Legalno

Legalno

Čekam ispred kafića i nervozno gledam na sat. Doduše, još čitavih četiri minute dijeli me od zakazanog sastanka, ali znam da je Domagoj poput mene: uvijek točan i uvijek dolazi nekoliko minuta ranije. Nikad ga nisam morao čekati. Ni on mene, kad već govorim o tome. Točnost je uljudnost kraljeva, naučio me još kao klinca moj stari.

Prije pola sata, u trenutku, kad mi dosadilo lagano šetanje Korzom i kad počinjem pomišljati na povratak kući, mobitel mi se promeškolji u džepu, pa tek kasnije i oglasi. Izvadim ga iz džepa zelene vjetrovke i pročitam na zaslonu ime prijatelja. Javiti ću se, u hipu odlučim. Uvijek mi je drago popričati sa njim: poprilično smo toga ploveći zajedno doživjeli i uvijek imamo o čemu razgovarati.

- Reci, Domagoj - javim se.

- Gdje si? - upita on.

- Na Korzu.

- Da se nađemo na starom mjestu za 30 minuta?

- Dogovoreno.

I to je bilo sve. Sad čekam i gledam njegovu prosijedu kosu koju mrsi vjetar, dok Domagoj krupnim koracima stiže na mjesto sastanka.

- Kasnim li? - pita me zabrinuto.>

- Ni govora - umirujem ga. - Ja sam požurio. Došao si tri minute ranije.

- Uđimo - predloži Domagoj. - Ovdje imaju toč;eno pivo. Crno i vraški dobro.

Ulazimo u kafić, u vrevu punu dima i mirisa pića. Nepušač sam i dim mi pomalo smeta, ali šutim: primjećujem kako je Domagoj zbog nečeg zabrinut, sasvim je smetnuo sa uma, kako sam već odavno prestao pušiti i kako isto tako već odavno, ne ulazim u zadimljene kafiće.

- Eno - reče Domagoj i zamahne glavom prema slobodnom stolu u uglu. - Tamo će nam biti dobro. Neće nam nitko smetati.

Po tome zaključujem kako će razgovor biti ozbiljan. Ali ništa ne govorim. Strpljivo čekam. Znam kako neću morati dugo čekati.

- Što ćeš popiti? - pita me Domagoj.

- Kavu.

- Samo kavu? Pa dobro - kaže pomirljivo, pa se okreće veoma mladoj konobarici, koja nasmiješeno stoji pored našeg stola: - Crno točeno pivo i kavu, molim.

Gledam ga pažljivo, pazeći da to ne bude napadno. Zabrinutost mu čitam iz očiju, a i lice mu je nekako drugačije, suviše zategnuto. Isti je izraz lica imao onog jutra kad smo na Atlantiku bili okrznuti repom tornada i kad se brod propinjao i škripao, a kiša pljuštala, nije se vidjelo ništa i naravno, iz nekog razloga zakazao i radar, pa smo plovili na slijepo, uzdajući se u sreću. I onda su mu se oči suzile, a lice postalo kameno. A kad je radar proradio, i opet tajanstveno, kao da posjeduje svoju volju, lice mu se opustilo, smiješak zatitrao, a oči prestale biti zabrinute. Pitam se, hoće li se isto dogoditi i nakon razgovora na kojeg me je pozvao.

- Počni već jednom - kažem mu tiho. - Izgledaš kao da ćeš eksplodirati.

- Jutros su mi policajci pozvonili na vrata - tresne on.

- Policija? - pitam začuđeno. - A zašto? Što si učinio? Prometni prekršaj?

- Nisam ja u pitanju - odgovori Domagoj - nego onaj magarac od mog sina. Prije pet je dana otišao na brod, a da mi ni riječi nije rekao o svojim neprilikama.

- U čemu je stvar? - pitam ga tiho, nastojeći ga umiriti smirenim glasom.

- Ulovili su ga sa nečim u džepu - promrmlja Domagoj. - Glupi magarac! Ima dvadeset i tri i mogao je pametnije postupiti.

- Što su mu pronašli?

- Exstasy - odgovori Domagoj. - Vražji exstazy su mu pronašli. Ili bombone, kako ih u žargonu zovu.

- Dobro si informiran – primijetim.

