Torokuša

Torokuša

Jesenje mi sunce neobično prija, pa skidam sunčane naočale i podižem lice prema nebu, hvatajući tople zrake. Sjedim na Korzu, ispred mene puši se gorki "makijato", novine leže na stolu, nisam ih ni otvorio. Ne osjećam želju doznati što se događa u svijetu, zadovoljan sam postojećim stanjem, mirom koji osjećam i toplinom sunca koje me obasjava. I naravno, u tom trenutku nečija mi se ruka spušta na rame. Sa prigušenim uzdahom žalosti, savršeni je trenutak mog života u nepovrat nestao, otvaram oči i podižem pogled.

Ispred mene stoji sredovječna žena, debela, umjetna plavuša, osmjehuje mi se i očekuje da prvi progovorim. Šutim i gledam upitnim pogledom u nju, pomalo ljut zbog njenog uznemiravanja.

- Ne prepoznaješ me, je li? - pita ona i smiješi se nelagodno. - Promijenila sam se, priznajem.

- Žao mi je - kažem i ustajem: nagon kavalira prostrujao je kroz mene onog trenutka, kad sam ugledao njen osmjeh zbunjenosti i donio mi lahor dalekog sjećanja, odgurnutog u daleku prošlost.

- Bolje reći, ugojila sam se preko svake mjere - nastavi ona, a osmjeh zbunjenosti ne silazi joj sa debelog lica i po osmjehu je napokon prepoznajem.

- Maza? - pitam, a nevjerica mi u glasu očita: ne mogu je prikriti, sjećam se njene nekadašnje vitkosti, ljepote.

- Ah, ipak ... - kaže ona, Danijela, moja nekadašnja Maza. - Hvala ti na tome.

- Uh! - U nedostatku riječi, polažem ruku na njen lakat i pomažem joj sjesti. - Sjedni, molim te. Što želiš popiti?

- Što ti piješ? -odvrati ona.

- Makijato.

- Ne piješ rum? - pita moja nekadašnja Maza i smije se. - Stariš ili ... ?

- Oh, promijenio sam navike - priznajem i sjedam preko puta nje: pažljivo je gledam i sjećam se koliko sam bio zaljubljen u nju. – Mnogo se toga u mom životu promijenilo. Više čak ni ne plovim. Možeš li to shvatiti?

- O! - ote joj se uzvik čuđenja. – Napustio si plovidbu? Nikad u to ne bih povjerovala, da mi je netko rekao. Bila sam uvjerena kako još uvijek ploviš i ispijaš boce ruma. I loviš žene. Onako, kako si mene lovio. A kad ono, mirno i potpuno sam piješ makijato. I ja ću jedan, molim.

Dajem znak konobarici i prstom pokazujem na šalicu, a ona klimne: shvatila je. Ali ja ne shvaćam što se dogodilo sa Danijelom, mojom nekadašnjom Mazom. Nekad je lebdjela poput prekrasne labudice, a sada teško spušta svoje pretilo tijelo i sa olakšanjem sjeda. Bila je prelijepa djevojka, visoka, vitka, sa najljepšim dugim nogama koje sam ikada uživo vidio. Krišom sad bacam pogled na njene noge i razočarano primjećujem kako je obučena u hlače. Besmislena moda. Sakriva na ženama ono što svaka žena treba istaknuti.

Sjećam se onog dalekog, jako dalekog poslijepodneva, bila je jesen, a mi pili na Kastavu, na "Beloj nedeji", danima mladog vina. Nisam tog dalekog dana pio mlado vino, već čisti rum, vodu posebno i poprilično mi je udarilo u glavu i dalo hrabrosti. Već sam mjesec dana udvarao Danijeli i dan mog odlaska na brod opasno se približio, a da se još ništa između Danijele, koja još nije postala moja Maza, nije dogodilo. Žarko sam želio to promijeniti, pa sam istresao još jedan rum u sebe i nagnuo se prema njoj i prošaputao joj u uho sakriveno prelijepom crvenom kosom, moleći bogove da ne zaradim pljusku.

- Danijelo, ljepotice - mrmorio sam najslađim glasom koji je mogao izaći iz moje polupijane nutrine. - Ne usrećiš li me danas, umrijeti ću.

- Kako to misliš: usrećim? - pitala je podrugljivo-naivno me gledajući: dražila me.

- Znaš ti dobro na što mislim - rekao sam tiho, uporno je gledajući u beskrajnu dubinu njenih plavih očiju i šaljući joj poruku pogledom.

- Reci mi!

- Želim te! - rekao sam joj. - Želim sa tobom u krevet. Želim sa tobom voditi ljubav. Mislim da sam zaljubljen u tebe. Želim ...

- Pa što onda radimo ovdje? - upitala je Danijela, prekinuvši me.- Zašto ne ustanemo i pođemo kod tebe? Kod mene ne možemo.

Tri sata kasnije, ležali smo goli u mojoj sobi, okupani znojem, sretni i smireni. Sjedio sam na rubu kauča, gol, pušio i gledao je. Tijelo joj bilo prekriveno kapljicama znoja, dugo, vretenasto, čvrsto i nisam mogao vjerovati, kako ta ljepota pripada meni. Zatim sam joj pogledao noge, pogladio ih, a dlan mi klizio preko njih baš kao da klizi po mirnoj površini jezera. Sladostrasno uživanje.

