Puč

Puč

Vjetar, ledena bura, podigla se iznenada i more obojilo sivilom. U stvari, sve je postalo odjednom sivo, more i nebo iznad njega, na kojem su se kovitlali olujni i bremeniti snijegom oblaci, izgubivši svoje uobičajene boje i posivjevši, pretapajući se jedno u drugo.

Već nekoliko dana ekstremno je hladno, a zima koja tek što je zakucala na vrata, već je pokazala svoje opako lice.

- Ovo je strašno! - reče Majda, pedesetogodišnjakinja, srednje visine, punašna i sa vječnim osmjehom na licu, stojeći na balkonu svog stana, sa kojeg puca vidik prema moru, osluškujući poznati ledeni fijuk bure, kako puca nad njenom glavom poput biča.

- Što je strašno, majko? - upita je sin, koji je čuje u dnevnoj sobi, i koji udobno zavaljen u fotelji gleda neki film na televiziji.

- Bura se još više podiže - odgovori mu Majda. - Znaš li što to znači?

- Pa zima je - odsutno reče on.<

- Majmune! - razdraženo reče Majda. - Gorivo! O gorivu se radi!

- Ah, da ... gorivo ... - nezainteresirano promrmlja mladić, piljeći u ekran.

- Da, gorivo! - umalo da ne vrisne Majda. - Naručilla sam ga već prije šest dana i još ne stiže. Ne znam zašto!

- Znam, mama - odgovori nemarno njen sin. - Osjećam, bolje je reći.

Majda uzdahne. Čemu se natezati sa njime? Kako mu objasniti da se dvadesetak stanova, koliko ih ima zgrada, zahvaljujući njoj hladi, a stanari u njima smrzavaju do kostiju? Zakasnila je sa narudžbom goriva, prvi put je zakasnila u više od sedam godina što vrši dužnost ložača u zgradi, koja ima svoju zasebnu kotlovnicu i baš sad moralo je ovako ekstremno zahladiti. Već četvrti dan su bez goriva: radijatori, inače prijatno topli, čak i vrući, sasvim su hladni. Susjedi, koje sreće na stubištu ili na ulici, okreću glavu od nje, jer nju krive zbog hladnoće koju trpe.

Nazvao ju je i Vlatko, predstavnik stanara: očekivala je njegov poziv i nije se iznenadila kad se telefon oglasio.

- Ljudi me pitaju do kad? - rekao joj je Vlatko, njen vršnjak, pedesetogodišnjak i njen dobar prijatelj još od djetinjstva. - Sreću me, a poneki i nazivaju. Ne znam što im reći. Što se dogodilo, Majda?

- Ne znam, bog ga jebo! - opsovala je Majda grubo: svi su znali da psuje kad se osjeća nelagodno i tolerirali su joj grube riječi. - Naručila sam gorivo!

- Kad si ga naručila?

- Prije šest dana.

- A četiri se smrzavamo - promrmlja Vlatko i ona ga je jedva razumjela. - Zakasnila si malo, je li?

- Jesam - prizna Majda. - Ali tko se nadao ovakvom naglom zahlađenju!

- Istina - potvrdi Vlatko. - Svih je iznenadio ovaj ledeni val.

- Mogli smo - nastavi Majda, kao da Vlatko ništa nije rekao i Vlatko shvati kako to govori više samoj sebi nego li njemu - sa onim gorivom što sam ga imala, da je temperatura ostala ista, izdržati još čitav tjedan. Ali onda je počelo ovo ludo vrijeme ...

Vlatko ju je strpljivo slušao, nije je prekidao, sjedio je u dnevnoj sobi i tresao se od hladnoće, ali nije se mogao ljutiti na Majdu. Kako se ljutiti na nju, koja sve ove godine brine da stanarima bude toplo i sve do sada dužnost je izvršavala savršeno. I sad, ova omaška ... I što sad? Moglo se svakome dogoditi, ali ostali stanari u zgradi ne dijele njegovo mišljenje. Već je načuo neka govorkanja i samo se nada, da ta ružna govorkanja neće prerasti u nešto mnogo ružnije.

- Ajde, smiri - reče joj na kraju razgovora. - Moždda će se smilovati i sutra dovesti jebeno gorivo. Izdržati ćemo još danas.

- Ah, kad bi tako bilo! - zakuka Majda. - Ali sve mislim ...

- Moram te prekinuti - presiječe je Vlatko. - Netko mi zvoni na vratima.

Vlatko odloži slušalicu, ustane, pa krene prema ulaznim vratima, sa kojeg ponovo nervozno odjekne zvonce.