- Moram biti - odgovori Domagoj, pa dobro potegne iz oggromne krigle. - Na smrt sam se prepao i klipana odmah zvao na brod. Razgovarao sam sa njim preko dvadeset minuta i kune mi se, kako je to smeće uzeo samo jednom, dan prije nego je uhvaćen u raciji. Nije se usudio reći mi, ali daje mi riječ, kako je to sranje uzeo jednom i nikad više.

- Vjeruješ mu? - tiho upitam.

- Ne znam. - Domagoj i odmahne glavom, a sijeda mu kosa, nekada sasvim žuta poput sunca, zatrese se. - Moram mu vjerovati. Što mi drugo preostaje?

- Vjerojatno je to samo mladenačka glupost koja je već iza njega - kažem mu, umirujući ga. - Nije on glup dečko, pa da nastavi sa time.

- Nadam se - promrmlja Domagoj.

- Radoznali su - kažem mu tiho. - Svi su mladi radoznali. Sjećaš li se nas, kako smo pušili maricu? I slušali Beatlese?

- Sjećam se - reče Domagoj i prvi se put osmjehne. -To su bili dani! Vjerovali smo kako ćemo izgraditi bolji svijet za svih, a vidi u što smo ga pretvorili. I onda su progonili drogu, vodili prave ratove protiv nje, a droga je opstala, raširenija nego ikad. Postala je veliki posao, poneke države ovise o njoj.

- To je uzaludan rat i besmislen - kažem mu. - Nikada ga neće dobiti. Suviše je to maha uzelo. Po mome, ja bih je legalizirao.

- Drogu? - upita Domagoj začuđeno. - Drogu bi legalizirao?

- Naravno - odgovorim mu. - Što me gledaš tako začuđeno? Koliko njih godišnje umre zbog heroina? Nekolicina. Govorim o našoj zemlji. Koliko zbog pušenja? Stotine! A koliko zbog alkohola? Sjeti se samo svih onih prometnih nesreća. Pomisli na izgubljene radne sate zbog cuge i da ne nabrajam. A nitko ni ne pomišlja zabraniti alkohol. Niti cigarete, naravno.

- Ali, legalizirati ...

- A zašto ne? - prekinem ga. - Što su Ameri postigli svoojom čuvenom prohibicijom? Samo su uzgojili kriminal, omogućili mu da naraste do golemih razmjera i prošara sve slojeve društva. Drugo ništa! A pilo se više nego ikad, upravo za vrijeme prohibicije. Ljudima ne treba ništa zabranjivati. Želiš li heroin, naći ćeš ga. Zar nije tako? A dok postoji potražnja, postojati će i ponuda. Zato, lijepo sve skupa legalizirati, pa tko voli ...

- Legalizirati ...

- Sigurno! – potvrdim. - Na taj bi način spriječili kriminal, droga bi se, koliko je to moguće, kontrolirano konzumirala ... kažem ti, bilo bi za svih bolje. Osim za narkomafiju.

- Neće to proći - reče Domagoj i zavrti glavom.

- Znam! - kažem smijući se. - Umjesto toga donijeti će još glupih zakona, zaposliti još policajaca, još svega, a sve u uzaludnoj i unaprijed izgubljenoj borbi protiv širenja narkotika. Svake godine sve više se troši na suzbijanje narkotika, a narkotika je sve više. Meni to govori kako se nešto mora mijenjati. Sadašnje metode su jalove i svima je to očito. Po mome, legalizacija droga i normalna prodaja istih u ljekarnama, riješila bi problem.

- Nećeš to doživjeti - reče i nasmije Domagoj. - A ni ja.

- Ni ne moram - odgovorim. - Kad je bilo koja vlast prizznala kako godinama vodi pogrešnu politiku? Nikad niti jedna! Vladajući se busaju u prsa i govore: prošle godine smo u proračun stavili sto milijardi u borbi protiv droge, a ove ćemo dvjesto. A sve je to glupo. Ulažu sve više i više u stvar koja ne donosi nikakvo poboljšanje. Droge je sve više na ulici, narkomana isto tako, dilera također ... pakleni krug i ništa drugo. I vrtimo se u njemu i vrti nam se u glavi! Ali nitko to ne priznaje!

- Meni se vrti od tvoje govorancije - smijući se reče Domagoj. - Dakle, misliš kako to sa mojim klipanom nije nešto ozbiljno.

- Najvjerojatnije - odgovorim, tiho i ozbiljno. - Mladenačka glupost i ništa više. Ali budi oprezan!