Tihi dan

 

   Ne vjerujem svojoj sreći: već je blizu podne, a ni mobitel ni telefon ni jednom nisu narušili tišinu stana. Uživam beskrajno u tišini, mirnoći. Samo mi je kompjuter uključen i sa njega dopire odabrana po mom ukusu glazba, koja me smiruje. Nema lude strke, urlanja, čupanja kose, prijetećih riječi, suza, svega onog što me prati posljednjih mjesec dana. Čudim se: ne liči na Zlarinu da se ponaša ovako, nije njen stil. Obično telefonira već u sedam, još se nisam ni razbudio, a njen mi svađalački glas dere i bubnjiće i živce.

 

   - Jesi li mirno spavao? - zna me zajedljivo upitati. - Nije te briga što si me napumpao i što sad odbijaš preuzeti odgovornost?

   - Zlarina, smiri se - uvijek bih je molio, ali, naravno, uzalud.

   - Da se smirim? - kriještala bi ona nesmiljeno dalje. - Mirna sam ja, pokvareni gade, ali tebi ne želim dati mira.

   - Zlarina - pokušavao sam gubeći strpljenje - ne ponašaj se ...

   - Što Zlarina? - posprdno bi me prekidala ona. - Nekad si mi tepao Zmajka, Zmajčice ... a sad samo Zlarina. Zaboravio si naslade koje ti je tvoja Zmajčica pružala, primajući te u svoj zagrljaj?

   - Ništa ja nisam zaboravio, ali ...

   - Ali je to sad prošlost - prekidala bi me ona koju sam nekoć volio. - I više te ne zanima! Gade!

   - Zlarina, ne tupi! - svaki bih joj put rekao grubo. - Odmah sam ti dao do znanja, kako jebeni brak ne dolazi u obzir! Znala si to! Priznaj!

   - Ti priznaj da si gad! - vrištala bi ona, ni ne sačekavši da završim rečenicu, ali bih ja, već sasvim izmožden, prekidao vezu.

  

   Osjećam se pomalo neobično, dok se vrtim po stanu kojeg mi je kupio stari, kad se vratio iz Njemačke, gdje je crnčio punih dvadeset i pet godina. Njegov je stan iznad moga, na petom katu, ali kao i da je na petstotom: gotovo nikad ne dolazi mi smetati, dosađivati, kako to već starci rade. I rijetko boravi u stanu: služi mu samo za spavanje.

 

   - Ti si mlad čovjek - rekao mi je prošle godine, pružajući mi ključeve stana, mog vlastitog stana - i potreban ti je vlastiti život. Imaš dvadeset i tri i sad je najbolje vrijeme da se osamostališ. Evo ti na poklon stan, živi kako živjeti želiš. Uživaj, kad ja nisam mogao. Čitav sam život mučio se u stranoj zemlji, ali zato ti uživaj. I ne dozvoli nikome da ti kvari užitak življenja. Nikome! Samo mi to obećaj!

   - To je lako - odgovorio sam smijući se, sretno uzimmajući ključeve. - Ne brini, stari. Nisam glup i neću prokockati priliku.

   - Tako se govori, sine! - rekao je stari ponosno. - I čuvaj se. Žena pogotovo. Imaš sve: imaš svoju radnju, dobar posao, stan ... imaš sve što ti je potrebno. Ne dozvoli nekoj da ti to sve uzme! Sjeti se samo što je meni tvoja majka priredila, kuja prokleta!

   - Smiri se, stari - umirivao sam ga, sjećajući se onih davnih dana, kad sam živio sa majkom i bakom. - Davno je to bilo.

   - Imao si samo devet, kad je kidnula sa onim svojim pastuhom - režao bi stari dalje i ništa ga više nije moglo zaustaviti: znao sam to i uvijek bih se naoružao strpljivošću, znajući što slijedi, a stari bi moj nastavljao bijesno dalje: - Nemilosrdno te je ostavila svojoj majci i kidnula! Kuja! Sve su one kuje! Ne zaboravi to nikada, sine. Pričaju o ljubavi, a u stvari govore o sigurnosti. To one traže: da im pružiš sigurnost. I lovu! Brdo love! Nikad im nije dosta love. Očistila je čitav zajednički nam račun pun love koju sam ja, a ne ona, teškom mukom zaradio. Pokupila lovu i nestala ...

