Godišnjica

Godišnjica

Laganim joj pokretom milujem bedro, prelazim preko prijevoja, glatkog i uzdrhtalog. Helena jedva čujno ječi pod mojim dodirom. Vršcima prstiju, gotovo je ni ne dodirujući, poput daška lahora, lagano klizim njenim napetim leđima, zadržavajući se na svom omiljenom mjestu, kod onih lijepih jamica iznad same čvrste i kruškolike stražnjice. Između tih je jamica predivna uvala, poput morske se uvale skrila između dvije polutke, maskirana laganim i gotovo nevidljivim paperjem. Volim dodirivati to paperje, dok osjećam kako taj moj pokret u njoj izaziva podvojenu napetost: želi uživati pod mojim dodirom, a istovremeno priželjkuje da prekinem sa milovanjem. Zbog nečeg se srami tog paperja, a ja ga, naprotiv, obožavam. I više je volim zbog toga, jer upravo ta mala nesavršenost na njenom savršeno oblikovanom tijelu, čini je savršenom.

- Ti si lud - govori mi Helena u uho. - Imaš tako neobične misli.

- Nisam lud i moje misli nisu neobične - odgovaram joj i uživam u njenom toplom dahu koji mi je pomilovao vrat. - Ti si neobična i samim svojim postojanjem u meni budiš misli, koje moraju biti neobične, jer ti si sve prije nego obična. A tvoja neobičnost, porađa i u meni neobičnost.

- Sjajan si dijalektičar - govori ona.

- Nisam - branim se. - Ali ti imaš sposobnost izvući ono najbolje iz mene. Bez tebe manje vrijedim.

- Pretjeruješ! - Helena se riječima brani, ali se tjelesno predaje: grli me i privlači k sebi. - Voli me!

- Zar mogu drugačije? - pitam je, dok udovoljavam njenoj želji, koja je i moja želja, a koja je postala naša želja i zapovijedam joj: - Gledaj me!

- Gledam te! - dašće ona i gledamo se širom otvorennih očiju, dok svijet prestaje postojati.

Kava je vrela i oboje oprezno pijuckamo crnu tekućinu. I gledamo se, naravno. Nikad nam ne dosadi gledati se.

- Život ... - reče Helena zamišljeno, pušući u vrelu tekućinu, pokušavajući je rashladiti.

- Što je sa životom? - pitam je.

- Takvo mučenje prožeto uživanjem - odgovori Helena i otpije, mršteći se.

- A mene optužuješ za neobične misli - kažem joj razdragan njenom primjedbom, koja oslikava Heleninu mekoću.

- Čini se - odgovori ona - kako i ti u meni budiš ono najbolje.

- Eto! - kažem i poljubim je. - Našli smo se. Dvije polovice koje se savršeno nadopunjuju. Znaš li, kolika je to rijetkost?

- Znam. - Helena klimne i gleda me. - Ti si rijedak. Ovo što nam se događa je rijetkost.

- I ono što će nam se tek dogoditi je rijetkost - kažem joj. - Nemoj na budućnost zaboraviti. Budućnost će biti još ljepša od sadašnjosti.

- Oh, strah me pomišljati na budućnost - reče Helena.

- Strah? - pitam. - Zbog čega?

- Ne može biti bolje i ljepše od ovog kako je sada - odgovori ona, ustaje i kreće prema kupaonici. - Od sada može biti samo gore.

- Gluposti! - kažem joj.

- Popeli smo se na vrhunac vrhunca, zar ne? - pita me Helena, stojeći ispred vrata, koja drži otvorena.

- Jesmo - odgovorim joj. - Popeli smo se, sad ćemo se malo spustiti, pa ponovo jurišati uz brdo i osvojiti slijedeći vrhunac.

- Osvajač! - reče Helena meko. - Ti bi htio neprekidno nešto osvajati. Nema potrebe za time: mene si osvojio. Tvoja sam!

- Ali te ja usprkos tome, želim neprekidno osvajati - odgovorim joj milujući joj stražnjicu i puštajući je otići.

- Crvenu ili crnu? - pita me Helena.

Okrećem se. Helena stoji pored ormara iz kojeg je izvadila haljine koje su još na vješalicama i drži ih visoko u zraku.

- Crnu - odgovorim. - Ovo je svečana prilika. Prvi put zajedno odlazimo na koncert.

- Onda neka bude crna - reče ona, pa vrati crvenu i laganu haljinicu u ormar. - Znala sam da ćeš crnu odabrati.

- Poznaješ me - kažem joj. - I usprkos tome me voliš. To me oduševljava kod tebe.

- Šašavko - reče Helena.

Ne uživam previše u glazbi, ali zato uživam u zanesenom Heleninom licu, kojeg pažljivo motrim, potajno, naravno. Udubila se u glazbu Frédéric Chopina i ne skida pogled sa pozornice. Što mi daje priliku uživati u njenom licu. Nije to savršeno lice, ali je meni najmilije i nikad mi ne dosadi uživati u njemu. Volim taj lagani trzaj njene gornje i malo kraće usne, koji je uvijek znak da uživa. Gleda u orkestar i gotovo ne trepće. Uživam gledajući je, zanemarujući glazbu, koja je sigurno lijepa, ali koju, na žalost, ne razumijem i ne mogu je doživjeti na način koji zaslužuje.

- Dosađivao si se - reče mi Helena, dok u ljudskom veoma pristojnom krdu polako se pomičemo prema izlazu: glazbena je večer završila. – Lijepo od tebe, što si zbog mene otrpio ovu večer.

- Nisam previše - branim se. - Uživao sam gledajući tebe. Bila si najljepša žena na koncertu.

- Nisam i ti to znaš - reče ona i naginje mi glavu na rame. - Ali priznajem, lijepo je to bilo čuti. Krasna večer, zar ne?

- Koja tek počinje - odgovorim. - Gdje želiš na piće?

- Nigdje - odgovori Helena. - Popiti ćemo naše piće kući. Sami. Može?

- Zar na našu prvu godišnjicu? - čudim se. - Zar ne želiš proslaviti?

- Proslaviti ćemo - odgovori Helena meko. - Nezaboravno proslaviti. Mi. Samo nas dvoje. Uz malo crnog vina.

- U tom slučaju - kažem zaštitnički je grleći - sasvim se priklanjam tvojoj ideji.

Sjedim sa čašom crnog vina u ruci ispred televizora. Ponoć se bliži i na programu se vrti neki ratni film, na koji ne obraćam preveliku pažnju. Gledam ga, ali ne pratim radnju. Koje, po svemu sudeći, ni nema.

- Idem se presvući - rekla je Helena, nakon što je otpila gutljaj i poljubila me u obraz. - Za čas se vraćam.

Ali se taj časak otegao. Gledam na sat: nema je već preko trideset minuta. Odvajam pogled sa besmislenog krvoprolića koje se prikazuje na ekranu i ustajem, pa odlazim do kupaonice.

- Helena! - zovem i kucam na vrata. - Suviše si se zadržala. Dođi! Dosadno mi je bez tebe.

Nema odgovora. Ništa ne sluteći, otvaram vrata kupaonice i ugledam Helenu na podu. Leži potpuno gola, u ruci joj crna i svilena kućna haljina, koju je namjeravala obući. Blistavo bijele pločice, crna haljina. Helena. I tišina.