Povjerljivi razgovori

Povjerljivi razgovori

Ženski

Valerija po tko zna koji put pogleda na sat. Flora je već trebala stići, pridružiti joj se u ovom kafiću koji se nalazi pored rijeke, a koja mirno teče i čiji mokro-ledeni šum djeluje umirujuće. Ne stigne li Flora uskoro, reći će nekom prolazniku svoju tajnu: ne može više ni trenutka šutjeti, zadržati tu, za nju najvažniju na svijetu, novost. U trenutku kad je već zamahnula rukom, podižući zapešće ne bi li još jednom provjerila koliko je sati, Valerija ugleda Floru i lijepim joj licem preleti smiješak olakšanja.

- Sjedni! - reče prijateljici, nakon što je ustala, zagrlila se i poljubila sa Florom, iako su se još jučer vidjele: ženski ritual. - Što želiš?

- Samo kavu - odgovori Flora sjedajući nasuprot Valerije i gledajući plave oči prijateljice sa neskrivenom znatiželjom. – Na dijeti sam. Ponovo! Hajde, reci mi tu veliku novost.

- Trudna sam! - ispali Valerija, a lice joj se ozari, zubii bljesnu u širokom smiješku na jutarnjem suncu.

- Oh! - uzvikne Flora, pa ustane, iako je samo trenutak ranije sjela: brzo priđe prijateljici, zagrli je i ponovo poljubi. - Drago mi je zbog tebe. Zato tako blistavo izgledaš. Naprosto sjajiš!

- Sretna sam - odgovori Valerija. - Ovakvu sreću jošš nisam osjetila. Nisam ni slutila da mogu biti ovoliko sretna. Čini mi se, da ću puknuti.

- Nećeš - reče Flora i položi dlan na Valerijinnu vruću nadlanicu. - Što kaže Luka?

- Još ne zna.

- Ne zna? - Flora se u čudu zagleda u prijateljicu. - Ne zna? Zbog čega mu to tajiš? Zar se tvoja trudnoća ne tiče i Luke?

- Ma ne tajim ništa - smiješeći se odgovori Valerija. - Još mu nisam stigla reći. Doznala sam tek prije jedan sat. Sa potpunom sigurnošću.

- I nazvala si prvo mene - reče Flora klimajući. - A ne Luku. Zašto?

- Kako zašto? - pitanjem odgovori na pitanje Valerija. - LLuka je na poslu: ne želim ga ometati. A morala sam nekome reći. Jednostavno morala.

- I sigurna si - upita je Flora, napeto je gledajući - da će i Luka, poput tebe, biti sretan zbog tvoje trudnoće?

- Pa naravno! - bez krzmanja odgovori Valerija. - Luka me voli. Volimo se već šest godina. Zar može drugačije biti? Da ne želi dijete? Naše dijete? Ma daj, što ti je, Flora? Zvala sam te da proslavimo, a ti ...

- U pravu si - složi se Flora. - Moramo proslaviti. U praavu si: sigurno će i Luki biti drago. Konačno, tridesetu je prevalio i pravo je vrijeme da postane odgovorni tata.

Valerija se nasmije, podižući ruku visoko u zrak, nastojeći privući pažnju mladog i mršavog konobara, želeći naručiti kolače, pa da ...

Muški

- Nervozan si - primijeti Karlo, bacajući pogled prema Luki, dok obojica brzim koracima grabe prema dizalu. - Sve do onog telefonskog poziva, prije pola sata, nisi bio. Što je običan telefonski razgovor promijenio?

- Dobro zapažanje - odgovori Luka, nestrpljivo čekajući dizalo, želeći što prije napustiti zgradu tvrtke i izaći na sunčano poslijepodne: pet je tek prošlo i sunce je još uvijek darežljivo prosipalo zlatne zrake po sivim ulicama. - Valerija hitno traži sastanak.

- Pa? - Karlo podigne crne obrve. - Zar nisi svaku večer sa njom?

- Ovu nisam namjeravao biti - tiho odgovori Luka.