- Dolazim, dolazim! - dovikne Vlatko iznervirano: nitko više nema strpljenja ni tren čekati, svi žele sve, odmah i sada. - Stižem!

Otvori vrata i smrkne mu se pred očima, ali ničim to ne pokaže: Stanka, visoka, odlučnog držanja, njegova prva susjeda, podbočivši se upitno gleda u njega.

- Znam - umorno reče Vlatko. - U pitanju je grijanje. Sad sam ...

- Nije samo to - presiječe ga Stanka nemilosrdno i krajnje odlučno, da se Vlatko iznenadi. - Sazvali smo sastanak.

- Ja sam predstavnik stanara - reče tiho Vlatko. - Što ovo znači? Iza mojih leđa sazivate sastanak?

- Moramo! - odbrusi Stanka, napola se okrenuvši i Vlatko tek sad ugleda na stepeništu drugu svoju susjedu Zeldu: pojačanje. - Odlučili smo da tako više ne ide!

- Što tako više ne ide? - upita Vlatko, ali odgovor već zna.

- Smijeniti ćemo je! - vikne Zelda, a rame joj se trgne: nervoza joj izbija iz tamnog pogleda. - Ovo je nečuveno što nam je učinila! Pa mi se smrzavamo, a nju baš briga!

- Pa nije baš tako - pokuša Vlatko smiriti strasti. - Majda se ždere zbog svog propusta i žali, ali što se sad može? Gorivo će ...

- Na sastanku ćemo! - odlučno ga prekine Zelda.

- Za pola sata u prostorijama za sastanke - nadoveže Stanka i obje se okrenu i počnu spuštati niz stubište, ostavljajući Vlatka da im zbunjeno gleda u leđa, znajući, kako ga najteži trenutak ovog ledenog poslijepodneva tek čeka: mora odmah telefonirati Majdi i izvijestiti je o promjeni situacije, jer siguran je, kako ove dvije zlobnice to neće učiniti.

- Ovog puta moraš sa mnom na sastanak - reče Krešimir Jasenki, svojoj supruzi, sjedeći nasuprot nje za stolom u dnevnoj sobi, pijući kavu i pušeći. - Znam da ne voliš ići, ali biti će mi potreban svaki glas.

- Ako moram - tiho odgovori Jasenka, oborivši smeđokosu glavu. - Ali ne volim te ljude. Svi su bivše komunjare, a njih nikad nisam podnosila.

- To su starci - mirno odgovori Krešimir. - Bivši oficiri koji se ne snalaze u ovim novim uvjetima. Ne brini za njih. Ali moraš ići, moraš mi biti podrška. Važno je da pobijedimo. I da preuzmemo upravljanje.

- Pobijediti ćemo! - uvjereno reče Jasenka i tmurnim joj licem preleti nešto nalik smiješku. - Moramo.

- Točno! - reče Krešimir. - Moramo. Inačee sam sve ove predradnje uzalud uradio. A ja ne volim ništa uzalud raditi.

- Neće biti uzalud - reče meko i tiho Jasenka, pruži ruku i pomiluje muževljevu nadlanicu. - Mudar si, uvijek si bio mudar.

Krešimir se samodopadno nasmiješi: upravo je to isto o sebi i sam mislio. Jasenka primijeti njegov smiješak i stisne mu ruku.

- Mudro si postupio.

Krešimir klimne i sjeti se onog telefonskog poziva u ...

... rano jutro prije šest dana, kad mu se jednostavan, naprosto lijep u svojoj jednostavnosti, plan odjednom raširio pred njegovim duhovnim očima. Kako se toga prije nije mogao sjetiti? Istog časa, dok mu je svježa ideja grijala grudi, nazove mobitelom dobro mu poznati broj.

- Dobro jutro, Petre! - pozdravi veselo. - Kako zdravlje? Posao?

- Oboje, hvala bogu, dobro - odgovori njegov poznanik. - A kako ti?

- Dobro, hvala bogu. Posla ima, radi se naveliko. Ako se ovako nastavi, početi ću graditi kuću.

- Lijepo, drago mi je to čuti - reče Petar. - Ima jedna parcela u blizini moje kuće, pa ako se odlučiš ... ali ostavimo to. Zvao si: je li trebaš nešto?

- Jednu uslugu, ako može - odgovori Krešimir, a lice mu se ozari.

- Smatraj je učinjenom - veselo reče Petar. - Naravno, ako je u mojoj moći.

