Drugačije

Drugačije

Jedno se jutro probudi u cik zore i osjeti promjenu koju nije mogao razumjeti. Dok se brijao u kupaonici, a cigareta mu se dimila podrhtavajući u kutu usana, pažljivo je promatrao svoje lice, poluzatvorene oči i nastojao proniknuti u promjenu, koju je osjećao, ali koju nije mogao objasniti. I to ga je izjedalo.

Od onog trenutka kad je Rosa otišla, kao da je otpočeo drugi život, nov i sasvim mu nepoznat i čudio se nekim svojim postupcima, osjećajući duboko u sebi, kako prije Rosinog odlaska, tako ne bi postupio. I bjesnio je na samog sebe. Sa njenim se odlaskom sve promijenilo, osjećao je promjenu duboko u sebi, ali nije to bilo najgore: najgore je bilo to što se i on sam promijenio, a ni to nije potpuno shvaćao.

- Previše analiziraš - rekao mu je prijatelj, dok su pijuckali pivo nemarno naslonjeni na šank. - To je tvoja nevolja. Sve želiš analizirati. Primaj stvari kako dolaze.

- Tako funkcioniram - odgovorio je.

- Ja mislim da si prestao funkcionirati - odbrusio mu je prijatelj. - Pogledaj se!

- Zašto da se gledam? Poznajem samog sebe.

- Varaš se! Ne poznaješ samog sebe. Samo misliš kako poznaješ samog sebe.

Ima li u tome istine? Je li moguće da ne poznaje samog sebe? Moguće je ... možda... Eto, kad se sjeti što je prije neki dan učinio, ne može vjerovati kako je to istina.

Noć se već uvelike spustila, kad se polupijan uputio kući, dok je dosadna, prava jesenja kiša tiho i ujednačeno mrmorila i prala ulice grada. Na ulazu u zgradu, umalo se spotaknuo o sklupčano i drhtavo mače, koje je potražilo zaklon ispred hladne kiše. Ne razmišljajući, ne krzmajući, kao da je to učinio već bezbroj puta, lagano se sagnuo, pazeći da ne izgubi ravnotežu, jer nekoliko žestokih pića u njegovom stomaku, činila su svoje. Zaškiljio je, nastojeći usredotočiti pogled, koji kao da je vrludao, pružio ruku i podignuo sasvim mokro i prozeblo crno-bijelo mače.

- Noćas će ti biti toplo - rekao mu je tiho glasom nježnosti i ponio ga sa sobom.

Nikad prije ništa sličnog nije učinio. Mače je ostalo: eno ga sklupčanog u toplom i sito je i zadovoljno prede. Svi su oko njega zadovoljni, a on nije. Osjeća glad za zadovoljstvom, ali zna kako je neće utažiti. Nema Rose ... glad će i dalje vladati u njegovom životu.

- U vražju mater! - glasno opsuje: posjekao se i ljuti se na samog sebe zbog nespretnosti i nepažnje.

Ah, Rose ... kako li si mi ovog nedjeljnog jutra? Misliš li na mene? Je li ti dobro? Osjećaš li bar ponekad žalost za prohujalim vremenima? Sjećaš li se ...

Sve ga je podsjećalo na nju. Na njegovu Rosu. I u početku ga je to nerviralo, prezirao je samog sebe zbog toga i bjesnio, bjesnio ... a zatim je sasvim neprimjetno, bijes polako ustuknuo i zamijenila ga nježnost. Pa se počeo sjećati mekog pokreta Rosine ruke, dok ga je gladila po licu, kad bi se na onom svom uglu sastajali. I njene noge prebačene preko njegovih, dok puše zajedničku cigaretu nakon ljubavne igre.

I sve tako unedogled. Sjećanja, ali samo slatka sjećanja. Nije mogao to shvatiti, nikako nije mogao to shvatiti i mislio je, kako možda i nešto sa njim nije u redu. Da se nije razbolio? Možda skrenuo? Postao ćaknut? Poludio?

Rosa ... Boga mu, morao bi je mrziti, zar ne? A ne brinuti o tome kako joj je? Treba čitavu tu Rose-epizodu zaboraviti, otrgnuti se napokon sjećanjima i početi ponovo neobuzdano uživati u životu.

Završio je sa brijanjem i odlučno isplahnuo lice: danas okreće novi list! Nema više čekanja.

- I što ti je tu čudno? - upita ga prijatelj.

U početku, nije mogao ni pitanje prijatelja shvatiti. Kako nije čudno brinuti o onoj koja je otišla? Zar to nije sasvim ludo ponašanje?

- Pa sve mi je čudno - prizna polako. - Nisam više sa njom, a mislim na nju, više nego ikada. A u posljednje me vrijeme proganjaju pitanja o tome, kako joj je, je li sretna, brinem se je li ... Ma znaš već. Sva ta sranja koja bih morao zaboraviti. Ili još bolje, koja bi mi morala biti sasvim nevažna.

- Ah, to te brine! - nasmije mu se prijatelj i lagano ga potapša po ramenu. - Nemoj brinuti! Sad si tek pravi muškarac: više nisi samo zaljubljen. Sad voliš i važnija ti je njena sreća od tvoje. To je tvoja nevolja, tvoja bolest: voliš. I to je to!

- Ali nismo više zajedno!

- Pa što onda? Zar joj ne želiš sreću? Samo zbog toga što niste zajedno?

I odjednom mu je sve postalo jasno. Predivna jednostavnost. Breme nije postalo lakše, ali bilo mu je razumljivo što ga i dalje nosi, a kad nešto razumiješ ...