   Stari bi gunđao, a ja prestao slušati. Majka je pobjegla sa ljubavnikom, odnijevši sobom svu lovu starog, istina je. I nikad više nismo čuli za nju. Baka se brinula o meni i svakog dana proklinjala svoju zlu sudbinu, a nakon godinu dana što me majka napustila, umrla je i baka. Stari me povukao k sebi, u Njemačku i po čitave bi dane bio prepušten samom sebi, dok bi stari radio, skitajući gradom nakon školskih sati, koje sam redovito pohađao, punih džepova, jer moj stari je oduvijek bio široke ruke.

   - Uzmi! - govorio mi je, gurajući mi marke u ruku. - Nigdje ne možeš bez love. Upamti. Zato završi školovanje, postani automehaničar, a ja ću ti otvoriti radnju. Ne brini za to: imam love. I razvijaj se, širi, uživaj. Uživaj život! Samo je jedan.

   Uživaj život! Uvijek bi to moj stari govorio, ali nisam primjećivao da on sam uživa život. Radio je od jutra do sutra i nikad ga nisam viđao. Dva stranca u krvnom srodstvu. To smo bili. Povezani čudnom ljubavlju napuštenih. Njega je napustila žena, a mene majka.

 

   Mobitel zazvoni, prodorna zvonjava razbije mir i tišinu i nemir se istog časa useli u mene, potisnuvši sjećanje koje je počelo navirati. Zbogom tihi dane, dosta si i bio tih. A možda ... ali je nada bila uzaludna: na zaslonu mobitela lijepo piše "Zmajka" i ja znam kako je mirni dan odlepršao uz zvonjavu, ali nada i dalje tinja u meni. Možda će ovog puta biti milostiva? Možda je konačno shvatila, kako me neće upecati na ovaj način? Možda ...

   - Reci - kažem joj grubo.

   - Ne praskaj odmah - začujem njen, za divno čudo, tih i pomirljivi glas. - Pa ne moramo uvijek urlati jedno na drugo.

   - Ne moramo - odgovorim, a da nisam pravo ni shvatio da sam odgovorio.

   - Nisam ja toliko zla - govori Zlarina onim svojim nekadašnjim glasom, koji me znao prokleto uzbuditi. - Ponekad izgubim živce ... ne ljuti se što zovem.

   - Što trebaš? - pitam je, jer znam kako nešto treba: ina&##269;e ne bi zvala.

   - Uzela bi svoju odjeću, koja je ostala kod tebe - odgovori Zlarina, pa doda nešto nečuveno: - Ako ti odgovara.

   Šutim jer ne znam kako joj odgovoriti. Sasvim me smutila njena pomirljivost, uljudni ton. Baš kao da se to još jednom iz daleke prošlosti vratila moja mala i vatrena Zmajčica, koja je bijesno obavijala noge oko mog struka i gutala me pohlepno i kojoj nikad nije bilo dosta. Vatreni zmaj.

   - Kad bi došla? - pitam je oprezno.

   - Pa sad - odgovori Zlarina. - Za pola sata.

   - Samo po odjeću? - pitam nepovjerljivo. - Ništa drugo?

   - Pa, ako me želiš poševiti - reče Zmajka grubo - ništa od toga! Samo ću pokupiti svoje stvari i nestati.

   - Dobro - kažem sad već mirnije, jer ovu Zlarinu poznajem. - Dođi. Pokupi svoje stvari i riješimo to jednom za uvijek.

   Možda će mirni dan i ostati miran i tih. Možda ću imati sreće. Ipak.

  

   Sekunde se sporo, rastezljivo, poput žvakaće gume odmotavaju. Kao da se vrijeme lijepi u zraku. Nikad nisam volio čekati. Da nekako prekratim čekanje, odlazim u spavaću sobu, koju sam sve donedavno dijelio sa Zlarinom.

   Otvaram vrata ormara i bacam pogled na njenu stranu, Zlarinu. Malo je tu odjeće, većinom donje rublje. Ali kakvo donje rublje! Ne čudim se što želi pokupiti te krpice, koje više otkrivaju, nego pokrivaju. Pravo malo bogatstvo. Podižem jedne pahuljaste ljubičaste gaćice i gledam kroz njih, a sjećanje na onu noć, kad sam ih ugledao na Zmajčici, strelovito prohuja čitavim mojim bićem. Zadrhtim od slatkog sjećanja, ali odmah zatim sjetim se njenog ljutitog i zelenog bljeskajućeg pogleda, dok me ucjenjivala, prijeteći mi.