Karlo ga iznenađeno pogleda, zausti nešto reći, ali u taj čas vrata se dizala otvore, oni uđu, dok su se dvije mlade žene pomjerile u stranu, stvarajući im slobodan prostor. Dok se dizalo spušta, svi šute i nitko ne gleda nikog.

- Nisam znao da si muljator - progovori Karlo istog trenutka, kad se dizalo konačno zaustavilo u prizemlju i mlade žene izašle iz njega, ostavljajući ih same.

- Nisam ni ja znao - promrmlja Luka.

- Hoćeš li mi reći ime? - upita Karlo, pa doda: - One druge.

- Lidija - odgovori Luka i osmjehne se, izgovorivši njeno ime.

- Idemo na piće - odluči Karlo. - Priznajem, znatiželjan sam.

Stojeći pored dugačkog šanka, sa čašama u rukama, promatrajući se u velikom ogledalu nasuprot njih, Luka ispije piće i polako odloži čašu ispred sebe.

- Tako - zamišljeno reče Karlo. - Da rezimiramo: sreo si drugu i sve se promijenilo. Kad si je sreo, tu drugu, Lidiju, shvatio si da ovo što imaš sa Valerijom nije ono pravo. Ali nisi imao hrabrosti i to joj priznati, već si sjedio na dvije stolice ... koliko vremena?

- Šest mjeseci.

- Opasan si ti tip. - Karlo ga pogleda ispod oka. - Ne bih volio igrati poker protiv tebe.

- Ne pretjeruj! - nervozno reče Luka. - Dogodilo se. Što ja tu mogu? Dogodilo se. Nisam tražio da se dogodi.

- Misliš da je Valerija nešto nanjušila, pa zbog toga traži večeras sastanak sa tobom? - upita Karlo, pa i on ispije čašu. - HHoćemo li još po jednu?

- Može - odgovori Luka. - Potrebno mi je... Da, upravo to mislim. Dobro me poznaje i sigurno je shvatila što se događa.

- Hoćeš li joj reći? - upita Karlo. - Večeras?

- Hoću! - Luka odlučno klimne. - Ne mogu više ppodnijeti napetost.

- Biti će gadno - promrmlja Karlo. - Nakon dvije godine ...

- Šest - ispravi ga Luka. - Nakon šest godina!

- Zar ste toliko dugo zajedno? - začudi se njegov prijatelj. - A ja ni sa jednom nisam dogurao ni do godinice ... Neće biti lako reći Valeriji.

- Neće - potvrdi Luka. - Ali reći ću joj. Večeras. Ma što se dogodilo. Reći ću joj. Moram. Ne zaslužuje laž.

- Kao da samog sebe hrabriš - uz smijeh primijeti Karlo.

- To i činim - prizna Luka. - Uh, kad će već jednom doći sutra!

Zajednički

Valerija i Luka

Čitavo vrijeme, dok sluša uzbuđenu Valeriju, lica ozarenog, očiju blistavih, Luka misli na Lidiju i u njemu košmar. Istog trena kad je postao svjestan toga što mu uzbuđena Valerija, kratkim i nervoznim rečenicama pokušava reći, osjetio je bol koja ga više ne napušta. Čini mu se, kako se sve oko njega ruši, a ona njegova čvrsta odluka, kako će Valeriji reći istinu, istinu o Lidiji i sebi, skvrčila se u njemu i bolno ga grize, ne izlazi iz njega, nagriza ga, jede ga, komadić po komadić, bolno ga trgajući.

- Oprosti mi, dragi! - uzvikne Valerija, pa pruži ruke preko stola, sjedeći nasuprot Luke u njihovom omiljenom lokalu. - Ja samo blebećem i blebećem i ne dam ti doći do riječi. Kad sam uzbu ... Ali ne! Neću više ni riječi izgovoriti. Od sada ti govoriš! Dosta sam ja govorila.

Instinktivno, Luka steže Valerijina mala i topla zapešća, pa znajući kako jednom mora progovoriti, odluči početi.