Obična šetnja

Obična šetnja

Svakog dana, već dugi niz godina, nakon objeda ustajem od stola, pozivam svog psa i nas dvoje polazimo u laganu jednosatnu šetnju. Naravno, dopusti li nam vrijeme taj svakodnevni užitak kojeg sam jako zavolio.

Već popriličan broj godina jesen nije bila ovako blaga, zlatna, raskošna i začuđujuće topla, više podsjećajući na ljeto, nego na zimu, koja se tihim korakom približava. Dani prepuni sunca, bez vjetra, prozirno plavog neba nad glavama, kao da su pozivali na šetnju. I mi smo se odazivali, moj pas i ja. Radosno. Svakodnevno. Ritualno.

Kao i svakog dana, tako i danas krenemo laganim tempom, ne žureći ni malo, prema parku, pored kioska u kojem se prodaju novine, pa uz cestu, do stepenica, kojim smo za čas u zelenilu, pravoj zelenoj oazi i gdje zaboravim kako sam okružen betonom i saobraćajnom gužvom. Odmor za dušu i odmor za oči.

Dok se spuštam oprezno niz stepenice ( jednom sam se na njima okliznuo, pao i samo me čudo sačuvalo od ponekog loma ), primjećujem kako se ponašanje psa promijenilo i odmah i shvaćam zašto: srećemo poznanika Veljka, koji je također izveo svog psa, velikog belgijskog ovčara. Moj pas, bolje reći kujica, mali je patuljasti pinč i gotovo da se i ne vidi pored te smeđe grdosije koja mirno podnosi njeno radoznalo njuškanje.

- Hej! - dočeka me Veljko veselo. - Mislio sam da danas nikog neću sresti.

- Malo kasnim - priznam. - Nema više nikog?

- Nikog - odgovori Veljko. - Jedini smo pasoljubci u šetnji. A pogledaj kakav je dan! Šteta je provesti ga u kući.

- Da, krasno nas vrijeme prati - složim se sa njime. - Znači, čitav je park danas naš.

- Čini se - reče on i smije se.

Spuštamo se niz šljunkovitu stazu, zavojitu i okruženu zelenilom, kad nam se psi odjednom uznemire. Velikom belgijskom ovčaru nakostrušila se dlaka na leđima. Stoji na mjestu, kao ukopan u zemlju i potiho reži, a moja mala kujica pored njega, raširenih stražnjih nogu, drhtave njuške: njen borbeni položaj.

- Nešto se događa - kažem tiho, ispod glasa.

Ružan zvuk udarca iznenada dopire do nas, upravo u trenutku kad izbijamo iza zavoja i možemo vidjeti ružan prizor koji se odigrava pred našim zapanjenim pogledima.

Ispred nas, ni deset metara udaljeni, stoje mladić i djevojka i očito se svađaju. A očito je da ju je mladić pljusnuo, upravo trenutak prije nego što smo to mogli vidjeti. Sitna plavokosa djevojka, tužno je oborila glavu i trlja bolni obraz, dok joj niz lice klize suze, a velika joj masnica ružne boje već pokriva oko.

- Nemoj! - moli drhtavim glasom. - Nemoj me tući, molim te!

- Začepi, gaduro! - zareži mladić, koji ne skida bijesnog pogleda sa djevojke i koji nas zbog toga ne vidi: trenutak zatim zamahne i pljusne joj strašnu pljusku, a djevojčina glava se zaljulja, kosa zaleprša na popodnevnom raskošnom suncu.

- Nemoj, molim te! - moli djevojka tresući se u grču.

- Kurva si ti, znaš li to? - pita je njen mučitelj okrutnim i grubim glasom, pa još okrutnije grabi je za kosu, steže nemilosrdno, dok se djevojčino lice grči u bolu, pa zapovijedi ledeno: - Reci to! Reci!

- Kurva sam - prošaputa ona nečujno: Veljko i ja nismo to mogli čuti, samo smo naslutili njene izgovorene riječi.

- Glasnije! - zapovijedi mladić, tresući joj glavu, držeći čvrstim stiskom djevojčine kose. - Glasnije, droljo pokvarena!

- Kurva sam! - zavapi djevojka u strahu, a sitno joj se tijelo trese.

- Sad je bilo dosta! - odjednom gromko progovori Veljko, a njegov ogromni pas zareži opominjući. - Smjesta da si prestao maltretirati djevojku!

Zatečen, mladić pusti kosu djevojke i odmakne se korak unazad, pa dobro odmjeri novog neprijatelja. Primijetim kako mu je crni pogled prepun zlobe i upitam se, čime li je privukao jadnu djevojku, koja drhti pored njega.

- Hajde, briši! - zapovijedi Veljko, koristeći se prednošću koju je stekao. - Ili moram zapovjediti psu da te potjera?

A tada se dogodi nešto sasvim neočekivano i situacija se još jednom iz korijena promijeni.

- A što se to vas tiče! - otrese se djevojka prema nama, a pogled joj prepun mržnje i bola, brišući lice. - Ovo se tiče samo mog dečka i mene.

- Ali on te tuče – progovorim i ja, potpuno nesvjesno i sa čuđenjem gledajući u djevojku, ni ne namjeravajući nešto reći: naprosto su riječi izletjele iz mene.

- I? - upita ona prkosno. - Što se to vas, starkelja, tiče? Možda mi se to dopada.

Trenutak se jedan gledamo, mladić se približio djevojci i ona se stiska uz njega, a nas dvojica umirujemo pse.

- Idemo - kažem tiho Veljku. - Ona je izabrala.

- Zbilja to voliš? - ne odoli Veljko i upita.

- Odjebi! - otrese se djevojka. - Ne tiče te se što volim!

Dok odlazimo, bacam brz pogled prema mladiću i ne mogu, a da ne vidim pobjedonosni mu izraz lica. Uživao u svemu tome, očito je. Veliki pobjednik.

- Svašta - mrmlja Veljko sebi u bradu, blagi sjedokosi muškarac. - Ne snalazim se više u ovom svijetu. Ne razumijem ga. A ti?

- Mogu samo reći - odgovorim mu - kako mi neće biti ni malo žao otići, kad za to dođe vrijeme.