- U tvojoj je moći.

- Reci!

- Tvoji vozači voze gorivo za zgradu u kojoj sam kupio stan, zar ne? - upita ga Krešimir, iako je to dobro znao.

- Voze - odgovori Petar. - Treba ti gorivo preko reda? Ništa lakše ...

- Ne! - uzvikne Krešimir. - Upravo suprotno!

- Da ne dovezemo gorivo? - sa nevjericom upita njegov prijatelj.

- Baš tako! - odlučno odgovori Krešimir.

- Jesi li poludio? Zar ne vidiš kakvo je vrijeme?

- Vidim.

- Pa dobro - reče Petar i nasmije se. - Malo neobična želja za ovo vrijeme. Svi me kume da im što prije isporučimo gorivo, a ti ... ali dobro, valjda znaš zašto to tražiš. Uvijek si bio pametan. Sigurno imaš svoje razloge.

- Hvala ti, prijatelju - reče Krešimir nasmijano. - Od sada budi nedostupan za ljude iz moje zgrade.

- Tu brigu prepusti meni - reče Petar. - I daj da se uskoro vidimo! Nismo popili piće zajedno već mjesec dana.

- Čim ova sprdnja prestane - obeća Krešimir - nazvati ću te i počastiti večerom, a ne samo pićem.

Mala prostorija u kojoj stanari zgrade održavaju sastanke, čitava je u dimu, u buci, graji: svi govore u glas i nadvikuju se besmisleno. Majda sjedi do Vlatka i šuti i nervozno puši. Vlatko joj pokušava uliti nešto mira, ali se i u njemu počeo podizati val nervoze, rastući sve više i više.

- Nema se što više pričati! - zaurla Stanka i svih nadglasa i privuče pažnju svih prisutnih, koji se zagledaju u nju. - Majda je uprskala i mora otići!

- Nemojte tako - reče mirotvorac Božidar. - Možda ima drugi izlaz. Neka Majda kaže kako se to dogodilo.

- Pa, jebo ga bog ... - počne Majda.

- Eto, vidite! - vrisne Stanka. - Bez psovke ne zna ni razgovarati. Ja nisam navikla na takav način razgovora.

- Smirite se svi, molim - zamoli Vlatko: neugodno mu je zbog tolike ljudske zlobe koja je nabujala oko njega.

- Možda ja mogu nabaviti gorivo – tiho i sasvim iznenada progovori Krešimir.

Kao da je bomba eksplodirala između njih: svi utihnu i zagledaju se u njega, a on zauzme smjerno držanje, mirno stojeći nagnut leđima na zid, a Jasenka odmah do njega.

- Da poslušamo - reče Božidar, najstariji među njima.

- Mogu pozvati prijatelja - ponudi se Krešimir - i zamoliti ga za uslugu. Kad mu objasnim situaciju, u kakvoj se neprilici nalazimo, vjerujem da će mi izaći u susret.

- Dobro bi bilo pokušati - odobri pothvat Božidar. - Hajde, zovi!

Krešimir izvadi mobitel i nazove svog prijatelja Petra, pa obavi razgovor ispred svih stanara koji su ga slušali. Većina sa zahvalnošću i sa uvažavanjem.

A kad završi razgovor i slavodobitno ih pogleda, počne ludnica. Svi galame i traže Majdinu ostavku, a Majda, dok joj na plave oči naviru krupne suze, ustaje sa stolice i drhtavim glasom reče:

- Odlazim. Pogriješila jesam, ali ovo nisam zaslužila. Dajem ostavku na mjesto ložača!

- A ja dajem ostavku na mjesto predstavnika stanara! - reče Vlatko, pa i on ustane i stane uz Majdu, do kraja joj pružajući podršku i ne skrivajući to.

- Pa nemojte tako ... - počne mirotvorac Božidar, ali ga ostali vrlo brzo ušutkaju i njegov se slabi glas izgubi u općoj galami.

Jedno pored drugog, Majda i Vlatko napuste zadimljenu prostoriju, punu galame i prepune mržnje,

- Tko bi rekao - promrmlja Vlatko tiho, jedva čujno. - Svim tim ljudima činio sam sitne usluge i mislio kako su dobri ljudi i poštivao ih, a sad shvaćam da ih uopće ne poznajem. Bijesan sam na samog sebe!

Sutradan je Vlatko predao dokumentaciju Krešimiru, novoizabranom predstavniku stanara, izabranom na jučerašnjem sastanku, nakon što je sa Majdom napustio prostoriju u kojoj se sastanak održavao.