 

   - Ne možeš samo tako! - siktala je prema meni. - Trudna sam i moraš prihvatiti odgovornost.

   - Ništa ja ne moram! - branio sam se. - Idi do vraga! Govorili smo o tome i klela si se kako poduzimaš mjere!

   - Zaletjelo se!

   - Nije! - vikao sam glasno. - Nije se zaletjelo, prokletstvo! Planirala si to! Dobro te poznajem! U ovih osam mjeseci što smo zajedno, ništa nisi spontano učinila! Htjela si me uloviti!

   - Gade! - vrištala je pogođena mojim riječima. - Čuješ li samog sebe!? Bešćutni gade! A bilo ti je lijepo valjati se sa mnom ...

   - Baš tako! - prekinuo sam je zlobno. - Valjao sam se sa tobom, nisam vodio ljubav.

   - Gade! - zavrištala je i zamahala rukama prema meni, a njeni dugi i oštri, pomno njegovani nokti, crveno i prijeteći mi se približili očima.

   - Kujo pohotna! - bijesno sam procijedio, zavio joj ruku i ne obazirući se na njene jecaje, izgurao hodnikom i izbacio iz stana.

 

   Zatvaram vrata, ali uspomene su iskočile i ništa ih više ne može zaustaviti. Gdje li je nestala ona strast, koju sam osjećao prema svojoj Zmajčici? Prije sam obožavao njenu divljinu, a sad mi se činila prostačkom. Prije mi je imponiralo što mi svaki čas telefonira, a sad sam je mrzio zbog toga. Prije ...

   Daljnjeg me mučenja u preispitivanju osjećaja, poštedi zvonce, koje potmulo zaječi na ulaznim vratima, kao da predosjeća nevolje. Duboko udahnem, naredim samom sebi pribranost: ne smijem dozvoliti da me isprovocira, moram vladati situacijom, moram voditi igru ...

   Otvaram vrata i već je iznenađenje ovdje, ispred mene: Zmajčica nije sama! Povela je sa sobom svoju prijateljicu, neku flundru imenom Olga, koju nikad nisam mogao smisliti. Znam, namjerno mi to radi, kuja jedna, ali ih mirno gledam.

   - Nemaš toliko stvari ovdje - kažem Zmajčici posprdno - da bi ti bila potrebna pomoć pri nošenju.

   - Ne trubi! - obrecne se ona: Zmajčica kakvu poznajem. - Nisam se željela sama sresti sa tobom.

   - Bojiš me se? - pitam je podsmješljivo.

   - Ničeg i nikog se ja ne bojim! - bijesno reče Zmajčica i sad zbilja liči na zmaja, dok joj crveno obojena kosa plamti oko zažarena lica, i okreće se prema meni i bijesnim me pogledom probada. - Ti si slabić! Ti se bojiš! Ne usuđuješ se preuzeti odgovornost za svoje dijete.

   - Ne tupi! - kažem ljutito i umorno, jer to smo mnogo puta prežvakali i već je odavno prešlo u dosadu i prateći Zlarinu, koja se ponaša kao da je u svojoj kući, pa korača hodnikom ravno prema kuhinji. - Uzmi stvari i idi!

   - Prvo ćemo nešto popiti! - drsko odgovori ona, ulazi u kuhinju i iz hladnjaka vadi bocu votke, koju je sama stavila prije mjesec dana u hladnjak. - Ovo sam ja kupila.

   - Jesi - priznajem zajedljivo. - Ali mojim novcem.

   - Našim! - kaže ljutito Zmajčica i rukom maše svom pojačanju, Olgi. - Uđi i sjedni! Što si se ukipila?

   Olga uđe i sjedne i prekriži svoje duge noge utegnute trapericama. Iščeprka cigaretu iz svoje ogromne crne torbe i zapali je upaljačem.

   - Raskomoti se - kažem joj otrovno. - Ostati ćeš samo pet minuta ...

   - Nama se ne žuri! - prekine me Zmajčica: u posljednje me vrijeme neprekidno prekida i postajem strašno nervozan zbog toga.

