaliti.

- Zašto ga je napustila? - upita Nikolas. - Zna li itko?

Šutimo. Ne znamo. Nikome ni riječi o razlogu razlaza sa Selenom, Andreas nije rekao. Ali da ga je razlaz pogodio, to smo svi morali uočiti.

- Nikome nije rekao - progovorim tiho i zagledam se u Dalibora. - Očito je da mu nije lako. Moraš li toliko zabadati u njega?

- Boga mu, pa svi smo doživljavali raskide sa lijepim ženama - promrmlja Dalibor ispod glasa. - I nismo pravili dramu oko toga.>

- Ali mu ti nikad ne daš mira - nastavim, ne želeći propustiti priliku. - U svakoj prilici ga bocneš.

- Ah, glupost! - nelagodno reče Dalibor. - Pa ja sam mu prijatelj. Želim mu dobro. I mislim kako nešto moramo poduzeti.

- Što poduzeti? - upita Nikolas.

- Moramo ga strpati u krevet sa nekom - odgovori Dalibor. - Da se uvjeri kako i sa drugim ženama može uživati. Ne samo sa Selenom. Da je živ. Da nije umro sa odlaskom Helene. Da ga vratimo.

- A kako misliš to izvesti? - upitam ga.

Dalibor se nadmoćno osmjehe, nasloni u stolici, pa otpuhne dim prema stropu, dok mu u očima igrali vragovi.

- Uz pomoć cuge, glupani! - reče nadmoćno se osmjehujući. - Napiti ćemo jadnika do besvijesti i podmetnuti mu u krevet Jolandu.

- Jolandu? - upitam ne razumijevajući. - Tko je sad to?

- Evo tko je! - slavodobitno odgovori Dalibor, vadećii iz kožne jakne fotografiju i pružajući je meni. - Baci pogled i plješći!

Gledam u fotografiju koja prikazuje zanosnu crnku duge kose, duguljastog lica i predivnih crnih očiju oblika badema. Široko se osmjehuje prema objektivu, a ja imam dojam da me Selena gleda. Jer djevojka zapanjujuće liči na Selenu, dragu našeg prijatelja Andreasa, kojeg je nemilosrdno napustila. I tek kad sam se pažljivije zagledao u fotografiju, shvaćam kako to nije Selena. Na prvi pogled, prevario bi se i Andreas, siguran sam.

- Daj da vidim - reče Nikolas i uzima mi fotografiju iz ruke, pa reče glasno i moju misao: - Pljunuta Selena! Tko je ona?

- Kurvica - odgovori Dalibor. - Obična kurvica kojoj sam platio da večeras pristupi Andreasu. Naravno, mi ćemo ga prije toga dobro naliti. Da bude pijan kao nikad u životu. Jolanda će ga onako pijanog odvući u krevet i ujutro će se probuditi onaj stari Andreas, a ne kao ... kako se ono kaže?

- Sibarit - odgovorim mu. - Kaže se sibarit.

Pijana se noć drhtavo odmotava, raspetljavaju se noćni sati puni požude i alkohola. Sad smo već u kući Dalibora, raširili se po ogromnoj dnevnoj sobi, grlimo žene, piće neprekidne teče. Svi smo pijani, netko više, netko manje: Andreas najviše.

Prije jednog sata, dok smo sjedili za šankom pridržavajući se za njegovu uglačanu površinu, ljuljajući se na pomalo onemoćalim i nesigurnim nogama, Dalibor je u društvo doveo zanosnu Jolandu i posadio je na visoku barsku stolicu sa desne strane Andreasa.

- O! - promrmljao je Andreas. - Od kud ti?

Istog je trena uvidio svoju zabunu, pa smeteno iskapio čašu i odmah dao znak da mu se nalije slijedeća. Jolanda se uvijala oko Andreasa, šaputala mu nešto, a on se branio, odmicao od nje, ali njegovi su uzmaci bili bezuspješni. I mlitavi. A kad se društvo smjestilo u tri taksija, urlajuća pijana gomila, Jolanda ga posjednički primila pod ruku i sjela do zbunjenog i pijanog i punog želje Andreasa. Ponašala se kao da je Andreas njena svojina.

