Ljubomora

Ljubomora

Hladno je! Đavolski je hladno i drhturim, tresem se pod naletima hladne bure. Prelagano sam obučen, proljetna je odjeća na meni. Kad sam jutros izlazio iz stana, bilo je toplo, prijatno, kao da je kasno ljeto, a ne početak jeseni.

- Možda bi trebao uzeti onu kožnu jaknu - rekla mi je Vjera, moja lijepa i mlada žena, umotana samo u crnu kućnu svilenu haljinu, u kojoj je predivno dolazila do izražaja njena duga i zlatna kosa. - Znaš i sam, kako se vrijeme ludo mijenja u ovom godišnjem dobu: za čas se sunčani dan pretvori u siv i hladan.

- Ma pogledaj nebo - odgovorio sam odbijajući. - Ni traga oblacima.

Sad se kajem što je nisam poslušao. Odjednom se nebo namrgodilo, prestalo biti ljubazno, poprimilo prijeteću boju sivila, a ledena se bura podigla i postajala sve jača i jača, tjerajući me na drhtanje. Nije nikakvog predznaka zahlađenju bilo: odjednom se kasno ljeto pretvorilo u zimski ugođaj, sasvim preskočivši jesen. Sve u nekoliko minuta.

Drhtim, ali ne odustajem. Ne napuštam osmatračnicu. Odavde vidim salon u koji je ušla Vjera i zamišljam je kako sjedi u toplome, dok se bave njenom kosom i noktima. Dotjeruje se, voli se dotjerivati. Za koga? Je li samo za mene? I jedino za mene? Moram to doznati!

Crv se sumnje uvukao u mene prije mjesec dana. Iznenada, u najgorem mogućem trenutku dok ...

... nas je polutama obavijala, a mi se grčili u strasti. Prodirao sam polako u nju, ležeći na njoj, dok joj je slaba noćna svjetiljka obasjavala lice zgrčeno u užitku. Iznenada je otvorila oči, pogledala me, prikovala moj pogled i učinila pokret koji nikad prije u ovih osam godina nije učinila.

Naglo se otrgnula od mene i dok sam je zapanjeno gledao, ne poznavajući to pohotno lice koje se naginjalo prema meni uz raskošni slap kose, Vjera se poput zmije, ali vruće zmije, izmigoljila ispod mene, ujedno me svalivši na leđa. Opkoračila me u trenu, još se nisam ni snašao, a već je jahala na meni, uspravna, sa rukama na kukovima, njišući se zanosno, uz grčenje lica, dok joj se kosa vijorila, vijorila ...

Gdje je to naučila? Sa kim je to naučila? I kad je to naučila? Pitanja su udarala u meni zadajući mi krvave i nevidljive rane, ali koje su boljele više od onih vidljivih. Nastojao sam se otresti prokletih pitanja, koja su poput gladnog jata galebova lepršala oko nas. I kriještala i grizla. Umjesto da uživam, patio sam. Umjesto da se penjem prema vrhuncu uživanja, ponirao sam prema dnu bola. Sumnja …

I kad je Vjera konačno kriknula i stropoštala mi se onemoćalo na grudi, osjetio sam olakšanje što je sve gotovo: gotovo za nju. Za mene je tek počinjala ...

... luda i ponižavajuća sumnja, koju nikako ne mogu otjerati. Danas nisam otišao na posao. Umjesto toga, pratim Vjeru, pratim svoju ženu. Pratim je kao da već imam iskustva u tome: hodam iza nje poprilično daleko, da me ne primijeti, hodajući na suprotnoj strani ulice, a opet dosta blizu, da mi ne umakne.

Izašla je iz stana vrlo brzo iza mene i uputila se na poštu, poslala nekoliko pisama. Zatim je obilazila radnje i tri puta razgovarala mobitelom. I sad je ovdje. Pitam se, koji joj je idući korak?

Postaje mi sve hladnije i hladnije i sad već znam kako ću se sigurno prehladiti, a možda i jače razboljeti. Tresem se i sa olakšanjem primjećujem kako Vjera izlazi iz salona, ogleda se oko sebe, zatim zimogrožljivo umata u kratki kaput, pa pognute glave i brzim korakom krene praznim i vjetrovitim ulicama. Hladnoća je sve dokone šetače potjerala kući.

Hodam iza Vjere, gledam je kako zastaje pred izlozima, gleda izloženu robu, pa zatim ponovo polazi onim svojim lijenim i dugim korakom. Približava se ulici u kojoj stanujemo. Pratim je iz daljine, oko trideset sam metara udaljen od nje, kad Vjera ulazi u našu zgradu.

I to je sve? Ništa više? Zar je to istina?

Pitanja buče u mojoj glavi, koja me počinje boljeti: temperaturu već sad imam, znam, osjećam kako gorim. Trenutak stojim na vjetrometini, tresem se, a zatim ulazim u zgradu. Preskačem po dvije stepenice, željan se ugrijati i brzo ulazim u topli stan.

- Od kud ti? - iznenadi se Vjera, stojeći u hodnikku i oblačeći kućnu haljinu, gledajući me kako zatvaram vrata, koja sam malo prije otključao.

- Nešto mi nije dobro - kažem joj.

- Vidim - brižno reče ona i stavlja mi dlan na čelo. - Pa ti goriš! Brzo u krevet, a ja ću ti donijeti čaja i aspirin. Hajde, odmah u krevet!

Srčem vrući čaj i gledam je. Tresem se: gadno sam se nahladio. A ništa nisam otkrio. Uzalud … Hoće li i slijedeći put Vjerina šetnja biti tako bezazlena? Neće nigdje skrenuti? Moram brzo ozdraviti, da bih se sam mogao uvjeriti.

- Spavaj sad - reče mi Vjera, uzimajući mi izz ruke praznu šalicu.

Ne želim zatvoriti oči. Kad zatvorim oči, vidim onaj njen nepoznati pokret, kojeg nikad nije prije učinila i pitam se ...