   - Uzmi svoje stvari i idemo - reče joj Olga, probadajući me crnim pogledom. - Vidiš da nismo dobrodošle.

   - Baš me briga što on misli - odgovori Zlarina. - Nikad me nije ni bilo briga!

   - Kujo! - kažem joj bijesno u lice.

   - A ti?! - vrisne Zlarina koja se odjednom pretvara u podivljalog zmaja. - Ti si mi bolji? Dok si me ševio, uživao si i govorio mi kako me voliš i kako ...

   - Zaveži, prokleta bila! - prekidam je: ne mogu više to ponavljati, ovu igru koja se između nas neprekidno odigrava, gotovo u dlaku ista. - Gubi se odavde!

   Nisam vidio zamah njene ruke, ali me čaša pogodilo u lijevu obrvu i rasjekla i krv me oblila, a do mene dopre smijeh Zlarine, zlurad do neba. Zmaj se ceri prema meni.

   - Ovo sam odavno morala učiniti - slavodobitno reče i to me strese.

   Zamahnem šakom i pogađam je malo sa strane, jer trgnula je glavom u posljednji tren, a i krv koja mi teče niz lice, ne dozvoljava mi da dobro ocijenim daljinu.

   - Gade! - vrišti i nešto joj bljesne u ruci: nož, shvaćam! - Ubiti ću te! Gade!

   Zamahne prema meni i ja u panici ispružim ruke: posiječe me po lijevom dlanu. Bol i strah u meni prokuhaju i odjednom se pokrećem, brzo, munjevito, udaram Zmajčicu nogom u stomak i otimam joj nož i počinjem bosti i sjeći, sjeći i bosti, ubadati, rezati i tko zna do kad bi tako rezao, da me k svijesti ne privede nekontrolirani urlik i plač Olge. Stoji pored stola, cigareta joj i dalje u ruci i vrišti, a crne joj oči širom rastvorene: u strahu bulji u mene. I trese se.

   - Šuti! - dreknem bijesno. - Šuti, prokleta bila!

   Ali Olga ne zašuti. Umjesto toga, još jače dreči i dreči, a ja to ne mogu više slušati, ne mogu podnijeti, ne želim podnositi, pa joj u skoku prilazim i zabijam joj krvavo sječivo u vrat. Urlik konačno prestane. Dašćem nad njih dvije, koje leže jedna pored druge, sada mirne, tihe.

 

   Sjedim i čekam ...

   Sve sam sredio. Odvukao sam ih u kupaonicu, ugurao u kadu i nastavio sjeći. Sjekao sam malom sjekiricom i pilio kosti na manje dijelove, koristeći električnu pilu za kućanstvo. Komade tijela prihvatljive veličine umatao sam u plastične crne vreće. Praznina. Ništa nisam osjećao. Samo mir i zadovoljstvo što osjećam tišinu oko sebe.

   - Uradi tako kako ti kažem! - naredio mi je stari, kad sam mu telefonirao i obavijestio o događaju koji se odigrao. - Zatim se istuširaj i operi kupaonicu pažljivo. Dezinficiraj je, da blista. Odjeću koju si svukao sa sebe pažljivo zamotaj: spaliti ćemo je u radionici. Ja ću doći što brže mogu. Ništa ne brini.

   Sad sjedim i čekam. Da dođe i da sredimo stvar.

 

   Vozimo se noću u kolima starog. Vozimo se autoputom i otprilike svakih nekoliko kilometara, izbacujem po jedan plastični omot. U šumu, u travu, gdje će se razne zvjerke pobrinuti za ostatke. Kad nema drugih vozila u blizini. Sve će nestati. Rješavam se svega. I osjećam olakšanje. Noć je, farovi režu tamu, baš kao što sam i ja prije nekoliko sati rezao …

   - Žene su kuje - govori stari i baca kose poglede prema meni. - Govorio sam ti to. Ali nisi želio slušati. Nisi mi vjerovao. I eto, što se dogodilo! Ali ni briga te! Zaslužile su to! Isisala bi ona čitav život iz tebe, sine. Iscijedila te kao krpu! Žene! Kuje!

   Hladan noćni zrak pojačan vjetrom i našom vožnjom bijesno šiba oko nas, dok otvaram prozor i rješavam se još jednog crnog plastičnog omota. Još samo nekoliko malih omota …

 

  

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.