U Daliborovoj kući nastavili smo piti, bolje reći lokati, dok je rok-glazba glasno dopirala iz velikih zvučnika, uživajući u društvu usputnih ljepotica, koje smo upoznali tu istu večer i uspjeli osvojiti. Ili su one nas osvojile: nisam bio siguran. Jer i one i mi, svi zajedno, bili smo u potrazi za zabavom, željni razbijanja svakodnevne monotonije. I koju smo pokušavali razbiti seksom i alkoholom. Ili obratno? Jedno, kao da nije moglo bez drugog. Ludi subotnji provodi. Poslije kojih je slijedila tiha nedjelja.

- Gledaj! - reče mi Dalibor i bubne me u rebra.

Pogledam u pravcu njegova pogleda i vidim Andreasa, smeđa mu kosa pala na oznojeno čelo, a zelene mu oči mutne i bez sjaja, kako se pridržavajući za Jolandu, iskrada iz dnevne sobe.

- Pokazao sam Jolandi u koju sobu da ga odvede - pijano i uz uživajući pobjednički cerek, reče mi Dalibor. - Njegovim je mukama došao kraj.

- Misliš? - upita Nikolas: stvorio se pored nas sa čašom u ruci i raskrečenih nogu, kao da mu se paluba propinje ispod nogu. - Kladim se da neće zaboraviti Selenu! Pa on je zaljubljen, budalo! Ne može jedna usputna ševa izbrisati ljubav.

- Što ti znaš o ljubavi? - upita Dalibor.

Nikolas zausti da mu odgovori, ali mu riječi nisu mogle poteći. Jedan trenutak, dugi i zbunjujući, stoji tako i napreže se razmišljati, a zatim odmahne slobodnom rukom, a drugu, sa čašom u njoj, podigne i iskapi je do dna. Strese se, okrene i otiđe.

- Pijan je - reče Dalibor.

- Svi smo pijani - odgovorim.

Budim se sa odvratnim okusom u ustima, osjećajući lagano tapšanje po ramenu. Otvaram oči i prvo vidim njenu crnu kosu rasutu po mom ramenu i zajedničkom jastuku, zatim mušku ruku iznad nje. Podižem pogled.

- Jesi li budan? - pita me Andreas: sasvim je obučen i trijezan.

Klimnem i trepnem. Ne mogu govoriti. Ne još. Osjećam se nestvarno, dok se odmičem od čvrsto zaspale djevojke, pažljivo ustajući, čuvajući se naglih pokreta.

- Ne moraš ustati - reče mi Andreas.

- Želim ustati - odgovorim mu. - Zašto si me probudio?

- Ovo niste trebali učiniti - reče on.

- Koje? - pitam i teturam u kupaonicu: naginjem se nad kadu i prstom, na koji sam istisnuo malo paste, nastojim osvježiti usnu šupljinu, osjećajući Andreasa iza leđa.

- Znaš koje - odgovori on.

- Čuj, još sam pijan - kažem mu , navlačeći hlače. - Ne govori sa mnom u zagonetkama. Idemo u kuhinju. Znam gdje ima kave. Već skuhane. Hladne, ali dobro će doći i hladna.

U kuhinji, dok pijem prvi hladni gutljaj i palim cigaretu, Andreas nervozno šeće krupnim koracima, kao da se nalazi na komandnom mostu.

- Sad možeš govoriti - kažem mu. - Sad sam budan.

- Ponavljam - reče on. - Niste ovo trebali učiniti.

- Zašto ne? - pitam. - Preživio si, je li?

- Jesam. - Andreas klimne. - Ali osjećam se prljavo.

- Daj, ne tupi! - kažem mu. - Molim te, ne pretjeruj!

- Osjećam se prljavo - ponovi Andreas. -I sumnjam, da ću se ikada više osjećati kao treba.

- Ne dramatiziraj - rečem mu. - Nije se ništa strašnog dogodilo.

- Nije za vaše pojmove - odgovori Andreas, okrene se i izađe iz kuhinje, ostavljajući me samog u usnuloj kući, sa šalicom hladne kave i cigaretom u ruci.

Tri dana kasnije, dok čitam knjigu, opušteno ležeći na kauču, zazvoni telefon i vrati me u stvarnost.

- Čuj - reče tihi glas Nikolasa. - Strašna vijest. Pripremi se.

- Pucaj!

- Poginuo je Andreas.

Ništa ne govorim. Ne mogu. Šutim i zurim u sliku na zidu, ali je ne vidim. Vidim Andreasa kako mi onog jutra govori: "Osjećam se prljavo."

- Sletio je na onom zavoju iznad Bakra - nastavi tiho Nikolas. - Mora da je đavolski brzo vozio. Kažu ...

Ne slušam ga. Pitam se, je li moguće ...