- Isuse, moja mala Mazo - prošaputao sam, prvi je put tako nazvavši - čini mi se da imaš upravo savršene noge.

- Ah, nemoj ... - zamucala je, a ja se nasmijao njenoj neugodnosti, koja nikako nije bila hinjena.

- Dokazati ću ti to - rekao sam, ustao i dohvatio sa stolića jednu kovanicu. - Ustani i koljenima stisni ovu kovanicu.

- Jesi li poludio? - upitala je sjedajući i rukama obuhvaćajući koljena: željela se zaštiti, sakrivajući se ispred mog ispitivačkog i užarenog pogleda.

- Jesam! - odgovorio sam joj. - Poludio sam za tobom. Ustani, molim te. Moram samom sebi dokazati, ono što već znam.

Ustala je, uspravila se u čitavoj svojoj osamnaestogodišnjoj ljepoti, visoka, vitka, prekrasna. Kleknuo sam na jedno koljeno i umetnuo joj kovanicu između koljena: ona je stisnula koljena, a noge kao da su srasle jedna uz drugu, spojile se, nije bilo slobodnog prolaza između njih.

- Rekao sam ti, Mazo. Imaš savršene noge.

- Zašto me zoveš Mazo? - upitala je tiho.

- Zato jer si mazasta, a ja te želim maziti - odgovorio sam joj, zagrlio je, poljubio, pa smo se ponovo svalili na kauč, koji je uzdahnuo primajući strpljivo našu težinu i strast.

- Izvolite - reče konobarica, položivši šalicu ispred Danijele, a ja se vratim iz daleke prošlosti.

- Kad bih samo znala o čemu si razmišljao - primijeti Danijela. - Sve bih dala za to. Lice ti je postalo upravo divno sanjalačko. Ne sjećam te se takvim.

- Sjećao sam se nas - odgovorim joj. - One "Bele nedeje", onog našeg prvog ...

- Ne moraš dalje govoriti - prekine me ona i položi mi bucmastu ruku na dlan: sjećanje na njene dodire zaleprša mi u duši. - Sjećam se. Nisam zaboravila. Kako bih mogla …

- Kako smo bili mladi ...

- Da, bili smo mladi - reče Danijela, pa upita ono što svaka žena pita svog bivšeg ljubavnika: - Jesi li oženjen?

- Nisam - odgovorim joj i ne odoljevši, dodam: - Zar ti nisam rekao, kad smo se rastajali, kako se nikad neću oženiti.

- Misliš li da sam ti vjerovala? - upita ona i nasmiješi se dalekom sjećanju. - Koliko si imao? Dvadeset i tri? Četiri?

- Dvadeset i četiri - odgovorim joj. - Ali ozbiljno sam to mislio. Nisam mogao ni jednu drugu zamisliti uz sebe. Poslije tebe, sve su nekako … Ali pustimo mene. Što je sa tobom? Jesi li postala ono što si željela? Modnom dizajnericom? To je bila tvoja želja, je li?

- Da to je bila moja želja - odgovori Danijela, pa srkne malo iz šalice. - Sad mi to i kći želi. Mlađa. Probija se ...

- Čekaj malo - prekinem je. - Imaš dvije kćeri?

- Tri - odgovori ona uz smijeh. - Najstarija je iz prvog braka i već ima djecu ...

- Prvog? Pa koliko ...

- Samo dva puta - odgovori i smije se. - U prvi sam brak uletjela odmah nakon što si ti otišao na brod.

- Poznajem ga?

- Ne, ne bih rekla. - Danijela zavrti glavom, a podbradak joj se zatrese. - Kratko je trajalo ...

- A tolike si planove imala - ne izdržavši izlanem.

- Takav je život - mirno odgovori Danijela. - Brak, djeca ... ali ne žalim se. Imam dobar život. Dobrog muža. Vrijednog ... Ali kažem ti, Ariana, moja najmlađa će postati nešto. Ima dara. To je neosporno. Sjećaš li se kako sam ja crtala? Ono nije ništa prema onome što moja mačkica radi. Nesumnjivo će zablistati, veliki je potencijal i ja nastojim pružiti joj ono što joj treba, a to je ljubav i pažnja i ...

Prestajem je slušati. U što se pretvorila, pitam se i gledam u tu debelu ženu koja ne zatvara usta, a riječi joj se prosipaju besmislene, izlaze u roju, poput muha, besmislene kao i njen čitav život. Predala se, dopustila životu da je pregazi, prestala je živjeti svoj život i sad očekuje nadoknadu svog vlastitog promašenog života, kroz život svoje kćeri. Kako jadno. Maza. Da li bi bila ovo što je danas da smo nas dvoje ...

Odlučno prekidam misao: besmislena je poput Danijelinog torokanja. Želim je prekinuti, reći joj kako me ne zanima život njene kćeri i njena nadanja, koju niti ne poznajem. Ali šutim. Mekan sam. Pustiti ću je da izgovori ono što izgovoriti želi, a zatim uz blagu ispriku reći joj za izmišljeni sastanak i otići. Što dalje od Danijele, moje nekadašnje Maze. Što dalje od njenog besmislenog torokanja. Bolje bi bilo da me nije prepoznala. Da je prošla pored mene ne uznemirivši me i ostavljajući mi lijepu uspomenu. Koja je sad uprljana.

Čekam strpljivo da besmislena bujica prestane. Još ću samo to učiniti za moju nekadašnju Mazu.